ČISTILIŠTE (purgatorium) je po kršćanskoj nauci mjesto i stanje onih duša, koje su preminule u milosti Božjoj, ali se prije ulaska u nebo moraju podvrći čišćenju kaznama (satispassio), i to ili zato, jer su umrle s još neoproštenim lakim grijesima, ili zato, jer za oproštene teške i lake grijehe nijesu na zemlji učinile dovoljnu zadovoljštinu.

Katolička nauka uči, da č. doista postoji i da dušama, koje se u njem nalaze, živi mogu svojim zagovorom pomoći. Ona je definirana na saboru lionskom II. (1274), firentinskom (1439) i tridentskom (1563). Č. su poricali u starini neki gnostici i arijevci, zatim albigenzi, valdenzi i reformatori 16. st. Luther u svom naučanju nije dosljedan: do 1519 držao je, da u opstojnost č-a »treba čvrsto vjerovati«; g. 1530 (u spisu »Widerruf des Fegfeuers«) opozvao je nauku o č-u, dok u Postilli (1543) dopušta molitvu za mrtve. Kalvin zove č. »pogubnom izmišljotinom sotone«.

Č. je poricao i Zwingli, dok je Melanchthon ostao neodlučan. – Istočnjaci su od 6. st. često zastupali mišljenje o mjestu i kaznama čistilišnim oprečno latinskim bogoslovima. Raspra o tom pitanju nastala je među istočnim i zapadnim bogoslovima početkom 13. st. O vjeri istočne crkve u samu opstojnost č-a ne može biti sumnje. Na temelju nauke, koja se odražava u liturgičkim knjigama istočne crkve, zatim u njezinim dogmatskim izjavama (simbolima) i u djelima gotovo sviju bogoslova tvrdi ruski bogoslov P. Svjetlov (19.-20. st.), da je razlika mišljenja između istočne i zapadne crkve »o srednjem stanju« nekih duša iza smrti bez osnova i ishitrena od polemičara. Isto tvrdi Aleksije Petrović Malcev (19.-20 st.). Istočna crkva i njezini bogoslovi ne spominju, doduše, izrijekom riječ č., ali govoreći o »srednjem stanju« duša uključivo priznaju u biti istu dogmatsku nauku kao i katolička Crkva. Ne slažu se s kat. Crkvom samo u nebitnim pitanjima o naravi i mjestu kazni i o načinu, kako se duše oslobađaju iz č-a.

Opstojnost č-a osnovana je na nauci Sv. Pisma, koje, doduše, ne spominje č. izrijekom, ali iznosi ono, što tu nauku pretpostavlja. Tako se u St. Zavjetu u 2. Mak. 12, 32. sl. pripovijeda, da je Juda Makabejac za one, koji su pali u ratu, poslao 12.000 drahma srebra u Jeruzalem, »da se za grijehe mrtvih prinese žrtva ... Sveta je i spasonosna misao moliti za mrtve, da budu odriješeni od grijeha«. — U Nov. Zav. pretpostavljaju opstojnost č-a Kristove riječi: »Ako tko kaže riječ na Sina čovječjega, oprostit će mu se, ali tko reče na Duha Svetog, ne će mu se oprostiti ni na ovom ni u budućem svijetu« (Mat. 12, 32.). Isto tako Krist govori o tamnici, iz koje se ne izlazi, dok se ne plati posljednji dinar (Mat. 5, 26.). — Osobito odlučan i nesumnjiv dokaz za opstojnost č. pruža predaja. Tertulijan češće spominje č. i žrtve, koje se prinose za pokojnike (De anima c. 42. n. 58., De corona militis 3.). Sv. Ivan Zlatousti: »Nije uzalud ovo ustanovljeno apostolskim zakonima: da u štovanja dostojnim i časnim tajnama bude spomen na one, koji preminuše.« (In Phil. hom. 3, 4.). Izrijekom spominje č. Bazilije, In Is. 9, 230; Ciprijan, Epist. 10. n. 20; Ambrozije, In Ps. 118 serm. 3. n. 17; Augustin, De civ. Dei 1. 21. c. 13; Confess. IX. 13; Serm. 172.

Vjera crkve u č. očituje se u običaju moliti za pokojne. To svjedoče natpisi u katakombama i liturgijske knjige zapadne i istočne Crkve i sljedbi, koje su već u 5. st. otpale od kat. Crkve.

Katolička nauka o č. osniva se na nauci o opravdanju, osobito na nauci, da se oproštenjem smrtnog grijeha i vječnih kazna ne otpušta uvijek i sva vremenita kazna; nadalje na nauci o oprostima, kojih dionici mogu biti i duše u č-u.

Opstojnost č-a opravdava i razum. Shvatljivo je, naime, da u nebo može doći samo ono, što je posve čisto (Otkr. 21, 27.), a u pakao samo onaj, koji umre u teškom grijehu. Odatle se opravdano zaključuje, da postoji mjesto, gdje oni, koji još nisu posve čisti, trpe, dok postanu vrijedni i dostojni neba.

Nauka o č-u u skladu je s osnovnim istinama i duhom kršćanstva, jer pokazuje neograničenu Božju svetost, pravednost, milosrđe i mudrost. Ona čuva čovjeka od očajanja i odvraća od lakoumnosti. Uvjerenje pak, da pokojnicima možemo svojim molitvama, žrtvama i dobrim djelima pomoći, potiče žive na djela ljubavi i zahvalnosti, te uspomenu na pokojnike čini istinskom i stvarnom.

Vjera u č. u bitnim oblicima nalazi se u predaji sviju naroda. Egipćani i Babilonci vjeruju, da iza suda prolazi duša tamne krajeve, pune pogibli i teškoća. Perzijci drže, da svaka duša po mostu »šinoat« prelazi preko ponora. Proklete duše padaju u ponor, a druge nakon putovanja i čišćenja u ognjenoj rijeci dolaze k Bogu. Slično su vjerovali i Grci. Čišćenje duše poznaju i religije starih Rimljana, Germana i Slavena. Molitve za mrtve imadu i muslimani. Ovo općenito vjerovanje ili je ostatak praobjave ili razumno zaključivanje, da duša iza smrti ima još trpjeti te da joj se molitvom i žrtvom može isprositi mir i pokoj.

Kazna u čistilištu dvostruka je: privremeno lišenje gledanja Boga (poena damni) i pozitivna bol, zadana od nekog čimbenika izvan duše (poena sensus). Kazna privremenog gubitka gledanja Boga (poena damni) jest najteža žalost i najveća muka u č-u. Rađa se iz jasne spoznaje, da je duša lišena dobra, za kojim čitavim bićem čezne, i da je od uživanja najvećeg dobra isključena svojom krivnjom, zbog prestupaka, za koje je na zemlji tako lako mogla učiniti dovoljnu zadovoljštinu. Da uz kaznu gubitka postoji i pozitivna kazna, koju svojim djelovanjem zadaje neki čimbenik izvan duše, zajednička je nauka istočne i zapadne Crkve. Da li je u č-u pravi i materijalni oganj, nije definirano. Na firentinskom saboru grčki su oci (Besarion) protiv latinskih izjavili, da oni ne uče, da je u č-u oganj, premda priznaju, da duše trpe pravu kaznu. Grčko mišljenje nije osuđeno. Nauka o istinskoj i pravoj vatri u č-u oslanja se na latinske oce na saboru firentinskom, na gotovo jednodušnu nauku zapadnih i nekih istočnih otaca i na općenito mišljenje suvremenih bogoslova.

Pitanje, kako oganj može mučiti dušu, → pakao.

Kraj svih muka duše su u č-u ipak utvrđene u dobru. Boga ljube, ne mogu više griješiti i sigurne su za svoje spasenje. Savršena ljubav prema Bogu olakoćuje im muke, tako da Crkva (Kanon mise) čistilište, unatoč patnja, zove snom mira (somnus pacis). Vjernici na zemlji mogu dušama u č-u pomoći oprostima, dobrim djelima, postom i molitvom, a napose misnom žrtvom, prikazanom za pokojnike. Općenito treba držati, da pomoć, namijenjena određenoj duši, baš njoj donosi korist bilo na koji način. Zato je Pio VI. (1794) zabacio nauku pistojskog sabora, koji osuđuje primjenu misne žrtve određenoj osobi.

O zazivanju duša u č-u nije Crkva ništa određeno ustvrdila. Sv. Toma drži, da one niti imadu spoznaju zemaljskih stvari, niti nam mogu pomoći. Bogoslovi, međutim, danas općenito drže, da nam duše u č-u svojim molitvama mogu pomoći. Razlog svoje tvrdnje nalaze u tome, što duše u čistilištu poznaju naše zemaljske prilike, što su svete i Bogu drage, zbog čega se opravdano zaključuje, da Bog njihove molitve za nas prima. Za to svjedoči i zaziv: Pete pro nobis (moli za nas), koji se često nalazi nesamo na grobovima mučenika, koji su sigurno u nebu, nego i drugih pokojnika, za koje takva predmnjeva ne postoji. U Crkvi, doduše, ne postoji nikakav službeni obrazac za zazivanje duša u č-u, no ona za to zazivanje znade i šutke ga odobrava.

LIT.: F. Hettinger, Apologie des Christentums, IV.; F. Schmid, Die Seelenlaüterung im Jenseits (1907); D. Mannaioli, L’atto eroico di carita in suffragio delte anime in purgatorio (1932); J. P. Kirsch. Die Akklamationen u. Gebete der altchristlichen Grabschriften (1897): B. Bartmann, Das Fegfeuer (1929); L. Petit, Document relatifs au Concite de Florence, I; La question du purgatoire à Ferrara, Pariz 1920; A. d’Alès, La question du purgatoire au Concite de Florence en 1438 (Gregorianum 1922, 9 sl.).St. B.