ČUDESA BOGORODICE. Već su od ranoga srednjeg vijeka raširene legende, koje su sadržavale čudesa. Svrha im je bila vjersko-odgojna, pa su se pojedina čudesa uklapala u vjersko štivo ili propovijedi kao primjeri za ilustraciju kršćanskoga života, zvani u latinskom »exemplum«, a u hrvatskoj književnosti »prilika«. Naročito se mnogo takvih »prilika« razvilo o Majci Božjoj. Legendarna Marijina čudesa jedan su od najtipičnijih proizvoda srednjega vijeka, kad se i kult Bogorodice neobično razvio. Pisanih č. B. imamo već od 5. st., no rascvala su se u 11.—13. st.; u 14.—15. st. č. B. su se doduše najviše raširila, ali su se već tada slabo stvarali novi motivi, nego su se obrađivali i prerađivali u svakojake književne oblike stari motivi. Te preradbe nisu prestale ni do danas.

Već od 11. st. skupljaju se č. B. u zbirke, a taj se običaj kasnije veoma razvio po zapadnoj Evropi. Isprva su te zbirke pisane latinski, obično pod naslovom Miracula B. Mariae Virginis, a već se od 12. st. javljaju i zbirke na narodnim jezicima. Zbirke se s vremenom pišu i uz neki književni interes, a već od 12. st. sretamo i versificiranih čudesa.

Veći dio zbirka čuva staru jezgru motiva, kojoj se s vremenom dodaju novi. Najzanimljiviji motivi vuku se kroz stoljeća u mlađe zbirke, gotovo nikada od riječi do riječi prepisani. Po cijeloj Evropi križaju se i isprepliću različite redakcije i varijante č. B-ih. Broj čudesa u pojedinim zbirkama varira, rijetke prelaze broj sto. Komparativnim studijem dade se cijelo mnoštvo tih zbirki svesti u jedan razvojni odnos, koji pokazuje na genezu i put tih legendara.

Domovinu č. B. treba, čini se, tražiti u Engleskoj; no klasične velike zbirke i nove književne obradbe nastaju u Francuskoj. U Njemačku su došli već gotovi Marijini legendari iz Francuske, i to vrlo rano. Tako je već u 12. st. postojala u Njemačkoj zbirka Liber de miraculis S. Dei Genitricis, koja je bila matica za mnoge kasnije redakcije.

Zbirke su č. B. obično anonimne; ali se već od 13. st. kompiliraju zbirke s poznatim auktorima, koje su postale najpoznatije i služile kao izvor kasnijim obradbama. Takvu je zbirku od 43 čuda sastavio Francuz Vincencije Bellovacensis (Beauvais) († 1264) u knjizi Speculum historiale; Cezarije od Heisterbacha († 1250) ima u knjizi Dialogus magnus visionum atque miraculorum zbirku od 59 č. B.; Toma Cantipratanus († 1280) u djelu Bonum universale de apibus, a Jakov a Voragine († 1298) u zbirci Legenda aurea ili Historia Longobardica imaju također mnogo č. B.

Marijinih čudesa kao »prilika« ima razasutih po mnogim zbirkama propovijedi, a osobito u propovjedničkim priručnicima sa geslima u alfabetskom redu. Od ovakvih važan je izvor za kasnije obradbe č. B. postao Ivan Gobius ili Junior (iz prve pol. 14. st.) knjigom Scala coeli i Ivan Herolt († 1468), poznat i pod imenom Discipulus, i to po djelu Sermones discipuli de tempore et de sanctis cum exemplorum promptuario et miraculis B. Mariae Virginis.

Izvore pojedinih motiva č. B. obično je vrlo teško pronaći. Poznati i nepoznati kompilatori nisu ih nikad priznavali svojim plodom, nego se obično pozivaju na neki pisani ili nepisani auktoritet. Oni hrane tako vjersku književnost zabavnim i odgojnim štivom sve do 18. st. Stil čudesa uvijek je naivan i bizaran, ali srdačan.

Na hrvatskom jeziku postojale su već zbirke č. B. barem od 14. st. Najstarija danas poznata hrvatska zbirka č. B. nalazi se u glagoljskom t. zv. Ivančićevu zborniku iz 14. ili 15. st. (Čudesa blažene dive Marie), a zatim također u glagoljskom t. zv. Petrisovu zborniku od prilike iz 1468 (Mirakuli divi Marie). Tiskom je izašla potpunija zbirka č. B. u Senju 1507 (Počinju mirakuli slavne devi Marie) također glagoljskim slovima (ponovno ih tiskao R. Strohal latinicom u Zagrebu 1917). Predložak ovoj senjskoj zbirci je jedna talijanska redakcija. I onim prvim dvjema zbirkama treba tražiti predložak u Italiji, gdje su različiti Miraculi de la gloriosa Vergine Maria bili u 15. st. valjda najčitanija knjiga.

Kod Hrvata je osobito dobro bilo poznato spomenuto Heroltovo djelo. Iz njega su manje skupine čudesa ušle u glagoljske rukopisne Disipule (u 16. st.), dok je potpunu Heroltovu zbirku od sto čudesa preveo Matej Divković i tiskao bosančicom u Mlecima 1611 (Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije). Poslije Divkovića nalazimo razbacanih č. B. po mnogim vjerskim knjigama, na pr. u S. Margitića, M. Zoričića, J. Filipovića, J. Habdelića, M. Kuzmića i dr., i to bogzna iz koje već ruke.

Na slavenski pravoslavni Istok prodrla je ova zapadnoevropska književna vrsta dosta kasno. Istom pošto je Agapije Landos Krećanin preveo č. B. na grčki jezik u knjizi Βιβλίον ὡραιότατον ϰαλούμενον Ἁμαρτωλῶν σωτηρία (Mleci 1641), preveo je odatle č. B. na srpsko-slavenski Samuilo Bakacić 1688. Nov prijevod Agapijevih čudesa priredio je Vićentije Rakić (Mleci 1808, Beograd 1837 i Sarajevo 1894). Na bugarski preveo je Agapijeva čudesa jeromonah Hadži-Joakim Krčovski (Budim 1817, Bukurešt 1846 i Samokov 1851). Na rusku redakciju preveo je Agapijeva čudesa kaluđer Damaskin početkom 18. st.

Motivi č. B. počeli su se zarana i književno obrađivati. Primjeri pretakanja cijelih zbirka čudesa u stihove na latinskom jeziku dolaze u rukopisima od 12. do 15. st. Nekim se versifikatorima znade i za ime, na pr. Nigellus de Longo Campo iz 13. st. i Volpertus iz 14. st. Na narodnom jeziku, i to francuskom, nastala je jedna stihovana zbirka poznata pod imenom Adgar već u 12. st., a pjesnik 12.—13. st. Gautier de Coincy prepjevao je zbirku č. B. u 30.000 stihova. Isto tako dramatiziraju se u različnim evropskim jezicima pojedini motivi čudesa već od 13. st. Tako je jedan od najraširenijih motiva č. B. (kako čovjek prodaje dušu vragu zbog zemaljskih dobara, pa ga Bogorodica oslobađa od vražjih ruku) bio u Francuskoj dramatiziran već u 13. st., a do najvećeg je književnog izražaja došao u Goetheovu Faustu. Motivi iz č. B. prelazili su mnogo i u narodnu priču, pa je na pr. spomenuti motiv o prodaji duše vragu češće zastupan i u hrvatskom narodnom blagu, a dospio je i u noviju umjetnu književnost u pripovijesti Janka Jurkovića »Ima i tomu lijeka«. Kako su se takvi motivi znali u književnosti kamuflirati, pokazuje primjer Boccacciove novele o »messer Ansaldu« (Decameron X, 5).

Ako još spomenemo, kako se i crkveno slikarstvo češće nadahnulo motivima č. B., dovoljno se može uočiti veliko značenje č. B. u kulturnom, a posebno u književnopovijesnom zbivanju kršćanske Evrope.

LIT.: J. Th. Welter, L’exemplum dans la litterature religieuse et didacticque du moyen age, Toulouse 1927; E. Levi, Il libro dei cinquanta miracoli della Vergine, Bologna 1917; P. Pescani, Alcuni »Miracoli della Madonna«, Rivista Dalmatica XVI, 1935; K. Plencat, Die Theophiluslegende in den Dichtungen des Mittelalters, Berlin 1926; Miraculorum B. V. Mariae . . . index, Analecta Bollandiana XXI, 1902; F. Wilhelm, Deutsche Legenden und Legendare, 1907; A. Mussafia, Studien zu den mittelalterlichen Marienlegenden, Sitzungsberichte der Hist.-Phil. Klasse der Akademie 113, 115, 119, 123, 129, Beč 1888—98; Š. Urlić, Izvori Divkovićevih priča, NVj. 19, 1910; Isti, Nešto o izvorima Divkovićevih Besjeda, Rad 225; I. Milčetić, Prilozi za literaturu hrvatskih glagolskih bibliografija, Starine 23; R. Strohal, Prilike iz stare hrvatske knjige, Zbornik za nar. život 23; P. Popović, Pripovetka o devojci bez ruku, Beograd 1905; Isti, Izvor »Mirakula slavne Dive Marie«, Nastavnik 17, 1906; P. Stevanović, Pripovetka o čoveku koji se prodao đavolu, Beograd 1935 (obilno materijala imaju prikazi ove rasprave, i to P. Popovića u Prilozima XV. i H. Barića u NVj. 45); H. Polenaković, Prilike o čoveku koji se prodao đavolu, Godišnjak skopskog filozof. fakulteta II., 1938; F. Galinec, Habdelićev utjecaj u Gašparotijevoj legendi »Cvet sveteh«, Vrela i prinosi 6.V. Š.