ČAZMA, trgovište u Moslavini pokraj rijeke Česme u župi Bilogori. Sjedište je kotarske oblasti i suda, upravne općine i šumarije imovne općine križevačke, sa 1137 stan. (1931). U mjestu je pilana i ciglana. — Kad je Ladislav oko 1094 osnovao zagrebačku biskupiju, poklonio joj je Č-u s Dubravom. U Č-i su često boravili zagrebački biskupi, hercezi i banovi, a držali su se i sabori. G. 1242 opustošili su je Tatari, a 1552 osvojili Turci, koji su je zadržali do kraja 16. st. G. 1232 osnovan bi u Č. zborni kaptol, a iste je godine sagrađena i crkva sv. Magdalene, kasnija župna crkva. Župa se spominje 1334. U Č. su do Turaka bili samostani dominikanaca, premonstratenza, ivanovaca i dominikanki.Z. D-i.
Č. se kao posjed i naselje navodi već potkraj 11. st., kada je kralj Ladislav zajedno sa susjednom Dubravom i Ivanićem daruje novoosnovanoj zagrebačkoj biskupiji. Tada se tim imenom zvalo cijelo zemljište između potoka Čazme, Grabrovnice i Sredske, na humovitom tlu, na kojem se danas nalazi tridesetak sela s mnogobrojnim stanovništvom. Središte je naselja i posjeda bilo mjesto Č., koje je ležalo na položaju današnjega sela Ivanjske, u istočnom dijelu toga područja. U njoj je rano sagrađena crkva sv. Ivana, koja je postala župna za svoju bližu okolinu.
Na području Č-e u to su vrijeme bile podignute crkve i oko njih uređene župe: sv. Stjepana na položaju sadašnjega sela Štefanja, Bl. Djevice u Dragancu, Svih svetih u Narti, sv. Elizabete u Sredskoj, sv. Đure u Đurđicu, sv. Križa u Križiću i sv. Martina u Martincu. U područje čazmanskoga posjeda zagrebačke biskupije spadao je i kraj, koji se zvao Dubnica; ta je dopirala do potoka Simljane, a graničila je s juga s Ružićem i preko juga s Garićem i s Moslavinom. Središte je Dubnice bilo oko crkve sv. Petra, u naselju, koje je kasnije po crkvi prozvano Petrićka. U Dubnici bile su u to vrijeme podignute još četiri crkve: sv. Franje na zemljištu današnjega Bereka, sv. Katarine u Samarici, sv. Mihajla u Bijeniku i sv. Nikole u Mikloušu. Od ta dva velika posjeda zagrebačka je biskupija uredila svoju upravnu župu Čazmu, kao što je u susjedstvu načinila i upravne jedinice Dubravu i Ivanić, koje su dobile značaj župa. Tridesetih godina 13. st. osnovao je zagrebački biskup Stjepan II. novo naselje u velikoj okuci potoka Č-e na vrlo povoljnom položaju i visokom tlu, nasuprot humovitom zemljištu Bosiljeva i Marče. Ono je dobilo ime Nova Č., za razliku od Stare Č-e oko crkve sv. Ivana na potoku Moravici. Biskup Stjepan II. sagradio je tom prilikom u Novoj Č-i i dvije crkve, sv. Marije Magdalene i sv. Duha. Prvu od njih uredio je kao župnu u novom naselju, a za drugu, koja je bila prostrana i lijepa, odredio je, da bude sjedište dviju novih i znatnih crkvenih ustanova, koje je on 1232 osnovao u Novoj Č-i: prepozituru i kaptol. Te je ustanove ustrojio spomenuti biskup, da se taj zapušteni kraj što više duhovno i tvarno odgaja i poučava. Da to što bolje provede, namijenio im je što na području same Č-e, što opet na susjednom zemljištu između srednje Drave i Save velike posjede. Prepozit je čazmanski tako dobio pravo arhiđakonatstva u arhiđakonatima Svetačju i Gušću i potpuni posjed sela Bijenika. Kaptolu su tom darovnicom pripali posjedi Stare i Nove Č-e, Martinca, Križića, polovina dohotka trga u Novoj Č-i, pojedini veliki vinogradi i desetina cijele Moslavine. Ovako obilato obdarene obje su se te crkvene ustanove u Novoj Č-i mogle vrlo uspješno razvijati, te su i svoj zadatak do dolaska Turaka potpuno izvršile. U Novu Č-u preneseno je u to vrijeme sjedište čazmanskoga arhiđakonata, što je duhovni život u njoj još pojačalo. Najposlije su u Novoj Č-i i dominikanci sagradili svoj samostan.
Biskupija je u Novoj Č-i na visokom tlu i vrlo pogodnom položaju sagradila tvrdi grad. Njemu nasuprot, na zemljištu današnjega Bosiljeva, zagrebački je biskup imao tvrđavu Gumnec, koja je s Čazmom činila cjelinu. Naselje u Novoj Č-i snažno se razvijalo. Ono je bilo slobodno trgovište s velikim povlasticama, kojima je odgovaralo i prostrano područje naselja; granice su mu bile potok Grabrovnica i sela Miklouš, Draganec i Komuševac. U tako znatnom naselju često su stanovali i sami biskupi, koji su u njemu imali svoju službenu palaču i posebnu kuriju. Svoje prostrane stanove imalo je tu i 12 kanonika čazmanskoga kaptola, prepošt, arhiđakon i dekan, a već su i te zgrade, zajedno s dominikanskim samostanom i kućama službenika biskupije, prepošta i kaptola, davale naselju značaj bogatoga i važnoga mjesta. Osim kaptolske crkve sv. Duha i župne sv. Marije Magdalene podignute su u toku 13. st., a pogotovo u 14. i prvoj poli 15. st. crkve sv. Andrije, sv. Ivana, sv. Katarine i sv. Stjepana. Prva od njih bila je velika, a nalazila se u jugoistočnom dijelu, gdje se i danas kotar čazmanski zove Jandrije. Ostale tri bile su samo kapele. U tom velikom naselju s trgovačkim značajem bio je, prema tadašnjem običaju, i prostran hospital, koji je imao i samostalnu crkvu. Na čelu toj važnoj društvovnoj ustanovi stajao je jedan od svećenika biskupije.
Nova Č. postala je i središte biskupske upravne župe, te je u njoj stanovao i župan s mnogobrojnim činovništvom i potrebnom oružanom snagom. U njoj je bilo i sjedište ustrojbe predijalaca, koju su sačinjavali seljaci, posjednici biskupove zemlje. Oni su za tu zemlju davali biskupu određena podavanja, ali su zato imali poseban povlašteni društvovni položaj, koji se u nekoj mjeri približavao plemićskom. Čazmanska je župa imala oveći broj tih predijalaca. Značaj trgovišta stekla su na području župe još dva jača naselja: Narta i Sredska, koja su se nalazila uz potok Čazmu na plodnoj zemlji i na prometnom putu. U Sredskoj bio je svake srijede velik sajam, odakle joj i ime. Pred dolazak Turaka mogla je Čazmanska župa imati do 8000 stan. s oko 1500 domova. Po narječju naselje je bilo kajkavsko, a po govoru ekavsko.
Za obranu od Turaka Čazmanska je župa imala dvije jake tvrđave, spomenutu u samoj Č-i i drugu u Svibovcu, na otoku, koji se nalazi prema Narti, na močvarnom zemljištu. Osim toga branile su to područje i tvrđave u Gariću, Gračenici, Moslavini i Česmi. Ipak su Turci 1552 s lakoćom osvojili Č. i cijelo njeno područje, kad su u neprestanom četovanju od 1537—52 postupno opustošili i lišili stanovništva cijelo zemljište s obje strane Ilove i dalje sve do potoka Čazme. I u tako pustome kraju zaposjeli su oni 1552 tvrđavu u Č-i i u Moslavini i Jelengradu. Kako je čazmanska utvrda u ratovanju bila ponešto stradala, oni su je popravili i osigurali, i tada su u Č-i uredili sjedište sandžakata, koji su ustrojili na novoosvojenom zemljištu zapadno od Ilove i po lijevoj strani te rijeke. Turci su tada u Č-i nastanili jako muslimansko stanovništvo, koje se sastojalo od ratne posade, područnoga činovništva, potrebnih obrtnika i trgovaca i ostaloga ljudstva, koje je posjedovalo i obrađivalo zemlje. Turci su u velikoj mjeri naselili i susjedne tvrđave Moslavinu, Jelengrad i Bršljanicu, a u blizini vrlo je snažno njihovo stanovništvo bilo u Zdencima, Međuričju i Velikoj. Sve su to bila čista tvrđavna naselja, obična na turskoj granici, koja su se sama branila i uzdržavala. Turci su inače u pravilu pokraj takvih utvrđenih i dobro osiguranih mjesta naseljavali i Vlahe, koji u im služili kao neredovita vojska u četničkoj i martološkoj službi i obrađivali zemlju, te su tvrđavnom stanovništvu mnogo koristili velikim brojem sitne i krupne stoke. U dijelu čazmanskoga sandžakata zapadno od Ilove oni nisu naselili Vlahe, svakako zbog toga, što im to zemljište za cijelo vrijeme njihova vladanja u tom kraju, dakle od 1552—94, nije nikada bilo sasvim sigurno, jer je kao klin zadiralo u slavonsku krajinu u Polonju, Posavini i Podravini. Kako tu nisu naselili ni drugoga ratarskoga muslimanskog stanovništva, to je čazmansko zemljište, kao i ono u Moslavini, Gračenici i Gariću, osim u navedenim tvrđavama, i za vrijeme turskoga vladanja bilo sasvim pusto. Spomenici iz početka 17. st. kažu za nj, da je potpuno zaraslo šumom i šipragom, između kojih se ovdje-ondje nađe po koji pašnjak. Tim su pustim zemljištem prolazili samo turski četnici, koji su na Č-i nadzirali i čuvali granicu. Najposlije su Turci napustili i samu čazmansku tvrđavu, te su sjedište sandžakata prenijeli najprije u susjednu Moslavinu, a kasnije u Pakrac i Cernik. Načinili su to stoga, što im naselje u tako pustom kraju i na izloženom mjestu nije odgovaralo. Značajno je, da su oni napuštanje toga tvrđavnoga naselja u Č-i opravdavali i njegovim nezdravim položajem, zbog kojega da im je u desetak godina poumiralo mnogo vojske, činovništva i vodećih ličnosti u ustrojstvu sandžakata. Turci su Č-u napustili oko 1570 i od toga vremena ona je ostala nenaseljena tridesetak godina. Kad su Turci u ratovanju od 1592—94, koje se vodilo u Petrinji, Sisku i u okolini tih mjesta, potisnuti iz toga kraja, tada su i Č., Moslavina, Gračenica i zapadni dio Garića dopali u ruke hrvatske krajiške ustrojbe. Otad počinje i mnogo veća sigurnost na području oko Donje Lonje i Čazme, a mnogo je pojačana, kada je u prvim godinama 17. st. krajina počela držati svoje stalne straže u Gračenici i Gariću, a postupno i na Ilovi. Tada se opet nastojalo u Č-i izgraditi jaku tvrđavu. Najprije je tu osnovu predložio hrvatski sabor, a zatim ju je prihvatio zagrebački biskup, te je zauzimanjem vodećih hrvatskih čimbenika ona i provedena. Tvrđava je u Č-i bila potpuno sagrađena 1610, a od 1599 do te godine bila je krajina već nastanila u jakoj mjeri desnu stranu Č-e u Obedu, oko Kloštra i Marče, a bila je zahvatila čvrsto i počela naseljavati i zemljište oko Bjelovara, Gudovca, Farkaševca i Svibovca. U Č-i je, dakako, najprije nastalo tvrđavno naselje, kojemu su većinu činili Predavci, dovedeni s područja ivanićkoga. Ubrzo se ispod tvrđave razvilo i podgrađe, a oba su dijela do 1653 dosegla 30 domova, te se je u tom naselju mogla osnovati i župa, kojoj su, da bude jača, bila priklopljena s desne strane rijeke sela Palančani (20 kuća), Cerine (10 k.), Bunjani (20 k.) i poslije napušteni Benedikovčani (12 k.). U mirnijim prilikama poslije 1650 nastanjena je i okolina Č-e. Do 1664 nastali su Milaševac, Draganac, Siščani, Komuševac i Štefanje, a ubrzo poslije 1650 i Vagovina i Pobijenik u susjedstvu Č-e, a Vlaminec (danas Laminec), Zdenice i Ivanjska u okolini Štefanja. Sve su to mjesta, koja leže pokraj rijeke, te su bila na dohvatu krajišničkih sela s one strane vode. Već 1664 osnovana je župa i za to gornje područje. Na njemu su prije Turaka postojale dvije stare crkve, Bl. Djev. u Dragancu i sv. Stjepana u Štefanju, a oko njih nastala je župa u Dragancu, a do 1679 i u Štefanju; prva je imala 148 kuća, a štefanska 88. Do 1683 nastanjeno je u toj župi i selo Deskatica, a u čazmanskoj Suhaja. Do 1687 cijelo je to čazmansko područje u tri župe imalo preko 360 kuća u 13 mjesta. Prema krajišničkom naselju oko Bjelovara i Gudovca na starom čazmanskom zemljištu s obiju strana rijeke doseljeni Vlasi uspjeli su već u početku 17. st. naselili Nartu Gornju i Donju, Blatnicu, Utiskane, Kolarevo selo i Sredsku. U svojem naseljavanju Hrvati su već našli to zemljište nastanjeno, te nisu isprva ni ulazili u njega, ili su to činili u malom broju. U toku ili odmah poslije velikoga ratovanja 1687—92 provedeno je napokon i naseljivanje onih dijelova staroga čazmanskoga područja, koji su dotad ležali pusti. Bili su to krajevi više u gori, uvijek nesigurni zbog napadaja četnika. U blizini Č-e nastali su tada Bojana i Miklouš, južno od Ivanjske u gustoj šumi Križić, Šušnjara, Babinac, Borak i Martinac, a u staroj Dubnici oko sačuvanih crkava Petrićka, Samarica, Šimljana i Đurđic. Već oko 1700 našlo se u tim selima do 300 hrvatskih domova, tako da je tada na cijelom čazmanskom području bilo oko 660 kuća novoga hrvatskoga naselja. Tome valja dodati i jedno 80 vlaških domova u skupini sela na zemljištu od Narte do Sredske. Prema tome to je novo stanovništvo u staroj čazmanskoj župi, poslije oslobođenja od Turaka, oko 1700, bilo jedva za polovinu tako jako, kao što je bilo ono, koje nalazimo na tom tlu u vrijeme pred turske ratove. Po podrijetlu to je hrvatsko naselje s različitih strana zapadnoga, sjeverozapadnoga i jugozapadnoga čazmanskoga zaleđa, kako je to bilo i naravno. Veće su skupine preseljene po stanovitoj osnovi osobito iz Kalničke podgorine, srednjega i donjega Polonja i bližega Turopolja. Poveći ih se broj doselio iz lijeve susjedne Posavine, koja je kroz cijelo 17. st. davala preseljenike okolnim naseljavanim krajevima. Najposlije, u tom su nastanjivanju sudjelovali i bliži krajišnici od Križa, Ivanića. Dubrave, Gradca i Čvrstca. Osobit je značaj tom naseljavanju davala ipak struja sa zemljišta od Kalnika, Križevaca, Gradca i Vrbovca. Stoga je u toj struji bilo i članova velikih plemenskih rodova iz Kalničke podgorine: Pompera, Crnčića, Vrčaka, Levaka, Salaja, Baguna, koji su se osjetili poglavito u Ivanjskoj i u selima oko nje, gdje je struja iz starosjedilačkoga kalničkoga naselja i bila najjača. Sela, koja su nastala istom oko 1690 (Križić, Martinac, Babinac, Utiskani, Đurđic, Berek, Petrićka, Samarica, Šimljana, Suhaja i Šušnjara), velikim su dijelom dobila stanovništvo mjesta s lijeve strane Čazme, koja su naseljena do 1679, dakle iz Štefanja, Laminca, Siščana, Komuševca, Draganca, Vagovine i Milaševca, pa sa zemljišta s one strane Čazme iz Treme, Čvrstca, Cirkvene, Topolovca i Mostova. Ta je struja dala većinu naseljenika i Gariću i sjevernom dijelu Gračenice i Moslavine. U samom mjestu Č-i, koja je na svom području i prva naseljena, osjećao se u 17. st. i jak utjecaj Predavaca; oni su u njoj još oko 1680 sačinjavali veći dio stanovništva. To je i shvatljivo, jer su prvi naseljenici na čazmanskom zemljištu bili s desne strane rijeke, iz naselja, koje je u velikom dijelu bilo predavačko. U ostalim čazmanskim selima predavačkoga je podrijetla samo po koja obitelj.
Stoga je u samoj Č-i, kao i u selima na desnoj strani rijeke, u 17. st. prevladao štokavski govor Predavaca. Na ostalom području kajkavci su uvijek imali veliku većinu, a različita njihova narječja postupno su stvorila jedno, koje je danas značajno za taj kraj.
Novo hrvatsko naselje na čazmanskom području razvijalo se u 18. st. povoljno, ali je to napredovanje od 1870 zaustavljeno posljedicama teškoga gospodarskoga razvitka i bijele kuge. Od toga vremena nastupilo je opet novo doseljavanje, razmjerno vrlo snažno po svom broju. Sve do posljednjih godina selili su na nj Zagorci, Kalničani, Podravci, Ličani i Gorani, ali najviše Zagorci. Danas na starom čazmanskom području ima do 25.000 Hrvata. Veću polovinu od toga čine ti novi doseljenici, koji se, dakako, osjećaju i govorno.
LIT.: Diplomatski zbornik, II.-XV., Zagreb 1904—30; Habsburški spomenici, I., II., III., Zagreb 1915—17; Hrvatski saborski spisi, I-V, Zagreb 1912—18; Spomenica hrvatske krajine, I.-III., Zagreb 1884—89; R. Lopašić, Prilozi za poviest Hrvatske, XVI. i XVII. v., Starine XVII., Zagreb 1885, i XIX., Zagreb 1887; I. Tkalčić, Povjestni spomenici zagrebačke biskupije, Zagreb I., 1873., II., 1874; B. Krnic, Parnica između prebendara čazmanskih i zagreb. biskupa, Vjesn. zem. ark., IX., Zagreb 1907.S. P-ć.
Čazmanski sandžakat bosanskoga pašaluka zauzimao je najzapadniji dio turskoga područja na zemljištu između Save i Drave, zapadno od požeškog sandžakata. Osnovali su ga Turci, pošto su 1552 osvojili Viroviticu i Č-u i velika područja oko njih, koja su pripadala kotarima virovitičkom, grđevačkom, komarničkom, rovišćanskom i čazmanskom.
Već prije toga, u stalnom ratovanju i četovanju od 1537—45, zadobili su s desne strane Ilove Garić, Gračenicu i Moslavinu, a s lijeve strane cijelu Toplicu, Pakru, Svetačje i dio Dubice na lijevoj strani Save. U donjem Poilovlju i Polonju trebali su zavladati još samo Ustilonjom, što su i uspjeli 1552. Tako su 1552 postali potpuni gospodari ne samo cijeloga Poilovlja, nego i Počesamlja, te su se u velikoj mjeri mogli nadati, da će granicu moći ubrzo pomaknuti i dalje na zapad. Otkad su 1537 zavladali srednjom Slavonijom, osnovali su i ustrojili sandžakat požeški, koji je na istoku dopirao do Vuke, Bosuta i Biđa. Osvojenjem Svetačja, Pakre i Toplice već su turske upravne vlasti osjetile, da im je područje požeškog sandžakata suviše veliko, pa su već poslije 1545 postupno prebacivale sandžakatsku upravu zapadnijega požeškoga dijela u Cernik i Pakrac. Shvatljivo je stoga, da su Turci poslije osvojenja Počesamlja ubrzo ustrojili zapadno od Požege i nov sandžakat. Razlog, zašto su njegovo sjedište stavili u Č-u, svakako će biti u tome, što su samo tu mogli smjestiti mnogobrojno upravno činovništvo i vojsku. Kao staro središte župske vlasti i sjedište kaptola i prepoziture, dominikanskog samostana i arhiđakonata, s biskupskom palačom i stanom i mnogobrojnim gospodarskim zgradama Č-a je Turcima bila upravo dobro došla kod osnivanja novoga sandžakata. Onako poletni, kakvi su bili u doba svojega vrlo uspješnoga napredovanja, oni nisu pazili na to, što se Č. nalazila na samoj granici. Ipak je upravo u tome bio jedan od glavnih razloga, da je sjedište novog sandžakata ubrzo premješteno dalje na istok. Već su 1559 hrvatski krajišnici znali, da se Turci spremaju na rušenje čazmanske tvrđave. Sandžakat se u Č-i ipak održao još nekoliko godina, ali je već poslije 1560 toj tvrđavi prijetila sve veća opasnost. Krajina je u Ivaniću, Kloštru, Bosiljevu, Vrbovcu i Dubravi — sve utvrdama, koje su ležale prema Čazmi — ustrojila jake krajišničke vojske. Turske vojske, koje su udarale na Polonje, sve su više stradavale, a hrvatska se krajina sve više učvršćivala. Sjedište sandžakata u Č-i nalazimo još 1565, a naskoro poslije toga premješteno je u Pakrac, gdje je bilo mnogo sigurnije. Još su tridesetak godina kasnije navodili Turci kao razlog, zašto su napustili Č-u kao sjedište sandžakata i njezin položaj usred bara to, što su u malo godina poumirali mnogi viđeni njihovi članovi uprave i vojske.
Za tih desetak godina na čelu je sandžakatu u Č-i stajao Ferhatbeg. Ponajviše u zajednici s požeškim i bosanskim sandžakom poduzimao je on navale i četovanja u Polonje i zapadniju Posavinu. Osobito je zabilježeno njegovo sudjelovanje s čazmanskim sandžakatom u obrani Podravske Moslavine. Čini se, da je uz njegovu osobu i vezano trajanje sjedišta sandžakata u Č-i, jer je novi sandžak stanovao već u Pakracu.
Cijelu sandžakatsku vojnu i građansku upravu turske vlasti nisu odmah prenijele iz Č-e u Pakrac, odnosno u Cernik; ta su mjesta bila i previše daleka za krajeve u Počesamlju i donjem Polonju. Stoga su jedan dio uprave iz staroga središta u Č-i smjestili u Moslavini, koja se nalazila, doduše, blizu državne međe, ali već na planinskom tlu i bliže turskim posavskim tvrđavama. U tom mjestu mogle su im za tu svrhu poslužiti mnoge prostrane zgrade, koje su ostale iza odbjegloga staroga stanovništva i upravnih, vojnih i crkvenih ustanova. I moslavačka tvrđava bila je jaka i na podesnom položaju. Kad su 1591 banska i krajiška vojska osvojile Moslavinu, zatekle su u njoj 24 age, mnogobrojnu tursku vojsku i jako stanovništvo. Turci su poslije toga gubitka, doduše, pokušavali, da mjesto u Moslavini svoju upravu na tom zemljištu pokraj Č-e usredotoče u susjednom Jelengradu, što im je trebalo već radi poduzete vojne na Petrinju i Sisak. Potpuni poraz kod ta dva mjesta 1594 oduzeo im je najposlije svu nadu, da će se na području između Čazme i Donje Ilove još moći učvrstiti. Poslije mira u Žitvatoroku 1606 naravna je granica sandžakata, kojemu je isprva bila sjedište Č., postala rijeka Ilova u svojem srednjem i donjem toku, te je tom suženom turskom upravnom okružju ime bilo cernički, ili, prema sijelu zapovjednika, katkad i pakrački sandžakat.
LIT.: R. Lopašić, Spomenici hrvatske krajine, I.-III., Zagreb 1884—89; Isti, Prilozi za poviest Hrvatske. Starine, XVII. i XIX., Zagreb 1886 i 1889; F. Šišić, Hrvatski saborski spisi, III. i V., Zagreb 1918.S. P-ć.
Čazmanski arhiđakonat zagrebačke biskupije obuhvata zemljište srednjega i donjega Polonja i Počesamlja i dopire na istok do rijeke Ilove. Kako je nastao oko 1100, a u svojoj osnovi i prije, daleko prije nove upravne diobe, možemo pretpostaviti, da u svojem opsegu odgovara staroj čazmanskoj župi, koja je na tom području opstojala u doba hrvatske plemenske uprave.
Zagrebačka je biskupija za svojega osnivanja upravo u tom kraju oko Lonje i Čazme stekla velike posjede, na kojima je uredila tri upravne župe: Ivanićku, Dubravsku i Čazmansku. Na ostalom zemljištu arhiđakonata nastale su još Moslavačka, Gračenićka i Garićka župa, tako da je u svemu bilo šest manjih upravnih jedinica. Vjerojatno je, da je svakoj od župa odgovarao u crkvenoj upravi po jedan dekanat. Sjedište arhiđakonata bilo je isprva u Staroj Č-i, današnjoj Ivanjskoj, a kada je u početku 13. st. osnovana Nova Č. te kad su u njoj utemeljeni prepozitura i kaptol, preneseno je u to mjesto i sijelo arhiđakonata. Prema sačuvanim popisima župa zagrebačke biskupije iz 1334 i 1501 te drugim suvremenim vijestima vidi se, da je u tom razdoblju u čazmanskom arhiđakonatu bilo 56 župa, što je odgovaralo i veličini područja. Od njih je na čazmanskom upravnom području postojalo 14, i to u Novoj Č-i s crkvom sv. Marije Magdalene, u Dragancu Bl. Djevice, u Štefanju-Rakitnici sv. Stjepana, u Narti Svih svetih, u Staroj Č-i ili Ivanjskoj sv. Ivana, u Hejmovcu (kasnije Đurđicu) sv. Đure, u Sredskoj sv. Elizabete, u Križiću sv. Križa, u Petrićkoj sv. Petra, u Dubnici sv. Franje, u Martincu sv. Martina, u Samarici sv. Katarine, u Mikloušu sv. Nikole i u Bijeniku sv. Mihajla. U Novoj Č-i opstojao je nekoliko stoljeća i dominikanski samostan.
Na području garićkom, koje je obuhvatalo zemljište si i i od gore i jedan dio njezin, bilo je 15 župa. U zapadnom dijelu one su postojale u Gariću Podgrađu s crkvom Bl. Djevice, u Gariću Trgu i u Pongračevcu (u kraju oko Šimljanika). Po sredini toga zemljišta one su se nalazile u Ploščici, gdje su bile dvije župe, sv. Petra i sv. Jakoba, u Komorju (danas Trnovica) sv. Martina, u Ravnu (danas Kostanjevac) sv. Andrije, u Novim Dvorima (Mlinska) sv. Nikole, u Dišniku Bl. Djevice i u Garinjici (Pašijan) nepoznate posvete. Ostalih 5 župa ležalo je u dijelu prema Ilovi, i to u Ladislavu sv. Ladislava, u Crnoj Reki (danas Hercegovac) sv. Stjepana, u Palični Bl. Djevice, u Utorčecu (Torčecu, kasnije Tomašici) sv. Tome i u Berivojićima (Berivoju, danas Kajgani) sv. Ivana. Na garićkom području imali su i pavlini svoj samostan na južnoj strani gore. Gračenica zauzimala je južni dio Garićke gore i dalje zemljište sve do Save na jugu, Ilove i Pakre na istoku i Paklenice na zapadu. Južni njezin dio u Posavini i Polonju bio je vrlo slabo naseljen, te na njemu nije bilo ni samostalne župe. Gušće je naselje u Gračenici ležalo u srednjem, a pogotovu u sjevernijem, gorovitijem dijelu. U tom jačem stanovništvu bilo je prije Turaka 13 župa: Na zapadu, pored granice kraj Paklenice ispod gore, nalazila se župa u selu Kaptolovcu, s kojim je međašilo veliko selo Podgorje s dvije župe, sv. Mihajla, na položaju današnjega Selišta, i sv. Nikole, u selu Mikleuški. Uz to naselje nalazilo se selo Čeknovo s crkvom i župom, na području današnje Kutinice, a ji, na zemljištu sadašnjih sela Čaira i Brinjana, ležali su Tomaševci s crkvom sv. Tome. U Podgrađu grada Bršljanovca (Bršljanice) stajala je crkva sv. Martina s jakom župom, a dalje na istok, na zemljištu današnje Kapelice, bilo je veliko selo Vlatkovina ili Latkovina (nazvano tako po posjedniku Vlatku Vukoslaviću) s bogatom župom sv. Ivana. Prije posjedovanja spomenutoga Vlatka to se je selo zvalo Sloboština, te je pod tim imenom i zapisano u popisu iz 1334. Jugoistočno odatle, prema ušću potoka Mečenice, ležalo je na tlu današnjih sela Kaniške Ive i Maloga Vukovja selo Mečenica sa župom Bl. Djevice. Njoj na Z na zemljištu Velikoga Vukovja i Stupovače prostiralo se selo Desnica, zapisivano i Dišnica, u kojoj je također stajala crkva Bl. Djev. Marije. Te iste posvete bila je i župa u Gojilu, koja se nalazila na krajnjem JI arhiđakonata, na položaju, koji i danas nosi ime staroga sela. Kutina, koja je i prije Turaka bila znatnije mjesto, te se dijelila na dva naselja, imala je i dvije župe, sv. Katarine i Svih svetih. I župsko središte Gračenica bilo je izgrađeno u brdu i na ravnici, u dva dijela. U jednom od njih bila je župa sv. Nikole.
Moslavina je zauzimala područje između Gračenice, Čazme i Ivanića, te je na istoku dopirala do potoka Paklenice i Volodera, sa sjevera do sjevernoga podnožja Garjevice, a na zapadu do Čazme, samo je uz Lonju i Zelinu granica tekla dalje na zapad te prelazila i Savu u malom dijelu. Posavski dio Moslavine bio je vrlo slabo nastanjen. Gušće se stanovništvo nalazilo samo na višem tlu, osobito pod gorom na vinorodnom zemljištu. Tu je bilo 9 župa i 1 samostan. Glavni im je položaj bio oko upravnoga središta, gdje su na okupu bile 4 župe: u samom mjestu Moslavini, u Podgrađu, u okolini i u trgovištu pod gradom, koje se zvalo Sloboda. U mjestu Moslavini bila je jaka župa, u kojoj je bio i hospital s crkvom. U sjevernijem dijelu ležale su dvije župe: u Vrtlini ispod grada Košućaka i u Dugom Brdu (de Longo monte), posvećena sv. Martinu. Od ostalih dviju jedna se nalazila u Popovači, a druga, Svih svetih, u Osekovu. Samostan je bio franjevački, a stajao je u bogatom Moslavačkom Podgrađu. Bio je posvećen Bl. Dj. Mariji.
Područje Ivanićke upravne župe bilo je razmjerno vrlo veliko, jer se prostiralo između Čazme, Glogovice i Lonje, sve do potoka Črnca, ali je bilo slabo nastanjeno, pogotovu u Polonju i Posavini. Jače je naselje bilo samo na višem tlu ispod brda. Stoga su na cijelom tom zemljištu prije Turaka postojale svega 4 župe, i to sv. Križa u Obedu, u mjestu, koje je po crkvi i nazvano, u Ivaniću Bl. Djev. Marije, u Marči Svih svetih i u Lupoglavu sv. Nikole. U Ivaniću su osim toga bili samostani monijalki i dominikanaca, po čemu je taj dio naselja i dobio ime Kloštar.
Župa Dubrava obuhvatila je područje između Čazme, Glogovice i crte, potegnute od Tučenika ispod Hagnja na Farkaševac. Njoj je pripadao i Gradec s okolinom. Na tako malenom i slabo naseljenom prostoru bilo je 5 župa. Od njih su 2 bile uređene na zemljištu samoga mjesta Dubrave i bliže okoline, s crkvama sv. Margarete i sv. Martina, treća, sv. Petra, obuhvatala je Gradec i njegovo područje, četvrta, sv. Nikole, koja je stajala između sela Lubene i Tučenika, zauzimala je zemljište s lijeve strane Glogovice, zapadno od Hagnja i Sv. Ivana, a peta je stajala u selu Bontuševcu, na području današnjega sela Kapele, te je služila području sela Habjanovca, Kukšinca i Farkaševca.
Za turskog prodiranja izgubio je č. a. u ratovanju 1537—52 cijelo svoje naselje. Nešto je stanovništva ostalo jedino u zapadnijim župama, ivanićkoj, lupoglavskoj, dubravskoj i gradečkoj, te su se u njima održale i crkve, a donekle i uprave. Novo nastanjivanje toga zemljišta vršeno je postupno od polovine 17. st., pa su prema tome popravljene ili građene i crkve i osnivane župe. Danas u cijelom čazmanskom arhiđakonatu ima 28 župa u 4 dekanata. Ovi odgovaraju gotovo potpuno starim upravnim župskim jedinicama: čazmanskoj, garićkoj, moslavačkoj i ivanićkoj. Dvije stare upravne župe, Gračenička i Dubravska, nisu pri tome uzete u obzir, jedno zbog toga, što na nekadanjem gračeničkom području danas postoje samo dvije župe, u Kaniškoj Ivi i Kutini, a drugo opet stoga, što je velik dio staroga dubravskoga kotara u novoj crkvenoj upravi dopao pod arhiđakonat kalnički. I sjedišta sadašnjih župa odgovaraju gotovo potpuno doturskim, samo je broj župa na tom zemljištu danas za polovinu manji, nego je bio prije Turaka.
LIT.: Starine, IV., Zagreb 1872; Diplomatski zbornik, II.-XV., Zagreb 1904—1934; D. Csánki, Körösmegye a XV században, Budimpešta 1895; K. Draganović, Opći šematizam Katoličke crkve ..., Sarajevo 1939; I. Tkalčić, Povjestni spomenici zagrebačke biskupije, Zagreb I., 1873, II., 1874.S. P-ć.
Čazmanski zborni kaptol (insigne Capitulum Chasmense).
1. Osnutak i boravak Čazmanskog kaptola u Čazmi. Zborni kaptol u Č-i osnovao je 1232 zagrebački biskup Stjepan II. (1225—42), da dobije pomoć u upravi biskupije i asistenciju kod biskupske mise izvan Zagreba. On je u selu Novoj Č-i, što ga je sam naselio, sagradio crkvu na čast Duha Svetoga, i tu sporazumno sa Zagrebačkim kaptolom osnovao kaptol s prepozitom i 12 kanonika. Prema ispravi iz 1232, koju je papa Inocencije IV. odobrio, zadržava biskup pravo postavljati prepozita i kanonike. Prepozita biraju čazmanski kanonici između trojice ili četvorice kanonika Zagrebačkog kaptola, koje odredi biskup. Biskup Stjepan opskrbio je posebnim imanjima prepozita, a posebnim kanonike. Prepozituri dao je arhiđakonat Gušće s pravom da ubire četvrtinu svih desetina kao i arhiđakonalnih prihoda te predij Bijenik. Kanonicima pak dao je, uz ostalo, Staru Č-u sa svim prihodima i desetinom.
Kaptol je jedva deset godina postojao, kad 1242 postrada od Mongola Č., Č. k. i crkva, ali ih poslije odlaska Mongola biskup Stjepan opet obnovi. Biskup Timotej (1262—87) povećao je posjed Č. k-a kupivši u županiji Berzencze imanje, koje je poslije prozvano »Kaptolom«; taj je posjed kralj 1277 izuzeo ispod sudbenosti bana i župana. Tomo pl. Ebreš darovao je Č. k-u 1423 Botinovec kraj Koprivnice. Kralj Ladislav Posmrče (1445—57) izdao je povelju, kojom Č. k-u dopušta, da može kupovati i prodavati te primati na dar posjede do 50 selišta.
Zagrebački biskup Luka (1500—11) rano je uvidio, da će Turci prije ili poslije osvojiti Č-u; kupio je dakle novcem, koji je biskup Osvald ostavio crkvi, za 5000 forinti posjed Svibovec s utvrđenim kaštelom, da se kanonici mogu nekamo sklonuti. Č. k. je već prije osvojenja Č-e dao prenijeti u svibovečki kaštel crkvene dragocjenosti, a pohranili su ondje i depozite susjednih crkava kao i kaptolski arhiv i javne spise. Kanonici su ipak i dalje boravili u Č-i, a u Svibovcu su namjestili uz malobrojnu posadu nekoliko čuvara. Ali su neki »domaći tirani« 1540 orobili Svibovec, a nešto kasnije dočepao ga se neki Đuro Poličanin, koga nisu mogle otjerati ni kraljevske odredbe. Napokon se on nagodio s Kaptolom, da će mu plaćati zakupninu. Ipak, prisiljen oštrim naredbama kraljevskim, obvezao se 1545 povratiti s kaštelom sve pronađene predmete, koje je prenio na svoj posjed u Zlatar. Kaptol pak ustupio je njemu i njegovim potomcima 6 selišta od jednoga svog posjeda kod Svibovca, a osim toga obećao mu u potrebi pod svojim pečatom izdavati sva pisma. Pošto su kanonici morali uzmaci i iz Č-e i iz Svibovca pred Turcima, zaključili su stališi i redovi, da se u tvrđavu Zelin otpreme spisi, koji su se ticali javne uprave; ondje su oni ostali do 1601. Primjer biskupa Luke slijedio je i kninski biskup Brcko od Egervara, koji je 2. VII. 1522 pred dva izaslanika Č. k-a oporučno ostavio Kaptolu sve dijelove, koji su njemu pripadali u ovih 15 posjeda: Česmice, Opatovine ili Crne Reke, Jastrebine, Kernina, Dubovca, Železa, Bulgovca, Bukovca, Ivaniševca, Matevca, Žalosja, Sigeta, Drežja, Kvasovca, Častosinca i Cukovca u križevačkoj županiji. Ne zna se, je li Č. k. stupio u posjed toga legata.
Kraj kaptolske crkve postojalo je »vjerodostojno mjesto« (locus credibilis), sagrađeno pod krovom crkve. Kaptoli su se, naime, bavili pravnim poslovima, koje su kasnije vršili javni bilježnici. Različiti spisi o posjedima dolazili su »na vjerodostojno mjesto«, a i stranke su tu pohranjivale svoje spise i kraljevske povelje, da se čuvaju i zaštite od vatre, sile i razbojstva. Č. k. bio je »vjerodostojno mjesto« od svog osnutka i imao svoj pečat. Sada se ti spisi i povelje čuvaju u arhivu Č. k. u Varaždinu.
2. Čazmanski kaptol u Zagrebu. Borbe s Turcima u 16. st. bile su i za Č-u kobne. G. 1544 Ulambeg, da se odšteti za gubitke na Uni, provali u Moslavinu i popali Č-u, a 1552 je i osvoji. Ne zna se sigurno, kada je Č. k. napustio Č-u; prema Ivančanu bilo je to prije zauzeća biskupske tvrđe, dakle 1548 ili najkasnije početkom 1549.
Kad se Č. k. smjestio u Zagrebu, nije se spojio s tamošnjim kaptolom, jer su oba kao vjerodostojna mjesta obavljali svoje pravne poslove. Za provale Turaka izgubio je Č. k. i sva imanja u Č-i i okolici. Ali i nakon odlaska Turaka Č. k. nije mogao doći do svojih bivših posjeda, jer su ih dobili što Vlasi, a što vojna vlast. Kroz 250 godina tražio je Kaptol, da mu se oteto vrati, pa je i na saborima 1715 i 1741 stvoren zakon u tom smislu, ali bez uspjeha. Zasluga je samo zagrebačkih biskupa, da Č. k. nije sasvim propao. Budući da nije imao dohodaka, podjeljivali su biskupi čazmanski kanonikat uglednijim župnicima u gradovima i selima, a najviše prebendarima stolne crkve, među kojima je bila većina čazmanskih kanonika.
Č. k. podržavao je i za boravka u Zagrebu vezu s Č-om, pa su u 18. st. kanonici dvaput na godinu morali ići onamo, da služe svetu misu i da propovijedaju. Kada je to prestalo, nije zabilježeno, ali je 1932 ta veza opet obnovljena.
G. 1788 kanonicima su oduzete prebendarske kuće u korist vjerozakonske zaklade i određeno je, da se nastane u biskupskom sjemeništu, da zajednički žive i da kao kapelani u Zagrebu pomažu u duhovnoj pastvi. Zagrebačko je sjemenište bilo tada prazno, jer je Josip II. osnovao za klerike Ugarske i Hrvatske centralno sjemenište u Pešti i Požunu. Zauzimanjem biskupa M. Vrhovca, koji je i sam prije bio čazmanski kanonik, uspjelo je obustaviti carevu odluku. Č. k. doživio je u Zagrebu još jednu važnu promjenu: 1800 oduzeo je Franjo I. zagrebačkim biskupima pravo, da imenuju kanonike, i zadržao ga za sebe i svoje nasljednike, a i broj kanonika snižen je od 12 na 7.
3. Čazmanski kaptol u Lepoglavi. Napokon je Č. k. 11. VIII. 1806 dobio odštetu za izgubljene posjede u Č-i; Franjo I. darovao mu je dominij Lepoglavu, bivši posjed pavlina. Uz točan popis zemljišta u darovnici su određeni i godišnji dohodci za 7 kanonika; prepošt Č. k-a bio je zagrebački kanonik te je ondje imao beneficijalni dohodak. S Lepoglavom morao je Č. k. preuzeti i ondješnju župu. Župnikom je bio jedan kanonik, koji nije bio podređen arhiđakonu, već je uredovao izravno s njime. Gospodarstvo je vodio kanonik prefekt (nadstojnik), a pomagali su mu providnik i drugi službenici.
4. Čazmanski kaptol u Varaždinu. Preseljenje Č. k-a u Varaždin bilo je potrebno i stoga, što je Č. k. bio »vjerodostojno mjesto« i kao takav vršio do 1848 pravne poslove, a čuvao i zemaljski arhiv. G. 1810 arhiv je prenesen u sakristiju gimnazijske crkve Bl. Dj. Marije u Varaždinu, gdje su kanonici obavljali i službu Božju, a od 1811 nalazi se nad sakristijom župne crkve sv. Nikole, gdje je danas i kaptolska knjižnica.
Kanonici su isprva bili protivni preseljenju u Varaždin, ali budući da je preseljenje požurivao biskup Vrhovac, nađoše se napokon 1811 u Varaždinu svi kanonici. U crkvi sv. Nikole obdržavaju kor i služe konventualne mise. U Varaždinu je jedan od kanonika bio gradski župnik, jedan ravnatelj gimnazije, a jedan duhovnik uršulinskog samostana. G. 1854 dobio je Č. k. nastojanjem kardinala i nadbiskupa J. Haulika t. zv. insignia ili znakove odlike za 7 kanonika.
Do te godine upravljao je gospodarstvom u Lepoglavi sam Kaptol. Tada je zemaljski erar preuzeo samostan za kaznionu uz godišnju najamninu. G. 1906 i kasnije rasprodan je i najveći dio zemljišta lepoglavskog posjeda. Dobarce Botinovec pa Rinkovec i Merenje prodani su već prije.
5. Čazmanski prepozit i prebendari. Po zakladnici prepozit se morao birati između zagrebačkih kanonika, ali se to nije provodilo, nego je prepozit od osnutka Č. k-a bio njegovim članom, a u Č-i je i rezidirao. Kad se Č. k. preselio u Zagreb, prepozit se odijelio od svoga kaptola i zauzeo mjesto u Zagrebačkom kaptolu. Već u 14. st. čazmanski kanonici ne priznaju prepozita svojom glavom, nego samostalno obavljaju sve poslove. Ali čazmanski je prepozit bio tuđ i Zagrebačkom kaptolu, a nije bio ni pravno i zakonski ustaljen nego toleriran. Napokon je 1942 izlučen iz krila Prvostolnog kaptola zagrebačkog i uspostavljen u Zbornom k-u kao prvi dostojanstvenik. U buduće imenovat će se čazmanski prepozit iz krila Č. k-a, a stolovat će u Varaždinu. Po novom crkvenom zakoniku imenuje ga Sveta Stolica na prijedlog nadbiskupa.
Č. k. imao je od davnine i svoje prebendare, koji su od zagrebačkoga biskupa i nekih plemića dobili zemlje u Č-i i oko nje. G. 1402 izdao je biskup Eberhard privilegij, kojim doznačuje prebendarima zemljišta za gradnju kurija. Biskup Benedikt I. dao je 1451 Č. k-u patronatsko pravo, da podjeljuje prebendarska mjesta. I darovnicom 1806, kojom je Č. k. dobio Lepoglavu, određuje se dotacija za dva prebendara i jednoga kaptolskog bilježnika. Neko su vrijeme kapelani župne crkve u Varaždinu obavljali službu prebendara, ali je radi slabih dohodaka Kaptol obustavio imenovanje prebendara kod zborne crkve u Varaždinu.
U krilu Č. k-a bilo je odličnih muževa, koji su se istakli učenošću, položajem i uzornim životom: zagrebački biskup M. Vrhovac; đakovački biskup (od 1806) Antun Mandić; Josip Žalec, pomoćni biskup Vrhovčev 1821 i čazmanski prepošt; Stjepan Ilijašević, pisac i pjesnik, vrlo zaslužan za hrvatsko školstvo; Josip Lehpamer, zastupnik u hrvatskom saboru i suosnivač društva sv. Jeronima 1867; Matija Stepinac (1840—1921), odličan teolog i filozof, prijatelj sirotinje, koji je umro na glasu svetosti.
IZVORI: I. Tkalčić, Monumenta Historica Episcopatus Zagrabiensis, I. i II., Zagreb 1873—74; Transumpta Capitulum Chasmense concernentia in quibus possessorium et juta Capituli hujus docentur de anno 1768 (Arhiv Č. k-a, ovjerovljeni prijepis); Statuta Venerabilis Capituli Chasmensis, od 1602 i 1651 (Arhiv Č. k-a, original); Conscriptio Dominii Lepoglava, od 1804; Liber Memorabilium Parochiae Lepoglavensis (original u Hrvatskoj akademiji).
LIT.: T. Smičiklas, Poviest hrvatska, sv. I. i II., Zagreb 1879—82; M. Kučenjak, Crtice povjesničke o kaptolu čazmanskom, Naše pravice, Varaždin 1912; Lj. Ivančan, Čazmanski kaptol, Croatia Sacra, III., Zagreb 1932; I. K. Tkalčić, Sbor prebendara Prvostolne crkve, 1884; J. Ćuk, Oko stare i nove Čazme, Hrvatska prošlost, II., Zagreb 1941; M. P., Hrvatska straža, br. 102 i 103, Zagreb 1932.M. Pr.