ČOVKA, posjed i tvrđava u staroj hrvatskoj Humskoj župi u kraju si od današnjega mjesta Kulen Vakufa na gornjoj Uni. Po položaju nalazila se upravo na granici prema župama Lapcu, Velikom Psetu i Nebljusima. Od Lapačke župe dijelila ju je Una, od V. Pseta šumovita gora Čava, koja na južnom kraju prelazi u planinu Osječenicu, a od Nebljuške župe visoki Ljutoč s Dulibom. Stoga je i Č. zauzimala u jednom dijelu visoko planinsko tlo, a u onome prema Uni pitome ratarske zemlje, nekoliko stotina metara niže od visoravni. U spomenicima navode se kao područna sela na tom posjedu Sraka, Sračica, Gornje selo, Gočići i Stripar Gornji i Donji. Ona su ležala na nižoj zemlji uz Unu, gdje su danas Rajnovci i Orašac. Na njima su zapisane plemenite obitelji Vitanovići, Špirančići i Orlovići (Orlovci, Orlovčići). Iz dviju posljednjih potekli su visoki hrvatski upravni činovnici potkraj 15. i u toku 16. st. (Špirančić, banovac u Kninu oko 1500, Juraj Špirančić, knez ili župan humski oko 1460, Dujam Orlovčić, župan humski 1494, Gregor Orlovčić, kapetan senjski 1526, koji je vodio hrvatsku vojsku u boju na Mohačkom polju i ondje poginuo). Dio Č-e pripadao je i kralju, koji je ondje sagradio vrlo jaku tvrđavu, na visoku položaju iznad tjesnaca, kojim je vodila cesta s gornjih polja od Vrtoča, Lipe i Bjelaja ispod gore Čave na Unu kod Ostrovice. Prema svojem smještaju imala je osobitu važnost, jer je bila dio tvrđavnoga vijenca, koji su u gornjem Pounju i u sjevernom kraju Dinare sagradili kraljevi, da bude obrana od neprijatelja, koji je dolinom Unca i dobrim planinskim putovima lako mogao prodrijeti u Pounje i Pokrčje. U tom tvrđavnom vijencu bile su i jake utvrde u Ripču, Rmnju, Uncu, Srbu, Kninu i Labu, a njemu su pripadala i manja utvrđenja pojedinih plemića, kao što su u blizini Č-e bila u Lipi (Vranograč), Kliševiću, Orašcu, Teočaku, Bjelaju i Ostrovici. Pojedine od svojih tvrđava kraljevi su davali povremeno u zalog svojim dostojanstvenicima. Tako je Č. neko vrijeme pripadala i Hermanu Celjskom, a poslije njega Nikoli Frankopanu. U početku 16. st. Č-u je stekla jedna grana Orlovčića, koja je po njoj nosila i svoj plemićki pridjevak. Gornje su Pounje Turci osvojili 1524 bez borbe, pošto su već prije toga mirnim putem stekli susjedni V. Pset i Unac. Tvrđavu u Č. ubrzo su napustili, te je i naselje ispod nje prešlo na zemljište u blizini, gdje je okolno stanovništvo, koje je primilo islam, nastanilo Ostrovicu, Kulen Vakuf i Orašac. Ostalo pučanstvo na tome području, koje je ispred Turaka ostavilo svoje domove, prebjeglo je u sjevernije sigurnije strane, osobito u okolinu Bihaća, gdje je u ondješnjem tvrđavnom vijencu našlo za neko vrijeme zaštite. Tako je Č. ostala pusta, pa kasnije nije više ni nastanjivana. Samo jaki podori stare tvrđave pokazuju još i danas, gdje je ona stajala. Tu je sačuvano i njeno ime, koje su vjerno održali okolni pomuslimanjeni hrvatski starosjedioci. Iz onoga naselja, koje je iz Č-e pred Turcima umaklo u bihaćku okolinu, prešlo je 1562 desetak obitelji (Orlovići, Babići, Šimanovići, Mavračići, Ardići, Pipići, Prebendari, Hercezi) pod Okić, gdje su naselili tada pustu Zdenčinu. Oni su svi dobili pridjevak Hrvati, koji imaju i danas. U taj novi kraj oni su donijeli ikavski govor i čakavsko narječje, koje su im potomci do danas donekle sačuvali. U tom govoru sastavljena je i listina, koju je glagoljicom napisao 1469 knez Juraj Špirančić u gradu Čovci.

LIT.: V. Klaić, Građa za topografiju ličko-krbavske županije, VHAD, VII., Zagreb 1903/5; L. Thallóczy i S. Barabas, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, I., Budimpešta 1900; D. Šurmin, Hrvatski spomenici, I., Zagreb 1898; R. Lopašić, Hrvatski urbari, I., Zagreb 1894; L. Thallóczy i A. Hodinka, A horvát véghelyek oklevéltára, I., Budimpešta 1903.S. P-ć.