ALBERTI, splitska vlasteoska porodica, koja se spominje već u 13. st. O Albertu Albertiju tvrdi Carrara, da je kao gibelin pobjegao iz Firence u isto vrijeme, kad i Dante. Porodica Alberti po tome bi bila talijanskog, zapravo toskanskog podrijetla. Međutim su Jireček (Die Romanen in den Städten Dalmatiens) i Ljubić zastupali mišljenje, da su Alberti hrvatskog podrijetla i da im je ranije porodično ime bilo Jančić. Tradicija o toskanskom podrijetlu te porodice stvorena je prema tome tek naknadno, vjerojatno u vrijeme renesanse. Od te porodice ima nekoliko značajnih muževa. Lav Alberti, rođen 1298, bio je uman i veoma ugledan čovjek. Nikola Alberti se na svršetku 14. i na početku 15. st. istakao kao pjesnik. Mate Alberti bio je splitski arhiđakon i hrvatski književnik (1555—1623). Njegov suvremenik Ivan Alberti (→ niže) poginuo je 1596 kod Klisa. A. D.

1. Ivan, potomak stare plemićke porodice splitske i rođak potomaka pjesnika Marka Marulića, ostavio je neumrlu uspomenu u vojevanju protiv Turaka potkraj 16. st. Imao je brata Nikolu, koji je bio kanonik i arciđakon u Splitu. Ivan Alberti proslavio se u ratu za oslobođenje Klisa. Da isposluje pomoć od pape, bio je 1594 u Rimu. U jednom spisu spominje ga državni tajnik kardinal Aldobrandini (10. IV. 1594). Bio je određen za vođu kršćanskih četa, koje su imale osloboditi Klis od Turaka. Da to spriječe, Mlečani su ga zatvorili, ali su ga odmah i pustili na slobodu, jer je uživao zaštitu pape Klementa VIII. i austrijskih nadvojvoda Ferdinanda i Maksimilijana. Albertijevi pomagači za oslobođenje Klisa bili su ne samo Uskoci i njegovi sugrađani u Splitu, već u prvom redu nekoji fratri, kao: fra Anđeo Trogiranin, dominikanci fra Dujam i fra Vicenco, te bosanski franjevac fra Đuro. Ivan Alberti osvojio je Klis na Cvjetnicu 1596 i o tom poslao odmah papi izvještaj, moleći ga ujedno, da se zauzme u Veneciji, da mu ne bi republika sprečavala dovoz hrane po moru i progonila one svoje podanike, koji su njemu dobrovoljno pomogli pri oslobođenju Klisa. On je naime doznao, da će Venecija tim ljudima zaplijeniti imovinu, kuće sraziti sa zemljom iarciđakon splitski Nikola Alberti, kojemu je u tom predmetu poslao izvještaj splitski kanonik Jerolim Pavon. To je najopsežniji izvještaj o oslobođenju Klisa, koji je napisao suvremenik. Ali Klis je već 27. V. 1596 bio opet turski, budući da su kršćanske čete bile hametom poražene. Turci su u toj prilici Ivana Albertija zarobili, odrubili mu glavu i poslali je u Carigrad. Njegovoj kćeri doznačio je car Rudolf posredovanjem Nikole Marulića pripomoć u iznosu od 3.000 škuda. B. P-ć.

Njegovu smrt pjeva pjesan Nasliduje boj ili vazetje od Klisa, a da mu je tom prilikom bilo posvećeno i više pjesama, svjedoči Splićanin Marko Dumaneo (1628—1701).LIT.: A. Ciccareli, Opuscoli riguardanti la storia, 1811, str. 21; Građa za povijest književnosti hrv., knj. VI., str. 71 i dalje. F. F.

2. Nikola, Splićanin, hrvatski pjesnik iz kruga učenika Marka Marulića (1450—1524). Živio u prvoj polovini 16. st. Izmjenjivao pjesničke poslanice s Hvaraninom Hanibalom Lucićem, i samo odatle znamo za natpis njegove pjesni Jovetov boj u Flegri. Iz Vrtla Petra Lucijana Trogiranina (1575) poznata je njegova Pisan Gospoji blaženoj.

LIT.: I. Kukuljević, Pjesnici hrvatski XV. v., str. 68—69; Stari pisci hrvatski, knj. VI., str. 283—4.

3. Matija, * 1555, † 1624, vlastelin splitski, doktor prava, izdavač i redaktor tekstova crkvene književnosti. Arhaiziranim jezikom izdao 1617 »Pija V. povelinjem... na dvor Oficij B(lažene) Marije D(ive)«. Kad je 1627 Zbor za širenje vjere spremao izdanja, podesna jednako za sve Hrvate, pa i ostale južne Slavene, u korespondenciji o tome spominju se iz njegove ostavine rukopisi misala i brevijara, pa rječnik i Navorova gramatika. Bio je veliki poklonik Dubrovnika iPoljaka, a u pitanju jedinstvenog hrv. književnog jezika odlučno je zastupao čakavsku orijentaciju. Pripisuje mu se epska pjesan Muka Gosp. Isukrsta, pri čemu se valjda misli na defektnu oveću pjesan istoga sadržaja u Zborniku Trogiranina Iv. Lulića od 1615.

LIT.: Građa za povijest knjiž. hrv., knj. VII.; Croatia Sacra, IV., 143 i dal je; Vrela i prinosi, 6., str. 1 i dalje. F. F.