ČELO (lat. frons) je za čovjeka značajna, kosom nepokrivena izbočina prema naprijed u gornjem dijelu glave. Koštanu podlogu daje mu čeona kost, i to onaj njezin dio, koji je formiran u obliku zavijene ploče (squama, ljuska). Kod odrasloga je čeona kost neparna, ali nastaje iz dvije simetrične polovice, koje se rano spoje u jednu cjelinu, ali mogu izuzetno ostati i samostalne. Sastavljena je od ljuske, koja se spaja s krilima klinaste kosti i tjemenim kostima, zatim od srednjeg nosnog dijela, uz koji se priključuju nosne kosti, i od dvije horizontalno položene ploče (partes orbitales), koje čine krov očnih šupljina. Na donjem kraju ljuska prelazi u orbitalne dijelove izrazitim pregibom kosti, koji pravi gornji rub očnih šupljina. Iznad njega savijaju se u luku dvije koštane izbočine, t. j. nadočni lukovi (arcus superciliaris), a povrh mjesta, gdje oni konvergiraju, u donjem dijelu čela nalazi se plitka udubina: zvijezda (glabella). Čeona kost se ubraja u pneumatične kosti lubanje, t. j. kosti, koje sadržavaju u sebi šupljinu, ispunjenu zrakom. Takva se šupljina nalazi u svakoj polovici čeone kosti i u spoju je s odnosnom odgovarajućom nosnom šupljinom. Ljuska čeone kosti je u svim smjerovima prema naprijed izbočena. To izbočenje stoji u vezi s razvitkom velikog mozga. Zbog toga se čelo pračovjeka i razlikuje od današnjeg čovjeka. Kod njega je ono bilo niže i položenije. Ispod kože na čelu nalaze se mišići, koji svojim stezanjem proizvode na njemu karakteristične nabore, koji daju licu poseban izražaj.V. D.