ČISTOĆA (finoća) KOVINE odnos je između plemenite i obične kovine u jednom komadu kovanog novca, t. j. pod tim se nazivom razumijeva omjer, u kojem je izvjesna količina zlata ili srebra smiješana s neplemenitim metalom (na pr. bakrom). Danas se svuda u svijetu osim u Engleskoj čistoća kovine označuje u tisućinama kemički čistog metala, pri čemu se jedinica mjere označuje razlomkom 1000/1000. Kad se na pr. kaže, da je neki novac kovan od smjese od 800/1000 (800 tisućina) srebra ili zlata, to znači, da u njemu ima 800 dijelova plemenite kovine, a 200 dijelova bakra. U srednjem je vijeku za određivanje i mjerenje toga odnosa služila marka. Marka za zlato dijelila se na 24 karata po 12 zrna, a marka za srebro na 16 lota po 18 zrna. Prvi put se javlja marka u trgovački istaknutom sredovječnom gradu Kölnu i širi se pod imenom kolonjska marka (marka Coloniae) po cijeloj Evropi (težina 233,812 g), ali je u različnim državama poprimala različitu težinu. Tako je kod nas u staroj Slavoniji (kovnice Pakrac i Zagreb) bila u upotrebi slavonska marka (marca Sclavoniae ili marca Zagrabiensis) u težini od 224,4917 g. Mješavina kovine u slavonskim srebrnim banovcima 13. i 14. st. označivala se latinskim nazivima. Hrvatski novci, kovani između 1237 i 1272 g., imali su smjesu, zvanu sedecima combustio, koja se zvala i 15-lotno srebro, a sastojala se od 15 lota srebra i 1 lota bakra, t. j. od 938/1000 srebra. God. 1272 do 1342 kovali su se hrvatski novci u Zagrebu od 14-lotnog srebra (quarta combustio), a do svršetka kovanja oko 1360 od 13-lotnog srebra (quarta combustio), t. j. 725/1000 čistog srebra. Hrvatski se novac iz slavonske kovnice u Zagrebu odlikovao velikom čistoćom srebra pa je prekoračio stupanj čistoće najboljih novaca svoga vremena i ubrajao se među najsolidniji tadašnji novac. — Druga najvažnija kovnica hrvatskog novca bila je u Dubrovniku, gdje je Republika dubrovačka kovala svoj srebrni i nešto bakrenog novca kroz punih 500 godina, od 1337 do 1803. Za mjerenje plemenitih kovina služila je u Dubrovniku tanka litra, teška 327,932 g, a dijelila se na 12 unča po 6 aksađa po 24 karata. Tom mjerom određivala se u Dubrovniku i finoća srebra. Prvi put je određena smjesa dubrovačkoga srebrnog novca g. 1337, kada je veliko vijeće zaključilo, da se za dinare na 11 unča čistog srebra uzimlje 1 unča bakra, a to je smjesa od 916,67 tisućina. G. 1452 određeno je, da se na 10½ unča čistog srebra uzme 1½ unča bakra. Iza velikog potresa 1667 odlučio je dubrovački senat, da se kuje novac od smjese, u kojoj će biti 750/1000 čistog srebra, t. j. na 15 karata srebra neka se doda 4 karata bakra. Dalje opadanje unutarnje vrijednosti dubrovačkog novca razabire se iz jednog izvješća iz 1782, gdje se vidi, da je smjesa u tadašnjem novcu bila načinjena na svakih 100 litara od 56 litara i 8 unča čistog srebra i 43 litre i 4 unče bakra, a to odgovara čistoći od 566,66 tisućina srebra. Zadnji put je u dubrovačkoj kovnici promijenjena smjesa 1801, kada je određeno, da se kuje srebrni novac od 489,41 tisućine finog srebra. Spekulativni duh i želja za što većom zaradom navedoše Dubrovčane, da su kroz stoljeća stalno slabili unutarnju vrijednost svoga novca smanjujući mu količinu srebra. Zato se dubrovački novovjeki novac ubraja među slabije svjetske novce.I. R-o.