ČESMA (grč. ϰϱήνη, lat. fons, franc. fontaine, njem. Springbrunnen, engl. fountain), izvor, koji pušta vodu u jedan ili više ornamentalnih prostora, iz kojih se voda mehanički potiskuje u niskim ili visokim mlazovima na ornamentalne zdjele (basene) kao i na sam mlaz vode. Osnova je gradnje kiparska ili arhitektonska kompozicija ili obje zajedno, i to u obliku, koji je određen da prima prirodnu ili umjetnu vodu te je daje dalje za korisnu svrhu (piće, pranje), ili joj je svrha samo estetsko-dekorativna. Ima ukrasnih i praktično korisnih č-a. Kod prvih je osnovna zamisao, da se stvori ukrasni predmet određenog kraja ili prostora, gdje je bitna samo ljepota. Druga su vrst č-e, koje služe javnosti. Danas se gube postepenim uvođenjem vodovoda.

Rani primjer č-e sačuvan je u izdjelanom (izdubenom) babilonskom basenu (3000 pr. Kr.), nađen kod Tella (stari Lagaš), a Layard spominje Asirski zdenac, što ga je našao u klancu rijeke Gomel, koji se sastoji iz niza basena, udubljenih u živu stijenu, a spuštaju se poput stuba do rijeke.

Iz doba Filistejaca našlo se česama u Siriji i Palestini u obliku obzidanih rovova (Jobov zdenac u Jeruzalemu, Jakobov kod Sihema). U srednjoj Evropi nađene su naprave u obliku drvenih okvira oko izvora, i to već iz brončanog doba (St. Moritz u Švicarskoj i Panigina u Italiji). Ovakvo ograđivanje izvora nalazi se i kod starijih č-a Grka (Homer) i Rimljana. Za vrijeme egejske kulture mnogo su se upotrebljavale i druge naprave za opskrbu vodom, a javljaju se i u obliku okomitog rova (Troja).

U staroj Grčkoj č-e su bile smatrane svetim mjestima, uz koje su izgrađivali žrtvenike, a sama je voda utjecala u umjetne basene. U povijesno doba vidi se iz književnih napomena i obilja iskopina, da je već bilo mnogo javnih č-a, koje su krasile trgove. Često je sam prostor bio opkoljen zidom (popločen je bio mramorom), a neposredno uz njega i manji, koji je služio kao svetište. Pojedine č-e bile su opkoljene stupovima, a bilo je uz njih i lijepo uzgajanih lugova. U Korintu je bila znamenita č., posvećena nimfi Pireni, kojoj su suze bile začetak izvora, kad je plakala za sinovima, što ih je ubila Artemida.

U rimsko doba voda se dovodila iz rezervoara (castellum) u kupatila, kuće i javne prostore. Č-e su bile na uglovima ulica s ukrasom ljudskih i životinjskih, kadšto groteskno modeliranih glava, iz kojih je izlazila voda. Značajan je primjer u Pompejima na uglu ulice, blizu kuće Panze. Uz manje č-e izgrađivane su i velike monumentalne gradnje, nimfeji (nymphaea), isključivo u ukrasne svrhe, a bili su, kao i u Grčkoj, smatrani svetištima nimfa. Za vrijeme carstva bile su č-e bogato ukrašene; lijep je primjer Agora kod Efeza. Č-e kao vrtne dekoracije bile su kod Rimljana također česte.

U 12. st. počinju ponovno s gradnjom javnih č-a, ali je razvijenija arhitektonska obradba (veliki basen, u koji se dolazilo stubama, s pokrivalom za vodu, na pr. Poitiers Fontaine Joubert, 14 st., rest. 1597). Na Istoku su često građeni zdenci u vrtovima i dvorištima (staroperzijske palače i rezidencije), a glasovito je i u Španjolskoj Lavlje dvorište u Alhambri, započeto 1377. Predvorje (atrium) starokršćanske bazilike imalo je u sredini obično č-u (piscina). Bilo je zasađivano cvijećem, a zvali su ga »paradisus«. Č. je kadšto bila pokrivena baldahinom na stupovima; tada su je zvali »cantharus«. I za gotskog doba u Italiji kućne i javne č-e velike su umjetnine, a renesansa ih razvija od širokih korita i zdjela do monumentalnih oblika. Za baroka dolazi do djela, urešenih likovnim umjetninama. U stilu kasnije renesanse s prijelazom u rani barok postoji lijep primjer Neptunova č. u Bologni (Giovanni da Bologna) i Neptunova č. u Firenci (Ammanati), zatim monumentalna č. pred senatorskom palačom u Palermu (Camilliani i Bagherino, 1550). Značajno je djelo barokne umjetnosti č. od L. Berninija u Rimu (na trgu Navona i pred palačom Barberini). Primjer otvorenih loggia s više lukova je Aqua Paola u Rimu (Giovanni Fontana 1616) ili u obliku starinskog slavoluka, ugrađena u kolonadu palače Poli, č. Trevi u Rimu (Salvi, 1743).

U Njemačkoj se primjenjuje uzor, uzet iz starine (zidna č. u ukrašenoj udubini s dječacima na delfinima, maske, meduze i dr.). Primjer je kasne gotike Č. zida sramote (Schwabisch-Hall, 1509). Renesansa okružuje udubinu stupovima (pilastrima). Taj se oblik, koji je dala kasna gotika (Reutlingen, 1522), razvija dalje u renesansi (č. na trgu u Mainzu od Petra Flötnera, 1526). Gotski se oblik č-e s tornjićem poput tabernakula (Lijepi zdenac u Nürnbergu, 1385—96) mijenja u kameni stup okrunjen likovima (Č. sv. Đurđa, Rolanda, Neptuna). Za vrijeme baroka i rokokoa poprimaju č-e sa stupovima i stupićima poseban ukras. Zdjela se uređuje u višestruke stube, dolaze groteskne grupe tritona, potočnih konja, nimfa i dr. (Dresden, Salzburg, Beč).

Francuska kao i Njemačka slijede uzor, a najpoznatiji su primjeri Mojsijeva č. u Dijonu (Claus Sluter, oko 1400), zatim Fontaine des Innocents u Parizu (Jean Goujon, 1550), nadalje primjer niša, i to Č. Medici u Luxemburškom parku u Parizu (Brosse, rano 17. st.), pa u Nancyju i dr.

Stari hrvatski sredovječni gradovi rijetko su imali izvore unutar samoga grada ili u njegovoj neposrednoj blizini. Kopani su zdenci ili cisterne. Rušenjem se mnogo zarušilo i danas tek naslućujemo mjesta, gdje su bili. Velika je cisterna postojala u Novom Vinodolskom. Od poznatih i do danas sačuvanih č-a nalazi se jedna u Senju. U Dubrovniku je monumentalna č. u sredini trga u obliku šesnaesterostranog basena s uzdignutim središnjim zidom, ukrašenim šesnaesterostranim uglovima i sa šesnaest stupica. Iz sredine svake plohe bacao je lisnati maskeron vodu. Iznad kapitela bili su listići (kasna gotika), a na njima likovi životinja (jedan se čuva u zbirci starina u Dubrovniku). Danas ova č. završava s kalotom od opeka. Ovu č-u kao i malu č-u izveo je donosilac južno-italske gotike Onofrio de la Cava iz Napulja (izrađena 1438). Mala se č. nalazi u dnu dubrovačkog trga, a sastoji se iz osmokutnog basena s tordiranim stupom, koji drži osmostranu školjku s fantastičnim glavicama, iz kojih štrca voda; završava je mala piramida s četiri delfina i školjke, a na vrhu je završni cvijet.

Devetnaesti vijek odlikuje se ukrasnim č-ma, na pr. u Njemačkoj č. na trgu u Lübecku (1873) i berlinska dvorska č. od R. Begasa (1892); u Francuskoj Fontaine de l’Observatoire u Parizu od Carpeauxa i Frennieta, zatim Château d’eau u palači Longehamp u Marselju. U Hrvatskoj vrijedan je spomena Zdenac života u Zagrebu. Prikazuje kolo muškaraca, žena i djece, sjedinjenih u ljubavi i čežnji, kako se žedni života priljubljuju o stijenu č-e. Ovu temu izvora, kao darovatelja života, izradio je Ivan Meštrović. On je izradio i Vrelo života (Wittgensteinova palača u Beču), gdje je izvor života simboliziran u majčinoj dojci; djelo je izvedeno u crnom mramoru s fino modeliranim figurama i jednostavnom arhitekturom. Lijep je ukras Zagreba i Roksandićeva č. Ribar u Gornjem gradu.

Danas su č-e mnogobrojnije nego ikad prije, a služe kao ukras trgova, dvorova, parkova i sl., odlikuju se dekorativnošću i monumentalnim djelovanjem s golemim mlazovima vode. Veliko je udivljenje pobudila svijetleća č. u Parizu (Art decoratif, 1925 [René Lalique]), zatim Les fontaines du Trocadéro te Fontaine du Champ-de-Mars u Parizu (G. i Y. Lambert, 1937).V. M.