ČUĐENJE je duševno uzbuđenje (→ afekat), koje nastaje, kad se namjerimo na nešto novo, što doslije nije bilo zapaženo ili se razlikuje od poznatoga, na nešto neobično, što odvaja od toka događanja, kako smo ga navikli gledati, na nešto neočekivano, što je ustaljenom predviđanju protivno. Čudesni nalaz dolazi iznenada i u prvi mah se nadaje kao nešto strano, što nas se neugodno doima, može nas dovesti u nepriliku i zabunu, a zna zadati i strah. S duševnim uznemirenjem u vezi su jače poremetnje u tijelu: čovjek se trgne, pogled mu se ukoči, on u čudu staje i, štono riječ, od čuda se skameni ili zapanji. Kad se neugodni dojam iznenađenja slegne, pažnja se smiri i prelazi u zanimanje, uz koje se može vezati i ugodan osjećaj dobitka, koji proširuje krug našega opažanja i znanja. Čuđenje tako dobiva znatan udio u razvitku intelektualne svijesti. Fr. Bacon drži ga sjemenom znanja. Po Platonu je ono izvor težnje za mudrošću, i zato ga on naziva pravom filozofijskom strašću i poređuje ga s probuđenjem iz sna sadašnjosti. Aristotel kaže, da č. danas kao i negda potiče čovjeka, da razmišlja najprije o očitim poteškoćama, a onda i dubljim, skrovitim i da traži njihovo rješenje. Već prije njega rekao je Pitagora, da je plod umnoga snalaženja nestanak čuđenja (grč. ἀϑαυμασία). I Demokrit nazrijeva u smirenju duha najviše zadovoljstvo. U stoika zahtjev prevladavanja afekata uopće vodi do mirna očekivanja toka događaja i u toj duševnoj spremnosti odnosno suzdržljivosti (»contenance«) i do toga, da se mudar čovjek ničemu ne čudi. Pjesnički je taj zahtjev obradio Horacije (Epod. I. 6) pod geslom: »Nil admirari«.A. B-a.