ALBERIK, 1. A. I., grof u Fermu, markgrof Spoletski, pošto je ubio posljednjeg člana stare spoletske dinastije, Gvidona IV. Vjenčavši se s Marozijom stupi u tijesnu vezu s njenim ocem, gospodarom rimskim, »senatorom« Teofilaktom, i uništi 915 zajedno s njime, papom Ivanom X., Bizantincima i južnoitalskim knezovima dugogodišnje uporište afričkih Saracena na Gariglianu.

2. A. II., sin prvoga, gospodar rimski 932/954. Kad se njegova majka Marozija preudala 932 za italskoga kralja Hugona, želeći mu pribaviti Rim sa carskom krunom, A. stade na čelo ustanka, dade se izabrati za »kneza i senatora svih Rimljana« i protjera Hugona, a svoju majku baci u tamnicu. U smislu nacionalizma rimskoga plemstva, koje, zaneseno slavom »vječitoga grada«, jednako zaziraše od franačkih kao i od italskih careva, pobjedonosno je obranio samostalnost Rima i od kasnijih napadaja Hugonovih. Bio je sav tako rimski, da je papa Agapit II. morao 951 odbiti čak izaslanike Otona Velikoga, koji su došli, da bi pregovarali o obnovi carstva.

S time se slagalo, što je aristokratski nacionalizam ostavljao i papama tek vrlo skučeno mjesto. A. ih je doduše formalno priznavao gospodarima crkvene države i datirao svoje akte po njihovim godinama, ali je stavljao svoje ime na papinske novce i vršio ne samo svjetovnu vlast, nego duboko zahvaćao i u crkvenu, prisvojivši sebi pravo, da sam imenuje nasljednike sv. Petra. Opasnost, da se crkva jednog dana digne protiv ovakvoga presizanja, mislio je još na kraju svoga života ukloniti time, što je zahtijevao od rimskih plemića zakletvu, da će izabrati njegova sina i nasljednika Oktavijana i za papu, čim umre Agapit. I zaista je Oktavijan već 955 zauzeo kao Ivan XII. papinski prijesto. Međutim je aristokratsko papinstvo nosilo već u trenutku najvećeg svog triumfa u sebi klicu propasti, jer je još A. usrdnim podupiranjem samostanske reforme opata Odona iz Clunyja doveo baš onu silu na rimsko tlo, koja je izgradila jedva sto godina poslije pod geslom oslobođenja crkve od države novo univerzalno papinstvo na ruševinama rimsko-nacionalnoga.

LIT.: W. Sickel, Alberich II. und der Kirchenstaat, Mitteilungen d. Instituts f. österr. Geschichtsforschung, 23, 1902; P. Fedele, Ricerche per la storia di Roma e del papato nel secolo X., Archivio storico della R. Società Romana di storia patria, 33, 1910; L. Duchesne, Les premiers temps de l’État pontifical, 1911; L. Hartmann, Geschichte Italiens im Mittelalter, III/2, 1911. Lj H.