ČIOVO, 1. otok zapadno od Splita na jugozapadnoj strani Kaštelanskog zaliva. U 15. st. spominje se kao »Čihovo«, a početkom 18. st. u današnjem obliku. Pitanje o podrijetlu imena nije sigurno riješeno. Po P. Skoku Č. je »adjektiv od nekoga nepoznatog slavenskog imena«. A. Belas misli, da bi ime moglo potjecati od upitnog »čihovo?« odnosno »čigovo?«, što bi bilo u vezi s čestim trogirskim prepirkama o pravima i vlasništvu nad otokom. Manje je poznato i vjerojatno mišljenje, po komu je ime u vezi s latinskim nazivom »caput Iovis«, skraćeno »c. lovis«, iz čega je postao današnji oblik. U starim izvorima spominje se Č. pod imenom Bova, Boa (v.) i Buva. — Otok se pruža 14,3 km u pravcu I-Z, dok mu širina iznosi najviše 4,3 km, a površina približno 29 km2. Č. ima nepravilan klinasti oblik: prema istoku sve uži i završava se rtom Glava Čiova. Istočni dio dijeli od poluotoka Marjana uzan kanal, kroz koji se ulazi u Kaštelanski zaliv. Na zapadnom kraju otok se račva u dva poluotoka, između kojih je zaljev Saldun. Sjeverni poluotočić Cimprijan znatno se približava kopnu i na zapadu završava istoimenim rtom. Malu udaljenost od kopna još više smanjuje otočić, na kome je sagrađen Trogir. Trogirski otočić je mostovima vezan s Č. i kopnom. Poluotok Okruk, s južne strane Salduna, veći je i razgranjeniji i na zapadu se završava istoimenim rtom. Prema Z Č. se nastavlja nizom otočića i školjeva (Kraljevac, na koji se navodno sklonio Bela IV. bježeći pred Tatarima, Eufemija, Pijavice, Zaparinac, Galeva i dr.). Otok je uglavnom sastavljen od krednih vapnenaca, samo u uskom pojasu uzduž južne obale, zatim na sjevernoj strani Okruka i na južnoj strani Cimprijana ima paleogenih naslaga. Sve su naslage nabrane u obliku polegle bore; slojevi južnoga krila padaju mnogo strmije, mjestimice su okomiti ili čak padaju prema sjeveru. Tektonska građa dolazi do izražaja u asimetričnom izgledu otoka, kome su najviši (212 m) dijelovi bliže južnoj obali. I morsko dno se pred strmim južnim stranama naglo spušta do dubine od 40 m i više. Usto su valovi, koje diže jugo, isprali i izradili strme i nepristupačne hridine, među kojima se u blizini Glave Čiova krije teško pristupačni i napušteni samostan sa svetištem Gospe od Prizinice (sagrađen 1546). Prema drugim stranama površina pada blaže, i obale su pristupačnije. Na vapnenačkom zemljištu razvijeni su oblici krša (škrape, vrtače, drage i dražice). Otok je siromašan vodom, te se za suhih ljeta voda brodovima dovozi sa susjednog kopna (Divulje). Prirodni biljni pokrov je prorijeđen i kržljav, a ističu se samo zasađene i čuvane borove šume. Svi su dijelovi, gdje to omogućuju sastav podloge i nakupljanje rastresitog tla, pretvoreni u obrađeno zemljište i zasađeni lozom i maslinom (što čini glavni dio zelenila), smokvom i drugim sredozemnim kulturama. Zbog blizine većega gradskog tržišta (Split) zastupane su i neke gospodarske grane, za koje inače uvjeti nisu povoljni (povrtlarstvo, držanje stoke zbog mlijeka i sl.). Poljodjelstvo je bolje razvijeno na većem, zapadnom dijelu, gdje ima više obradiva tla. Stočarstvo je manjeg značenja, ali je u istočnom dijelu razmjerno važnije nego u zapadnom. Ribolov je kao sporedna gospodarska grana dosta važan u naseljima, koja su bliže obali (Arbanija, Okruk i Slatine). Slatine su jedino naselje na manjem istočnom dijelu, dok je na većem zapadnom Žedno s Arbanijom, blizu koje je dominikanski samostan Sv. Križ (sagr. u 15. st.), zatim Gornji i Donji Okruk na istoimenom poluotoku. Najveće je naselje Čiovo, koje je zapravo dio Trogira. Okruk, Žedno i Slatine, najstarija naselja, nisu na obali. Slatine pripadaju splitskoj, a sva ostala naselja trogirskoj općini. I u srednjem vijeku, vjerojatno od 13. st., bio je otok podijeljen između Trogira i Splita. Kad je počela opadati moć rimskoga carstva, na Č. su zatočivani politički kažnjenici. U dugom periodu srednjeg vijeka otok nije bio naseljen. Uz osamljene crkvice, od kojih mnoge (sv. Teodor, sv. Andrija, Gospe kraj mora, Gospe od Prizinice, sv. Mauro i dr.) i danas postoje, živjeli su pobožni pustinjaci, koje je zaštićivala i pomagala trogirska kneževina. Prilike su se promijenile poslije 1420 g., kad je Trogir pao pod mletačku vlast. Zbog sve češćih turskih provala dopustila je mletačka vlada 1451, da se stanovnici dalmatinskog kopna mogu naseljavati na susjedne otoke. Ovom dozvolom narušen je negdašnji mir Č., pustinjačke molitve zamjenjuje marljivi rad doseljenika. U prvoj polovici 16. st. spominju se na Č. naselja Okruk, Žedno i Slatine. Ova su tri naselja radi veće sigurnosti sagrađena na mjestima, koja se s obale ne vide. Selo Arbanija osnovano je početkom druge polovice 17. st.
2. Naselje na istoimenom otoku, zapravo dio Trogira, s kojim ga veže pokretan most. Zbog sve veće turske opasnosti na molbu trogirskih građana ukinuo je mletački senat 1467 prijašnju zabranu i dopustio, da se na susjednoj čiovskoj obali može stanovati i da se mogu graditi kuće. Samostalna trogirska kneževina nije to prije dopuštala. Razvoj predgrađa na mjestu zračnijem i zdravijem od samog grada bio je i poslije ometan; tako je 1625 bila ponovljena stroga zabrana, da se na Č-u ne smiju graditi nove kuće.
LIT.: V. Klaić, Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati, sv. II., Zagreb 1881; B. Ž. Milojević, Tipovi dinarskih ostrva, Beograd 1928; A. Belas, Otok Čiovo, Hrvatski glasnik, br. 8., Split 1938; Isti, Čuvari najstarijih crkava na otoku Čiovu, Hrvatski dnevnik, br. 236., Split 1938; Isti, Naselja na Čiovu (u rukopisu).J. R-ć.