ALBERTI, 1. Adamo, * 1809, † 1890, tal. glumac i pisac komičnih i karakternih pozorišnih djela. Raširio je pučku dramu po Italiji.
2. Domenico, * Venecija 1710, † Rim 1740, tal. skladatelj opera i klavirskih sonata s homofonim načinom pisanja, jednostavnom bas-pratnjom i raskidanim akordima. Taj se način pisanja uobičajio kasnije kod polifonog stila.
3. Friedrich August, * Stuttgart 4. IX. 1795, † Heilbronn 12. IX. 1878, geolog. Djelovao je u Njemačkoj i otkrio u Würtembergu naslage soli. Naročito se bavio ispitivanjem formacije trijasa, kojoj je dao i ime. Glavno mu je tehničko djelo Halurgische Geologie (2 sv., 1852). Od geoloških djela treba spomenuti Beitrag zu einer Monographie des bunten Sandsteins, Muschelkalks und Keupers und die Verbindung dieser Gebilde in einer Formation (1834) pa Überblick über die Trias (1864).
4. Konrad, * Breslau 9. VII. 1862, † Berlin 24. VI. 1918, putujući glumac i tajnik berlinskoga Centralnog kazališta. Pravo mu je ime Konrad Sittenfeld. Pisao je kritičke spise, na pr.: Der moderne Realismus in der deut. Literatur; pripovijesti: Riesen und Zwerge, Die Alten und die Jungen; drame i kulturno-filozofsko djelo Der Weg der Menschheit.
5. Leon Battista, * Genova 1404, † Rim 1472, član firentinske obitelji. Učio je pravo u Bologni; živio je na papinskom dvoru u Rimu, zatim se u Firenci počeo baviti umjetnošću; pošto je neko vrijeme proživio u Bologni, vraća se ponovo na papinski dvor u Rimu i tu ostaje do smrti. Bio je najsvestraniji talenat na početku talijanske renesanse: humanist, arhitekt, kipar, slikar, talijanski pisac, matematičar, muzičar te ljubitelj gimnastike, sporta i velikog droštva. Zato se u liku te umjetničke duše, koja čezne za ljepotom, sintetički odrazuje kulturni život u doba renesanse; u njemu je najbolje oličena fizionomija »novog čovjeka«. Najviše se ističe kao arhitekt. Obdario je brojnim umjetninama i veličanstvenim gradnjama mnoge talijanske gradove: Firencu, Mletke, Rimini, Mantovu, Rim. Autor je brojnih rasprava na latinskom i talijanskom jeziku o različitim predmetima. Alberti se izdiže iznad svih talijanskih pisaca u prozi 15. st., premda nije ostavio nijednog velikog remek-djela. Njegove su rasprave najbolji književni dokumenat o mudrosti i ravnoteži, koje su bile ideal humanističke koncepcije života. Glavno mu je književno djelo rasprava u dijalogu Della famiglia (1443) na talijanskom jeziku, gdje govori o dječjem odgoju, o braku, o dužnostima oca obitelji, o prijateljstvu i t. d. Dao je više takvih dijaloga, na pr. Teogenio (1434 do 1438), o odnosu između prirode i sudbine, Tranquillità dell’ animo (1442), De iciarchia (1470), o načinu upravljanja državom i obitelji. Alberti je uvjeren, da je čovjek gospodar svoje sreće, da »slijepa sudbina podjarmljuje samo onoga, koji joj se poda«. On vjeruje u čovječju snagu i unjegovu moć stvaranja. Glavni je cilj čovjek a, da razvije svu svoju ličnost u harmoničnom skladu tjelesnih i duševnih sposobnosti, ličnih i općih interesa. Njegov se moral osniva na zakonu ravnoteže, »ne quid nimis«, kao i u materijalnom svijetu: treba živjeti harmonično, treba imati mjeru u svemu i znati se svladavati (mediocritas). Pisao je i latinski o umjetnosti: njegova je najveća rasprava o slikarstvu De Pictura (1435), a najznamenitija je o arhitekturi De re aedificatoria (1450). Mnogo je njegovih djela prevedeno na francuski, engleski, njemački, španjolski i druge jezike.
LIT.: G. Mancini, Vita di L. B. A., Firenze 1911; C. Ricci, L. B A. architetto, Torino 1917; A. Venturi, L. B. Alberti, Roma 1923; V. Benedetti Brunelli, L. B. A. e il rinnovamento pedagogico nel Quattrocento, Firenze 1925; G. Semprini, L. B. Alberti, Milano 1927; G. Semprini i V. Benedetti Brunelli u Enciclopedia Italiana, I., Rim 1929, s. v.; V. Rossi. Il Quattrocento, II. izd., Milan 1933. M. D-ić.
Leon Battista Alberti bio je i genijalan arhitekt. On je u Italiji prvi kritički proučio Vitruvijevo djelo o antiknoj arhitekturi i prvi je na temelju toga udžbenika sistematski i stručno izmjerio stare rimske arhitektonske spomenike. Nakon temeljite teoretske priprave osniva i sam građevine, prepuštajući njihovo izvođenje graditeljima od zanata. G. 1446 poziva ga Ghismondo Pandolfo Malatesta u Rimini, da pregradi čednu gotičku crkvu S. Francesco u »Tempio Malatestiano«, veličajni spomenik njegove porodične slave i njegove ljubavi prema lijepoj Isotti. Djelo, međutim, nije nigda dovršeno, pa nam umjetnikovu zamisao predočuje, barem uglavnom, samo jedna medalja iz 1450, koju je izradio Matteo de’Pasti. Izvedeno je, dijelom, samo pročelje (za koje je kao motiv poslužio Augustov slavoluk u Riminiju) i uzdužne izvanjske stijene s nišama, u kojima stoje sarkofazi. Firentinski bankar Giovanni Rucellai povjerava A. zadaću, da načini nacrte za njegovu palaču, kapelu sv. Pankracija i za pročelje crkve S. Maria Novella. Palača Rucellai (gradio ju je Bernardo Rossellino 1446—1451) svojom kom binacijom umjerene rustike i triju redova pilastara u spratovima (u prizemlju dorsko-toskanski, u srednjem i gornjem spratu slobodno varirani jonski i korintski) ishodište je svih kasnijih firentinskih palača. Pročelje crkve S. Maria Novella postalo je svojim pobočnim potpornjima sličnim poluzabatima u gornjem spratu, koji se svršavaju u rozetama, uzorom pročeljima kasnijih baroknih crkava i njihovim značajnim volutama. Najznatnije je A. djelo crkva S. Andrea u Mantovi (građena u svom prvom periodu od 1472 do 1482, u drugom do 1597; kube Filipa Juvare iz 18. st. nije u skladu s osnovnom koncepcijom). I njena je unutrašnjost znatno utjecala na kasniji razvoj baroknih crkava (Vignolina rimska crkva Il Gesù). Mantovanska crkva S. Sebastiano sačuvana je samo fragmentarno. Ove su dvije crkve izvedene za Lodovica Gonzagu. Sva je vjerojanost, da je A. izradio za papu Nikolu V. nacrte za pregradnju stare rimske bazilike sv. Petra i izgradnju Borga od Vatikana do Anđeoske tvrđave. Nije dokazano, da je po nacrtu A. izgrađen srednji dio firentinske palače Pitti. Sva su A. arhitektonska djela najznatniji građevni spomenici quattrocenta. A. su učenici bili Matteo de’Pasti, Luca Fancelli, Matteo Nuti i Bernardo Rossellino, koji su izvodili majstorove nacrte.LIT.: R. Rettembacher, L. B. A., Leipzig 1878; F. Schumacher, L. B. A. und seine Bauten, Berlin 1899; E. Londi, L. B. A. architetto, Firenca 1906; H. Willich, Die Baukunst der Renaissance in Italien bis zum Tode Michelangelos, Berlin 1914; C. Ricci, L. B. A., Firenca 1917; K. Woermann, Geschichte der Kunst, IV.2, Leipzig 1924; G. Semprini, L. B. A.. Milan 1927. A. Sch.
6. Leandro, * Bologna 11. XII. 1479, † Bologna 9. IV. 1553, tal. historičar i geograf, pisac filozofskih i teoloških spisa. Bio je dominikanac. Prvo svoje djelo De viris illustribus Ordinis Praedicatorum izdao je u Bologni 1517. Zatim slijedi čitav niz povijesnih djela o Bologni, Veneciji i dr. Od geografskih mu djela bilo je najraširenije Descrittione di tutta Italia, Bologna 1550. Kod pisanja toga djela uzor mu je bila Italia illustrata, koju je 1453 izdao Flavio Biondo.
LIT.: Nicéron, Mémoires des hommes illustres, XXVI., Fantuzzi, Scrittori bolognesi, I. i IX.; Campori, Sei lettere medite riguardanti Fra L. A.u Atti R. Dep. di st. patria per le prov. modenesi, 1863; Mazzuchelli, Scrittori d’Italia; A. Magnaghi, Le Relazioni Universali di G. Botero e le origini della statistica e dell’ antropogeografia, Turin 1906; G. Roletto, Le cognizioni geografiche di L. A., u Boll. Soc. geogr. ital., 1922, str. 255―85. U.