ČRNOZEM. Ruska riječ »črnozem« međunarodna je oznaka za tip crnog ili tamnog tla, postalog procesima »črnozemizacije«. Golemi dijelovi pedosfere (v.) Evrope, Azije, Amerike, a manji Afrike te Australije, izgrađeni su iz ovog tipa tla.

U Evropi ide zona črnozema na jugu od Crnoga mora preko sjeverne Bugarske uz Dunav do Panonske nizine; odavle ulazi u Rusiju, gdje se nalazi najtipičnija oblast črnozema. U zapadnom dijelu Rusije seže sve do 45°, u istočnom do 57° sjeverne širine, dok se na jugu prostire sve do Crnog i Azovskog mora. U samoj Rusiji zaprema č. površinu od 2,459.000 km², od čega na evropski dio otpada oko 711.000². U Sjevernoj Americi oblast, črnozema leži između 30° i 50° sjever. širine te zaprema oko tri četvrtine područja sjev. Dakote i Kansasa, polovicu južne Dakote, Nebraske, Oklahome i Texasa (po Marbutu). U Južnoj Americi i Australiji lokaliziran je na područje između 26° i 38° južne širine.

Črnozem je tip sela semiaridne, kontinentalne, stepske klime, koja se odlikuje vrućim ljetom, niskim godišnjim padalinama i oštrom zimom. Kišni faktor (v.) u zoni črnozema iznosi u Evropi 40—70, a u USA 40—152. Izgrađuje obično ravne ili slabo valovite krajeve pedosfere, a razvija se na različnim petrografskim supstratima, no najčešće na praporu (lesu), pod stepskom vegetacijom.

U historiji pedologije črnozem ima istu ulogu kao žaba u fiziologiji, kalcit u kristalografiji, a benzol u organskoj kemiji (Vernadski). Studij ruskoga črnozema najviše je pridonio, da se otkriju zakoni geneze i evolucije tla i da se razvije pedologija kao samostalna prirodna nauka. Na prostranim kompleksima prirodnih stepskih terena ruski su istraživači imali priliku, da izučavaju zakone razvitka, rasprostranjivanja i života tla. Ostavit ćemo po strani rezultate najvećeg dijela tih istraživanja i zaustaviti se samo na najvažnijim znakovima i svojstvima črnozemnoga tipa tla.

Kad bismo u ma kojem području črnozema otvorili profil tla, opazili bismo iste temeljne morfološke znakove; profil je diferenciran u dva, svakom laiku vidljiva, horizonta: gornji, tamni ili crni horizont (A), bogat humusom (v.) i donji, svijetli, obično žućkastosivi ili sivožućkasti, siromašan humusom, izgrađen gotovo isključivo iz čestica mineralnih (C-horizont).

Tamni horizont poprimio je tamnu boju od humusnih tvari, kojih ima u črnozemu prilično velika količina. Tako centralni ruski črnozem sadrži 10—13% humusa, sjeverni oko 4—6%, a južni oko 6—10%. Vojvođanski črnozem sadrži obično oko 3—4% humusa.

Humus črnozema ima i naročita svojstva. Nije on jednak onome humusu, što ga nalazimo u barskim crnicama, niti humusu onih podzoliranih crnica, što ih često susrećemo na planinskim masivima našega bosanskog krša, Alpa i drugdje. Humus črnozema zasićen je bazama za razliku od humusa naprijed spomenutih crnica, koji je kiseo. Debljina tamnoga, humoznog horizonta iznosi obično 80—100 cm. Teksture (v.) je obično ilovaste do pjeskovitoilovaste, a strukture (v.) mrvičaste do orašaste. U donjem dijelu ovoga horizonta obično nalazimo brojne bijele micelije kalcijskoga karbonata, koji se isprao iz površinskog sloja i ovdje staložio.

Mineralni horizont (C) matični je petrografski supstrat, na kojemu i iz kojega se črnozem razvio procesima »črnozemizacije«. On je u pravilu svijetle boje, a u koliko je prapor, odlikuje se bogatstvom kalcijskoga karbonata.

»Črnozemizacija« obuhvata skup različnih procesa, od kojih su najznačajniji: 1. procesi akumulacije humusa, 2. procesi slabe eluvijacije (ispiranja) alkalija i zemnoalkalnih kovina, 3. procesi ascenzije elektrolita i 4. procesi zasićivanja humusa i mineralnih koloida (v.) bazama, spec. vapnom.

U črnozemu vrlo je dobro razvijen život i flore i faune. U svakom gramu tla milioni bakterija i drugih mikroorganizama žive, rade, grade i razgrađuju; pokraj toga različite životinjice prodiru u tlo do velike dubljine i nalaze u njemu kuću i hranu. Prema nalazima vrlo karakterističnih životinjskih građevina (poglavito »krotovina«) zaključujemo, da je i život faune u č. dosta intenzivan.

Odlična fizikalna svojstva, visok kapacitet vode, dobra propusnost vode i zraka, bogatstvo humusa i fiziološki aktivne hranljive supstancije te intenzivan mikrobiološki život čine, da č. ide u red najplodnijih tipova tla.

Geneza črnozema. Prvi je pokušao objasniti genezu črnozema glasoviti ruski fizičar i kemičar Lomonosov (1711—1756), koji je mislio, da je črnozem postao nagomilavanjem i sedimentiranjem vrlo fino humificiranih biljnih i životinjskih tijela u jezerima.

Drugi su istraživači (Muchison, Pallas i t. d.) mislili, da je črnozem marinskog podrijetla. Tako je Pallas držao, da je črnozem nekadašnje tlo slanih močvara postalih provalom Kaspijskog, Crnog i Azovskog mora, koja su donijela i ostavila vrlo fine, tamne sedimente, bogate organskom tvari. Međutim se otkrićima osnivača pedološke nauke V. V. Dokučajeva ustvrdilo, da črnozem nije reliktno nego recentno tlo. Ono se razvilo prema specijalnim klimatskim prilikama, koje vladaju u tome području. Toplo proljeće obilnom vlagom u tlu pomaže, da se vegetacija vrlo bujno razvije i proizvede velike količine organske tvari. Žarko i suho ljeto ograničava sintezu organskih tvari u zelenim stanicama stepske vegetacije, ali istodobno suši površinske slojeve tla do te mjere, da se rad mikroorganizama razarača organske tvari tla gotovo sasvim obustavlja (radi nedostatka vode). Humifikacija (v.) i mineralizacija (v.) organske tvari može se vršiti još samo tijekom kratke jeseni, jer ubrzo nastupa oštra zima, kada opet mikrobi-razarači biljnih i životinjskih ostataka u tlu obustavljaju rad. Posljedica je takvih klimatskih prilika, da se proizvede nešto više organske tvari, nego što se može rastvoriti; mineralni se supstrat radi toga postepeno humizira i poprima onu tamnu boju, koja je za črnozem karakteristična.

Kako je količina padalina u zoni črnozema relativno niska (350—500 mm godišnje), tu ima i malo vlage, pa je ispiranje i premještavanje soli prilično ograničeno. Dio soli, što se za kiše premjesti iz viših slojeva, vraća se nakon kiše opet kapilarnim putem u površinski horizont (p. ascenzije). Zato je č. bogat bazama, a reakcija mu je neutralna do slabo alkalična.

Već je istaknuto, da je č. tip stepske klime i stepske vegetacije. Pokraj klime stepska je vegetacija jedan od najvažnijih pedogenetskih faktora; ona je ujedno faktor stabilnosti črnozemskog tipa. Travna vegetacija zadruga, kojima je glavni predstavnik kovilje (Stipa capillata i S. pennata), znatno pridonosi humizaciji i održanju črnozema. Koliko je značenje stepske vegetacije za održanje črnozema, vidi se najbolje na površinama, na kojima je travni pokrov nasilno uništen i zamijenjen šumskim. Na pošumljenom črnozemu povećava se huminiditet tla, počinju stvarati i nagomilavati huminske kiseline, baze se ispiru, a humus se intenzivnije rastvara; črnozem, kako velimo, »degradira«, a na mjestu starog č. razvija se degradirani črnozem, iz kojega se osim zemnoalkalnih kovina počinju već ispirati i seskvioksidi. Poraste li humiditet tla još jače, onda degradirani č. može prijeći i u podzol (v.).

LIT.: P. Kossovič, Osnovi učenija o počve, Peterburg 1911; K. Glinka, Počvy Rossii, Moskva 1923; S. Zaharov, Kurs počvovedenija, Moskva 1931.M. G.