ČERENKOVLJEV POJAV (p. Č.) jest pojav svjetlosti, koja izlazi iz tekućeg ili krutog tijela, kada kroza nj lete elektroni, koji su brži od svjetlosti. Otkrio ga je i opisao 1934 P. A. Čerenkov (Moskva). S vodom se pojav može izvesti ovako. U vertikalnoj tankoj bakrenoj ploči PP (sl. 1.) nalazi se okrugla rupica (promjer na pr. 2 mm), u koju se uhvati film od vode f (debljina 0∙3 mm); kroz taj film pušta se okomito na PP uzak svežanj elektronskih zraka (promjer svežnja 0∙5 mm), u kojemu svi elektroni imadu jednake brzine (na pr. 290 000 km/sek, dok je brzina svjetlosti u vodi 225 000 km/sek). Voda izašilje svjetlost. Kako je to svijetljenje simetrično oko osi svežnja, dosta je ispitati svjetlost, koja od filma ide u horizontalnim smjerovima fx, fy. Zato se film nalazi u osi koničnog zrcala ZZZ, koje odbija horizontalne zrake svjetlosti vertikalno uvis, prema fotografskoj komori. Kada bi se umjesto vodenog filma stavila pločica, koja pod udarcima elektrona fluorescira, pločica bi svjetlila u sve smjerove, te bi zrcalom odbijena svjetlost načinila na fotografskoj ploči svijetao prsten. U p. Č. film ne svijetli na sve strane, već samo u smjerovima, koji s elektronskom stazom čine određen šiljat kut. Prema tome horizontalno film svijetli samo u dva smjera, tako da u fotografiji ne izlazi svijetao prsten, već samo dva kratka luka (sl. 3.). Ako je brzina elektrona manja od brzine svjetlosti, film ne svijetli.

Frank i Tamm tumače pojav ovako (g. 1937): Elektron, leteći kroz vodu ili drugo sredstvo, na svakom mjestu a, b, c ... svoje staze stvara val svjetlosti, koji se širi u sve veće kugle (sl. 2.). Ti su valovi »koherentni«, t. j. povezani ili sposobni, da se sastavljaju, te svi zajedno — poznatim Huygensovim načinom — daju rezultujući val svjetlosti, koji se širi u obliku čuna ČkČ. Os je toga čuna staza elektrona, a elektron je u vrhu k čuna. Dok elektron stigne od a do k, svjetlost se iz točke a raširila u kuglu polumjera aA, te je

aA : ak = brzina svjetlosti : brzina elektrona.

Smjer aA okomit na površini čuna je smjer širenja svjetlosti; on čini s elektronovom stazom kut Θ = ka A, pa je cos Θ = brzina svjetlosti: brzina elektrona.

Budući da samo rezultujući val primjećujemo, nema druge svjetlosti nego u smjerovima pod tim kutom. Prema tome bi se u prvi mah očekivalo, da bi slika 2. imala pokazivati samo dvije svijetle mrlje, a ne dva luka. Međutim od prvobitnog svežnja elektronskih zraka pojedini se elektroni raspršivanjem odvajaju i usporuju, a time se za njih mijenja kut Θ. Doista, ako se uzme vodeni film nešto deblji, raspršivanje je još veće, te i oba svijetla luka u fotografiji postaju dulja. Uostalom mjerenje pokazuje, da je smještaj najsvjetlijih mjesta u lukovima u dobrom skladu s Frankovom i Tammovom formulom; pri tom treba uzeti u račun, da se svjetlost lomi, kad izlazi iz filma u zrak. Wyckoff i Henderson također su potvrdili tu formulu ispitujući p. Č. u tankom listiću od tinjca, pri čem su brzinu elektrona, mijenjali od 220 000 do 277 000 km/sek.

Prema tome je p. Č. optička analogija pojavu zvuka kod taneta, koje je brže od zvuka; → Aeromehanika sl. 13. Kut Θ komplementaran je kutu akA, koji se u aeromehanici zove Machov kut.

Svjetlost u p. Č. je modrikasto bijela, i to bez obzira na to, kroz koju tvar elektroni putuju. Spektar te svjetlosti je neprekidan i seže od onog mjesta u infracrvenom, gdje prestaje osjetljivost fotografske ploče, do onog područja u ultraljubičastom, dokle je ispitivana tvar za svjetlost propustljiva.

Čerenkov je pokazao, da je svjetlost u p. Č. polarizovana, i to tako, da smjer titranja, t. j. smjer električne sile, zgađa elektronovu stazu. Frank i Tamm našli su, kako se može jakost svjetlosti u tom pojavu teoretski odrediti; Čerenkov i drugi potvrdili su njihovu formulu mjerenjem.

LIT.: Čerenkov, Physical Review 52, New York 1937; Collins and Reiling, Phys. Review 54, 1938; Tamm, Journal of Physics 1, Moskva 1939.St. H.