ČELEBI. Podrijetlo i prvobitno značenje ove riječi u turskom jeziku nije sigurno. Turski leksikograf Ahmed Vefik paša, a po njemu i mnogi evropski orijentalisti misle, da je imenica čeleb i iz nje izvedeni pridjev čelebi došla u turski jezik ovako: Tatari i istočna turska plemena učili su pismo najprije od kršćanskih misionara. Ovi su im iz sirskoga jezika donijeli izraz čalîpâ, koji je značio križ. Iz te imenice izvedeni pridjev značio bi dakle onoga, koji se moli križu. Na taj način je riječ čalab, čalâb ili čalap, pored turskih izraza tengri i ogan, dobila značenje Bog, a izraz čelebi značio je — pismen ili obrazovan čovjek, a onda plemić ili knez. Mnogi su turski knezovi u Maloj Aziji od 8. do 15. st. nazivani čelebi. Kod Osmanlija od 11. do 17. st. imaju ovaj naslov knezovi, viši duhovni dostojanstvenici (napose pročelnici derviških redova), književnici i t. d. Prva poznata osoba kod Osmanlija, koja je imala taj naziv, bio je Čelebi Husâm el Dîn (umro 1284 pos. Kr.), poglavar mevlevijskog reda i nasljednik slavnoga Dželâl el Dîn Rûmije. I sve do ukinuća derviških redova u Turskoj zvao se pročelnik mevlevijskog reda čelebi efendi. U smislu »gospodin« ili »pismen čovjek« potisnut je u novije doba taj izraz riječju efendi, koja potječe iz grčkoga jezika.Š. S.