ČUDO (od čuditi se, lat. miraculum, grč. ϑαῦμα). I. Pojam. Etimološki označuje sve, što izaziva čuđenje, udivljenje, sve čemu je uzrok nepoznat, a zbiva se mimo uobičajenog toka događaja. U svom stvarnom i strogom značenju čudo je izvanredan, osjetilima zamjetljiv događaj, koji se nije mogao zbiti običajnim djelovanjem prirodnih sila, nego jedino svemogućnošću Božjom. Prema području, na kome se dešavaju, čudesa se dijele na čudesa fizičkoga, intelektualnoga, i moralnoga reda. Moralna su ona, koja bivaju mimo običajnih zakona moralnog reda, tako da nadmašuju sve, što ljudi svojim silama u tom području mogu izvesti. Intelektualna su ona, koja očituju znanje iznad onoga, što ga ljudi svojim spoznajnim sredstvima mogu doseći, kao što je predviđanje budućih događaja, koji zavise o slobodnoj volji budućih pokoljenja. Ova posljednja nazivaju se proroštvima. Fizička su, napokon, čudesa ona, koja se zbivaju protivno fizičkim zakonima, kao što je trenutno ozdravljivanje teško bolesnih i t. d. Među svim čudesima ova posljednja najviše padaju u oči, pa su bila predmetom i najbrojnijih raspravljanja.

II. Mogućnost. Mogućnost čuda nijekale su dvije glavne teorije: determinizam i indeterminizam. Prva je zabacivala mogućnost čuda u ime konstantnosti prirodnih zakona tvrdeći, da bi čudesna intervencija Božja u svijetu značila slom čitavoga prirodnog poretka. Druga je, odlazeći u suprotnu skrajnost, otklanjala čudo kao nešto izvanredno učeći, da je u prirodi sve izvorno, osobito, po sebi izvanredno, pa prema tome, da ono, što je nazivano čudom, ne zaslužuje toga naziva. Indeterminizam (zvan i kontingentizam) dopuštao je opstanak činjenica, ali je nijekao njihovu izvanrednost. Jedna i druga teorija ne dadu se održati kako filozofski, tako ni pred stvarnošću činjenica. Determinizam pretpostavlja, da su zakoni fizičkoga reda u tom smislu apsolutno nužni, da im se mora podvrgavati i sam njihov Zakonodavac, dok je po učenju zdravoga razuma i tradicionalne filozofije ljudskoga duha Zakonodavac neovisan o zakonima, koje je postavio; oni su samo hipotetički nužni. Prirodni naime već faktori, a pogotovo natprirodni faktor, njihov Autor, o kome upravo zavisi njihova primjena, mogu prepriječiti u ovom ili onom slučaju njihovo ostvarenje, a da time ukupni prirodni red ne bude narušen. Zasade pak indeterminizma idu odviše daleko, jer svojim nijekanjem izvanrednosti vode konačno, u zadnjim konsekvencijama, do nijekanja zakonitosti u prirodi, što je neodrživo.

Red i zakonitost u prirodi postoje. Ali po naučavanju tradicionalne filozofije, svemoćni Autor toga poretka, Bog, suvereno slobodno raspolaže njime. Može stoga po svojoj volji bilo uskratiti svoju pomoć svaki čas, bilo učiniti, da se nešto zbude drugim načinom nego se zbiva u običnom toku događaja. Takva intervencija po sebi nije nešto nasilno, jer je upravo najtemeljnija značajka cjelokupnog prirodnog poretka, da je sasvim podvrgnut volji svoga Tvorca. Jasno je, da je ovako posvemašnje raspolaganje stvorenjima isključivo pravo i moć Stvoritelja. No tu svoju moć Bog može prenijeti i na stvorenja, dati na pr. ljudima moć, da čine čudesa (to su onda čudotvorci). Po istoj ovoj nauci Bog ni sam, a ni po drugima ne čini čudesa uzalud, nego uvijek s nekom višom svrhom: u potvrdu istinitosti vjerske nauke, u cilju obraćenja čovjeka i sl.

III. Utvrđivanje. Je li sa sigurnošću moguće utvrditi, da se radi o izvanrednoj intervenciji Božjoj, o čudu i da nije po srijedi djelovanje nepoznatih prirodnih sila? Jest, i to na temelju dvostrukog reda činjenica, iskustveno i filozofski sasvim zajamčenih. To je, s jedne strane, univerzalnost zakona, kojim djeluju prirodne sile. Mi, doduše, ne poznamo svih prirodnih zakona, ne znamo, šta sve mogu prirodne sile, ali znamo sigurno na temelju svestrano ovjerovljenih činjenica, što ne mogu. Jednako pak, s druge strane, na temelju sličnoga iskustva, a i neoborivih filozofskih dokaza znamo, da ne pripada prirodi, nego Gospodaru prirode, da uskrišava mrtve, da u trenutku i bez liječenja i bez ma kakvih prikladnih sredstava, uz posvemašnju disproporciju između sredstava i učinka ozdravlja od teških, neizlječivih bolesti, da pomnoži ili poveća tvarnu substanciju i t. d. Osim ovih kriterija crkveni dokumenti spominju i druge, fizičkog i moralnog reda, posebno u slučajevima, kad se radi o ozdravljenjima, za koja se drži, da bi mogla biti čudesna. Tako Benedikt XIV. (u De Servorum Dei beatificatione 1. IV., p. I., c. 8) traži nedvojbene znakove fizičkog reda, naime: »da se ozdravljenje ubroji među čudesa, potrebno je, 1. da bolest bude teška i teško ili nikako izlječiva; 2. da ne bude u posljednjem stadiju tako, da bi malo zatim trebala iščeznuti; 3. da se nisu upotrebljavali lijekovi, ili ako jesu, da nisu koristili; 4. da ozdravljenje bude trenutačno; 5. da bude potpuno; 6. da prije ozdravljenja nije nastupilo umanjenje ili kriza bolesti; 7. da se nastala bolest ne povrati«. S moralne strane potrebno je među ostalim znati sigurno, zbog čega navodno čudo biva: da li u potvrdu istine, radi proširenja religiozne istine, ili možda nečega nedostojnog, je li ono, što se događa, u skladu s čestitošću, ozbiljnošću i t. d.; je li onaj, koji čini »čudo« ozbiljan, svet, plemenit čovjek, ili naprotiv pokvaren, nestaložen i t. d. te kakvim sredstvima, kad, gdje ga čini. Ako su sve ove okolnosti pozitivne, to daje moralnu sigurnost o vjerodostojnosti čuda. Fizičku sigurnost mogu, dakako, dati samo fizičke činjenice, no njih, kao ni ostalih činjenica fizičkog reda nije teško ustanoviti. Bitno je pri svem historički ispitati stvar i podvrći je kritičkom rasuđivanju u najstrožem obliku. Crkva katolička ima u tom pogledu veoma strog sudski postupak, koji ni najmanje ne zaostaje za redovnim sudskim postupkom u drugim područjima.

IV. Povijesne činjenice. Među najstarijim ozbiljnim dokumentima, koji spominju čudesa (čudesna ozdravljenja, umnoženje tvari, uskrsnuća i t. d.) nalaze se knjige Staroga Zavjeta. Datumski dosta kasnije (bar djelomično) spominju se neka čudesna ozdravljenja i na iskopinama, pronađenim u Epidauru, kao i nekim drugim grčkim mjestima, ali po sadržaju i okolnostima, koje ih prate, teško im je pripisati kakvu vjerodostojnost. Najveći broj čudesa spominju Evanđelja, u vezi s Isusom Kristom, koji u potvrdu istinitosti svoje nauke umnaža hljebove, te njima nahrani preko pet tisuća ljudi, pretvara vodu u vino, ozdravlja teško bolesne, riječju utišava oluju na moru, uskrišava mrtve. I Djela Apostolska spominju čudesa, koja su apostoli činili nakon Kristove smrti: Petar ozdravlja hroma pred vratima hrama, Pavao čovjeka ujedena od zmije i dr. Veliki broj spominju crkveni dokumenti u vezi s postupcima za proglašenje blaženima, odnosno svetima ugodnika Božjih. Znatan dio događaja, koji su predloženi kao čudesni, crkvena sudišta zabacuju, jer se traže samo nesumnjivo provjerene činjenice. Veoma velik broj čudesa spominju zasebne zbirke, poznate pod imenom »Mirakelbücher«, ali s obzirom na način kompozicije tih djela teško je provjeriti, što je u njima autentično, a što legendarno.

Među suvremenim činjenicama, koje su na se obratile pažnju ne samo religioznoga, nego i profanoga svijeta, ističu se čudesna ozdravljenja u Lurdu (→ Lourdes).

LIT.: Docteur Le Bec, Preuves médicales du miracle. Etude clinique, 7. izd. Pariz 1930; J. de Tonquédec, Introduction à l’étude du merveilleux et du miracle, 3. izd. Pariz 1923; Card. Lépicier, Le miracle, Pariz 1936; R. Vander Eist, Vraies et fausses guérisons miraculeuses, 3. izd., Pariz 1924; A. van Hove, La doctrine du miracle chez S. Thomas, Pariz 1927; E. Pfeifer, Das Wunder als Erkenntnissmittel der Glaubwürdigkeit der Offenbarung, 1936; Đ. Gračanin, Čudesna ozdravljenja kod starih Grka, Zagreb 1939.Đ. G.