ČIKULIN (Ciccolini, Chikolini, Cicculini), hrvatska porodica talijanskog podrijetla. Franjo Č. došao je iz Pesara na Rijeku, gdje je 1518 bio rektor i sudac. Njegov sin Ludovik Č. oboružao je o svom trošku jedan brigantin i došao u pomoć Klisu, koji podsjedahu Turci; tu je u borbi i poginuo. U isto doba živio je Ivan Č., koji je poginuo 1543 braneći Stolni Biograd od Turaka. Kao upravitelji Zrinskih imanja u Vinodolu poznati su Ludovik Č. († 1599), osnivač riječke loze Č-a (od 1613 plemićke), i Julije Č. († 1628), koji je 1613 dobio hrvatsko plemstvo, a 1628 barunat, te je izravni predak hrvatske loze Č-a. Ta se loza s vremenom obogatila držeći neka imanja u Zagorju i oko Zagreba (Susjedgrad, Šestine, Lužnica kod Brdovca i dr.); nosila je pridjevak »od Susjedgrada i Medvedgrada«. Franjo Č., sin Julija i Sofije Rattkajeve, odlikovao se u borbi kod Kaniže pod Nikolom ml. Zrinskim, a kao poslanik hrvatskih staleža mnogo je djelovao na bečkom dvoru. S Juditom Keglevićevom imao je sina Stjepana Č-a, koji je neko vrijeme bio namjesnik banske časti. Stjepanov sin Ivan Franjo Č. (* Oroslavje 1681, † Konjšćina 17. VI. 1746) učio je u isusovačkom zavodu u Trnavi, gdje je postigao bakalaureat filozofije, odlikovan od kralja zlatnim lancem; 1706 dobije grofovstvo. Mnogo se isticao na hrvatskom saboru, a bavio se i pjesništvom. Spjevao je hrvatskim jezikom Žalost i javkanje turskih, a radost kršćanskih duš, koje se leto 1697 na Ivanje pod Biščem z teli razlučiše (Zagreb 1703). U većem pjesničkom djelu Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae viginti quatuor (Zagreb 1703) slavi hrvatske i ugarske junake, a u Josephidos Carolinae libri XII slavi cara. Idejno se naslanja na Vitezovića. S njime je izumro rod Č-a u muškoj lozi. Njegova jedinica udade se za bar. Moskona, a unuka za grofa Sermagea, pa je velik imutak Č-a pripao Sermageima. Sačuvala se pučka popijevka, koja slavi posljednjega Č-a (»Čikulin gospodin vrana konja jaši«).E. L.