ČINŽENE ZEMLJE su takve, koje je kmet (podložnik) s privolom zemaljskoga gospodina (vlastelina) pretvorio u vinograd ili voćnjak uz obvezu, da će od te zemlje plaćati »činž« (njem. Zins) u naravi ili novcu. Te zemlje nisu potpadale pod ostale podložničke zemlje prigodom raskidanja kmetskog odnosa cesarskim patentom od 2. III. 1853. Razrješenje se »činženog« odnosa jednako kao i »gornjeg« odnosa, koji ima posve isto značenje, prepuštalo slobodnoj pogodbi između zemaljskoga gospodina i kmeta (§ 38—50). Pobliže odredbe glede razrješenja č. (i »gornjega«) odnosa sadržava zakon od 10. I. 1876 o konačnom razrješenju tih odnosa. Po tom zakonu sve dotad neuređene odnose i obveze u naravi imaju urediti ureda radi upravne vlasti, i to uz odštetu u gotovom novcu: jedno vedro vina s 3 forinta, jedan puran sa 60 novčića, jedan kopun ili par pilića s 30 novčića, jedno svinjče s 2 forinta, jedno jaje 1 novčić, jedan funt lana ili konoplje 20 novčića (§ 5). Ostala podavanja proračunana su po cijeni provizorija zemljarine (→ zemljarina), od koje se odbija jedna šestina za upravne troškove, a ostatak množi s dvadeset, te se tako izračuna otkupnina glavnice. Vlastelin je dobio uime otkupa ili od kmeta neposredno cijelu svotu ili, ako potonji to traži, od državne vlasti hipotekarne otkupnice po nominalnoj vrijednosti. Činženjak (→ urbanski odnosi) naprotiv imao je državi otplatiti otkupninu u roku od 22 godine otplaćujući godišnje 2½% uime amortizacije, 5% uime kamata i ½% uime upravnih troškova.O. F.