ČESMIČKI, Ivan (Johannes de Chesmicze), * na plemićkom dobru Česmice kod Čazme 29. VIII. 1434, † na Medvedgradu 30. XI. 1472, čuven latinski pjesnik-humanist, koji se proslavio pod imenom Janus Pannonius. Njegova se plemićka porodica spominje u listinama od 13. do 16. st. Majka mu Barbara bila je sestra Ivana Viteza od Sredne, nadbiskupa ostrogonskog, prvostolnika ugarskog i kancelara kralja Matijaša Korvina. Za njegov se odgoj brinuo ujak Ivan Vitez; on uputi trinaestgodišnjeg dječaka na nauke u Italiju, gdje je proveo cijelih 11 godina, i to u Mlecima, Padovi i drugdje, a ponajviše u Ferrari kao đak Giovannija Guarina (1370—1460). Napredujući izvrsno u znanju latinskog i grčkog jezika te književnosti rano se razvio do duhovita i plodna pisca i pjesnika. Među prvim mu se radovima spominje Carmen pro pacanda Italia (1452), što ju je bio posvetio caru Fridriku III. prigodom njegova dolaska u Italiju, pjesma knezu od Mantove Lodoviku Gonzagi (1453), zatim stihovi, namijenjeni Leonellu d’Este, pa mletačkom patriciju Jacopu Antoniju Marcellu, kao i Silva Panegyrica ad Guarinum Veronensem praeceptorem suum. Bilo je češće prigovora razvratnom sadržaju jednog dijela njegovih pjesama, ali to valja pripisati duhu onoga doba. Nasuprot tomu njegova poezija obiluje u tolikoj mjeri stihovima poleta i sklada oblika i sadržaja, da mu je donijela naslov najvećega latinskog pjesnika njegova vremena. Od 1455 boravio je u Padovi učeći kanonsko pravo. Tu ga je slikao slikar Andrija Mantegna, kojemu za uzdarje ispjeva (1458) elegiju Laus Andreae Mantegnae pictoris patavini. Svršivši nauke vrati se u domovinu, pa zaslugom svoga ujaka bude imenovan predstojnikom titeljske crkve u kaločkoj biskupiji, zatim kanonikom crkve varadinske, a najposlije 1459 biskupom pečujskim. U svojoj je biskupiji malo boravio, već se po želji kralja Matijaša priključio na njegovu dvoru u Budimu nizu uglednih dvorjanika, među kojima se istakoše i mnogi Hrvati na čelu s Ivanom od Sredne. G. 1465 pođe Č. po kraljevoj želji na čelu sjajnog poslanstva u Rim, na poklon novom papi Pavlu II., da ga zamoli za pomoć u ratu s Turcima. U Italiji je obnovio stare veze i nabavio važnih latinskih i grčkih rukopisa te time dobio nov poticaj gajenju humanističkih nauka. Ovom vremenu pripadaju njegovi prijevodi iz Plutarha, Demostena, Homera i Plotina kao i jedno pjesničko djelo o suvremenim zgodama u Hrvatskoj i Ugarskoj, koje se nije sačuvalo.

Jedini njegov pjesnički sastavak, tiskan još u 15. st., bila je elegija u pohvalu česme, posvećene staroitalskoj božici Feroniji; tiskana je na kraju mletačkog izdanja Polibijeve povijesti od 1498 pod naslovom: Naiadum Italicarum Principi Divae Faeroniae devotus hospes Janus Pannonius cecinit in reditu ex Urbe (1458). Ostala njegova djela: Panegyrica, Elegiae i Epigrammata, kao i prijevodi grčkih klasika, tiskana su tek od 1512 dalje u različnim izdanjima u Beču, Bologni, Krakovu, Mlecima i Baselu. Od onih, koji su se trudili oko sakupljanja njegove književne ostavštine, spominje se kao prvi Stjepan Brodarić već na početku 16. st., ali njegovo nastojanje ne urodi željenim plodom. Dosad najpotpunije izdanje Ivanovih djela priredio je i objelodanio 1784 u Utrechtu te ga popratio životopisom autora erdeljski dvorski kancelar grof Samuel Teleky.

G. 1468 bio je Č. u pratnji kralja Matijaša u ratu protiv češkoga kralja Poděbrada. G. 1469—70 bijaše ban »cijele Slavonije« kao drug Ivana Tuza (»regnorum Bozne, Dalmatie, Croacie ac tocius Sclavoniae banus et capitaneus generalis«). Poslije toga javljahu se sve više u ugarskom i hrvatskom plemstvu znakovi nezadovoljstva protiv kralja, koji je težio za neograničenom vladavinom, a na štetu povlastica plemstva. Č. se uz Ivana od Sredne priključio urotnicima, koji su pozvali na ugarsko-hrvatsko prijestolje Kazimira, sina poljskoga kralja. Stoga je morao napustiti Ugarsku i potražiti zaklon u domovini kod svoga prijatelja, zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza, na Medvedgradu. Ovdje doskora umre, te bude pokopan u samostanskoj crkvi B. D. Marije u Remetama.

LIT.: Jenö Abel, Analecta ad historiam renascentium in Hungaria litterarum spectantia, Budimpešta 1880; Guarino Veronese, Epistolario, I.—III., Mleci 1915—19; J. Huszti, Janus Pannonius, Pečuh 1931; I. Kukuljević, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Zagreb 1886; V. Reforgiato, Gli epigrammi di Giano Pannonio, Catania 1896; R. Sabbadini, La scuola e gli studi di Guarino Veronese, Catania 1896; Ludovici Tuberonis, Commentariorum de rebus, suo tempore, nimirum . . . gestis 1. XI., Frankfurt 1603; Vespasiano da Bisticci, Vite d’uomini illustri del sec. XV., Firenca 1859.M. B-r.