ALBERONI, Giulio, * Fiorenzuola 21. V. 1664, † Piacenza 26. VI. 1752, kardinal, Talijan u službi Španjolske, ministar vanjskih poslova Filipa V. španjolskog. Bio je sin vinogradara, školovan je najprije u zavodu barnabita u Piacenzi, a zatim ga Barni, papinski vicelegat u Raveni, odgoji u Rimu za svećenika. Za rata za nasljedstvo u Španjolskoj služio je kao tumač vladi u Parmi i maršalu Vendôme, koji zapovijedaše francuskim četama u Italiji. S maršalom Vendôme pođe u Pariz, gdje bi predstavljen Luju XIV. Kad je Vendôme bio imenovan generalisimusom Filipa V., dođe s njim u Španjolsku. Vendôme umre 1712, a Alberoni postade 1713 opunomoćenim ministrom vojvode od Parme u Madridu. U tom svojstvu uspije ostvariti brak Filipa V. s Elizabetom Farnese, nećakinjom vojvode od Parme. Posljedice toga bijahu pad princese Orsini, koja je dotada imala glavnu riječ na španjolskom dvoru, imenovanje Alberonija savjetnikom kraljičinim, a 1717 njegovo imenovanje za ministra vanjskih posala, pošto ga je papa već imenovao kardinalom. Alberoni je, u sporazumu s kraljicom, dobio čitavu vlast u svoje ruke. Njegova je vanjska politika išla u prvom redu za tim, da uništi ugovor u Utrechtu, 1713, koji je završio rat za nasljedstvo u Španjolskoj, te Španjolskoj oduzeo njezine evropske posjede i ostavio joj samo teritorijalni integritet, dalje da Elizabeti Farnese, ženi Filipa V., osigura nasljedstvo u vojvodinama Parmi i Piacenzi, koje su tada bile u vlasti Austrije, da obnovi španjolsku državu reformama u upravi, vojsci i financijama. Ove smione planove nije umio uvijek spojiti s metodičnom provedbom, a u svojim odlučnim zamislima nije vidio stvarne poteškoće, koje im stajahu na putu. Kraljica Elizabeta tjerala ga je, da njezinim sinovima, koji bijahu isključeni iz španjolskog nasljedstva na prijestolje, pribavi prijestolja izvan zemlje. Alberoni se baci na vratolomnu politiku, da španjolskoj vladarskoj kući pribavi Milan, Napulj, Siciliju i Sardiniju. Otpremi jaku vojsku i brodovlje i 1717 zaposjedne Sardiniju, a 1718 Siciliju. Tim se povodom obrazova četvorni savez između Engleske, Francuske, Austrije i Nizozemske. Glavnu je riječ u savezu imala Engleska kao garant Utrechtskog ugovora. Englesko je brodovlje 22. VIII. 1718 kod rta Passaro gotovo potpuno uništilo španjolsko brodovlje. Alberoni je kovao nove planove. Pomišljao je na savez Španjolske s Rusijom i Švedskom, a kad mu se ova namjera izjalovila, pokuša, pomoću španjolskog poslanika u Parizu Cellamarea, da se u Francuskoj spremi urota, koja bi bacila u zatvor nasljednika prijestolja vojvodu od Orléansa, a Filipa V. proglasila skrbnikom Luja XV. Plan bi otkriven, Francuska objavi Španjolskoj rat, francuska vojska prijeđe preko Pireneja, dok je Austrija svoje pothvate upravila na Siciliju. To je bio slom politike i Filipa V. i Alberonija. Na zahtjev saveznika lišen je svih svojih služba i časti 5. XII. 1719. U roku od 8 dana morao je ostaviti Madrid, a za 3 tjedna Španjolsku. A. pođe u Italiju u nadi, da će mu, kao kardinalu, papa Klement XI. povjeriti koju drugu službu. Papa mu zaprijeti sudbenim postupkom, pa se Alberoni sakrio u jedan samostan blizu Bologne. Nakon smrti Klementa XI. 1721 dobio je mjesto u konklavu i sudjelovao kod izbora pape Inocenta XIII. Klement XII. imenova ga legatom u Raveni, a Benedikt XIV. legatom u Bologni. Pošto je tri godine upravljao ovom pokrajinom, povukao se u Piacenzu. Nakon njegove smrti pripadne njegova golema imovina španjolskom kralju Filipu V. Kao ministar toga kralja zadivio je svijet svojim smionim pothvatima na polju vanjske politike.

LIT.: S. Bersani, Storia del Cardinale Giulio Alberoni, Piacenza 1861; A. Professione, Giulio Alberoni dal 1708 al 1714, Verona 1890; Isti, Il ministero in Spagna e il processo del cardinale Giulio Alberoni, Torino 1897; Gimeno, Alberoni u publikaciji Académie diplomatique internationale, Séances et travaux, XIII., br. 3.—4., Pariz 1940.