ČUBRANOVIĆ, Andrija, dubrovački pjesnik, kojemu se ne zna ni godina rođenja ni smrti, a niti što drugo pouzdano o njegovu životu. Zna se samo, da je pjevao početkom 16. st., a predaja tvrdi, da je bio zlatar. Drži se, da u velikom zborniku, što ga je 1507 počeo prepisivati mladi dubrovački vlastelin Nikša Ranjina, osim pjesama Š. Menčetića, Dž. Držića i nekih nepoznatih pjesnika ima i oveći broj Čubranovićevih pjesama (za dvije se sigurno zna, da su njegove). Te se pjesme ni invididualnim tonom ni drugim svojstvima ne izdižu iznad naše tadašnje ljubavne lirike. Glavno je Čubranovićevo djelo Jeđupka (= Egipćanka, ciganka), koju je dao tiskati Maro Battitor re u Mlecima istom 1599. Ona ide u vrstu pokladnih pjesama, kakve su se u drugoj polovini petnaestog vijeka mnogo pjevale u Italiji. No Čubranovićev spjev nije imitacija, premda i njegova ciganka po običaju takvih pjesama počinje najprije s crtanjem svoje skitalačke sudbine, da zatim prijeđe na gatanje dubrovačkim gospođama proričući im sreću ili upućujući ih u tajne ljepote, zavodljivosti, zdravlja

i ljubavi. Značajan je nerazmjer u kompoziciji: dok ciganka s prvih pet gospođa razgovara podjednako kratko, šestoj se, posljednjoj, obraća dugim govorom (gotovo dvije trećine pjesme) i nagovara je svim razlozima ljubavne dijalektike, da uzvrati ljubav nesretnom i vjernom zaljubljeniku, koji za njom potajno uzdiše. U tom nagovaranju ima mnogo obrata i argumenata tadašnje ljubavne lirike, često jednolične i konvencionalne, ali sve to u ustima Ciganke slatkorječive odvjetnice ljubavi, ne djeluje ni jednolično ni pretjerano. Uopće lik je ciganke s njezinim nastojanjem, da probudi samilost, s njezinim ulagivanjem, nenametljivom proračunanošću, samosvijesnim proricanjem i narodnim uzrječicama vrlo dobro pogođen, dok jezik i stih odaju pjesnika sazrele izrazne snage. Zbog svega je toga Jeđupka oduvijek smatrana jednom od najdražesnijih pjesama u hrvatskoj književnosti 16. st., a koliko je bila cijenjena već onda, vidi se ne samo po brojnim imitacijama nego i po tom, što su još i u 17. st. pjesnici, kao Gundulić i Palmotić posuđivali iz nje pojedine stihove.

LIT.: Stari pisci hrv. 8. i 2. (2. izd.); M. Medini, Dubrovačke poklade u XVI. i XVII. vijeku, Dubrovnik 1898; Isti AslPh 22 i Rad 153; M. Rešetar, Arch. 22, Rad 127 i 255, Kombol, Biblioteka jugosłowiańska tom VI.; Korner, Hrv. Kolo Mat. Hrv. 22; P. Kolendić, Nekoliko dubrovačkijeh pjesama iz XVI. vijeka, »Dubrovnik« 1906; L. Zore, O Jegjupci A. Č., Rad 27; K. Jireček, AslPh 21; Š. Urlić, Građa 10; F. Fancev, N. Vj. 48.M. K-l.