ČELNIK (čeonik), od »čelo«, prvotno je vjerojatno služio kao naziv za vladara kod Slavena, a poslije za glavara (praefectus) nekog zanimanja, osobito pastira. U potonjem značenju upotrebljavao se u Splitu, Trogiru i Korčuli već u 13. st., u Bosni i Srbiji u 14. st., a danas kod Aromuna i u sjevernoj Grčkoj.
LIT.: V. Mažuranić, Prinosi, Zagreb 1908—22; K. Jireček-J. Radonić, Istorija Srba, I., 52 i III., 115/6.M. B-a.