ALBERT VELIKI, sveti, * kao Graf v. Bollstädt Lauingen prema nekima 1193, prema drugima 1206, † Köln 15. XI. 1280, prirodoslovac, filozof i teolog, nazvan Doctor universalis. Postao je dominikanac u Padovi 1223. Pijo XI. proglasio ga naučiteljem Crkve i svecem 10. I. 1932.

Naučavao je na školama u Kölnu, Hildesheimu, Friburgu, Regensburgu i Strassburgu. Postavši u Parizu učitelj teologije predaje od 1245 do 1248, kada ide u Köln, da organizira dominikanski studij. Papa Aleksandar IV. imenuje ga 1260 regensburškim biskupom, ali se dvije godine kasnije odreče te časti. Otada mnogo putuje po Njemačkoj i Češkoj, da propovijeda križarske vojne. G. 1274 polazi na općeniti sabor u Lyon, a 1277 u poodmakloj starosti putuje u Pariz, da obrani nauku svog mrtvog učenika Tome Akvinskoga.

Djela. Iz područja filozofije i prirodnih nauka najvažniji su njegovi komentari Aristotelovih djela, pored toga i komentari nekih spisa Euklidovih i Ptolemejevih. Za zoologiju i botaniku su važna djela De animalibus i De vegetalibus (životinjstvo i botanika). U teologiju spadaju ponajprije njegovi komentari Sv. Pisma. Rastumačio je Joba, Psalme, Izaiju, Jeremiju, Baruha, Ezekijela, Danijela i Male Proroke. Iz Novoga Zavjeta ima komentar svih evanđelja, poslanica Sv. Pavla i Apokalipse. Dao je tumač djela Pseudo-Dionizija Areopagite i Sentencija Petra Lombardskog. Originalna su njegova djela: Summa de creaturis i Summa theologica. Pisao je o Euharistiji i sv. Misi. Naročito je obilno obradio Mariologiju. Rastumačio je uglavnom sve pisce, koji su u njegovo doba imali veće značenje. U obrađivanju tuđih djela služio se dvostrukom metodom. Običavao je ponajprije obraditi niz pitanja, koja su mogla zanimati sredovječnog skolastika, a nametala su mu se u povodu spisa, što ga je tumačio. To su t. zv. Scriptum supra. Drugi put je jednostavno parafrazirao autorovu misao ne upuštajući se u njezinu vrijednost. To je važno znati za prosuđivanje Albertovih misli općenito, a naročito onih u prirodnim naukama. Koji put A. jednostavno iznosi opažanja i tvrdnje starih arapskih i grčkih prirodoslovaca ne upuštajući se u njihovo kritičko prosuđivanje. U tom slučaju bilo mu je samo do toga, da pomljivo zabilježi, što su drugi vidjeli, upoznali i primijetili. On sakuplja građu, ali se ipak razlikuje od suvremenika i subrata V. Beauvaisa, koji jednostavno niže izvatke različitih pisaca. »On je radio«, veli Frühwirt, »i to s najvećom kompetencijom, kojoj nema sličnosti, na svim područjima ljudskoga znanja: bavio se astronomijom i geologijom, kemijom i fizikom, botanikom i zoologijom, medicinom i psihologijom.« Nije samo zabilježio, što su drugi o prirodnim pojavama zapisali, nego je sam lično istraživao prirodu i pomnjivo bilježio njezine pojave, pa je često puta popravljao mišljenje starih prirodoslovaca. Nastojao je, koliko je to bilo u njegovo doba moguće, da se sam uvjeri o različnim činjenicama, da sam provjeri stvari držeći se principa, da »treba iskustvo ne samo jednostrano, nego sa svakog stajališta provjeriti«.

Značenje. A. je prvi u srednjem vijeku sastavio cijelu enciklopediju ljudskoga znanja, kojom je želio objasniti kršćanske istine. Po naravi asimilatoran duh dao se na proučavanje cijele poganske i kršćanske tradicije, crpeći podatke od svih starih i savremenih pisaca. Naročito je poznavao Aristotela, koga nadasve cijeni i misli njegove uvodi u kršćanske škole, usprkos nepovjerenja, koje je postojalo prema ovome grčkom misliocu kod tadanjih teologa. To je jedna od njegovih glavnih zasluga, napose ako se uzme u obzir, da je pokrajinski sabor u Parizu 1212 zabranio naučavanje Aristotelovih djela, da je 1215 papinski legat Courçon tu zabranu potvrdio, da je kasnije Urban IV. 1263 zabranu ponovno potvrdio. Po tom stavu prema Aristotelu Albert se odvaja od ostalih skolastika i postaje »najznačajnija ličnost u trinaestom stoljeću na polju prirodnih znanosti« (Carus). I u filozofiji se odvaja od svojih suvremenika. U metafizici potpuno prihvaća teoriju mogućnosti i čina, aplicirajući je na sve grane filozofije. Protivno od tadanjih pristaša Augustinovih, A. ne dopušta nikakve materijalnosti kod čistih duhova, zabacuje teoriju o množini supstancijalnih forma, prihvaća distinkciju duše i njezinih sposobnosti, niječe da bi duša bila neposredno djelovala. Naročito je jasno razvio teoriju o aktivnom i pasivnom umu, pobijajući teoriju Averoesa i Avicene. Bori se također protiv Avicebrona, Davida iz Dinanta i Almarika de Bene, braneći autentičnu Aristotelovu nauku. Zapaženo je također, da je A. još prije sv. Tome Akvinskoga precizno riješio prijeporno pitanje srednjega vijeka o univerzalijama i odlučno postavio objekt ljudske spoznaje u bit materijalnih predmeta. Odvaja se i u filozofiji, a još više u teologiji od augustinovaca. On teologiju luči od filozofije i daje joj dolično mjesto u hijerarhiji ljudskih znanosti. U izgradnji teologije naročito se poslužio obilnim znanjem kršćanskog novoplatonizma, iako A. nije mogao u originalu čitati Platonova djela, već je do poznavanja njegove filozofije došao preko arapsko-kršćanskog platonizma. Nadasve se s njom upoznao preko djela Pseudo-Dionizija, kojega u cijelosti komentira. Iskoristio je sve filozofske struje, golemo znanje prirodnih nauka i svestrano poznavanje Sv. Pisma za izgradnju znanstvenog teološkog sistema. Svestranim, upravo nevjerojatnim znanjem, oštrim darom zapažanja, kritičkim darom suđenja i konačno neutrudivim radom od mladosti do duboke starosti A. je mogao učiniti preokret u znanosti svoga vremena. Iako nije dosegao bistrine sintetičnog duha sv. Tome, pa mu ne pripada čast prvaka skolastike, ipak je univerzalnim znanjem, svojim kritičkim duhom, darom opažanja, neobično svestranom kulturom, koja se odrazuje nadasve u njegove dvije Summae, pripravio građu za izgradnju najsavršenijega skolastičkog sistema.

BIBL.: Sveukupna djela su izašla u Lyonu 1651 od Jammyja u 21 svez. Preštampao ih je A. Borgnet u 38 sv., Pariz 1890—99.

LIT.: Meerssemann, Introductio in opera Al. M., Brugge 1931; Scheeben, Albert der Grosse, Zur Chronologie seines Lebens, Vechta 1931; Fr. Pelster, Kritische Studien zum Leben u. zu den Schriften Alberts des Grossen, Freiburg i. M. 1920; A. Schneider, A. M., sein Leben u. seine wissenschaftliche Bedeutung, 1927; F. Strunz, A. M., Weisheit u. Naturforschung im Mittelalter, Beč 1926; Hufnagel, Die Wahrheit als philos.-theol. Problem bei Albert dem Deutschen, Bonn 1940; H. Bošković, Albert Veliki, Zagreb 1932. H. B.

A. V. bio je poslije smrti u nekim zemljama razglašen kao meštar crne magije. Pod njegovim su imenom izašli neki falsifikati, koji su naučavali čarobnjaštvo. Uporedo s time širile su se o njem svakojake apokrifne anegdote. Neki su govorili, da je bio neobično niska stasa. Kad je jednom došao u Rim, bio je primljen u audijenciju od pape. Stajao je uspravno, ali je papa mislio, da kleči, pa mu je rekao: »Nemojte klečati, ustanite!« Da tu anegdotu pobiju, izmjerili su oni, koji su otvarali Albertovu grobnicu, njegove kosti iznoseći očevidan dokaz, da je on bio čovjek normalna uzrasta. Drugi su pripovijedali, da je on načinio čovječju glavu, koja je davala odgovore na njegova pitanja. Njegov učenik sv. Toma Akvinski razbio je tu glavu, a Albert mu je rekao: »Razbio si djelo od trideset godina«. Albertovi su životopisci morali pobijati i tu izmišljotinu. Možda je ovakvim pričama dao povod njegov Libellus de alchimia (Knjižica o alkemiji), u kojem Albert Veliki doduše pobija najveće pretjeranosti alkemista, ali ipak zastupa mišljenje, da je alkemija ozbiljna nauka.             P. G.

Albert Veliki zanimao se za teoriju alkemičara, ali im je praksu poznavao uglavnom iz knjiga, dok je u laboratoriju, čini se, malo radio. Njegovi alkemijski recepti pretežno su kompilacije starijih autora. Bio je mišljenja, da se kovine kao i sve druge tvari sastoje od četiri elementa (uzduh, vatra, voda i zemlja), koji svojom kombinacijom daju drugotne sastavine (materia proxima): živu i sumpor. Iz većih ili manjih količina čistog ili manje čistog sumpora (pretežno sastavljena iz uzduha i vatre) i žive (pretežno sastavljene iz vode i zemlje) izgrađene su kovine. Vjerovao je u pretvaranje kovina u zlato s pomoću eliksira. Među ostalim je držao, da se srebro može lakše pretvoriti u zlato od drugih kovina, jer kod njega treba da se promijeni samo

boja, a to se po njegovu mišljenju može učiniti bez poteškoća. H. I.