ČAUŠ (turski čavš »vratar i sluga u sudu«) označivao je nekada skup od 630 sudskih sluga, koji su pri nacionalnim svečanostima išli naprijed. Njihov zapovjednik (poglavica) zvao se čaušbaša; on bijaše podpredsjednik sudbenog stola velikog vezira, ministar policije, vodič poklisara i nadceremonijar. Osim toga on je bio zapovjednik kumpanije od 200 zaima gediktimara (v.), koji su nosili zapovijedi za pokrajine, i vodio je nadzor o doživotnim zakupima poreza (malikjana). Čaušima se zvahu i glazbenici, koji su potjecali iz zbora paževa i nosili isto odijelo kao i patuljci, nadalje u vojsci zbor dočasnika jeničara, 330 ljudi, koji su se izabirali između najstarijih ratnika. U ratu su služili kao krilni pobočnici, u miru kao brzi vjesnici, a osim toga izvršivali su nad jeničarskim časnicima dosuđene kazne (kulčauši). Njihov poglavica »baščauš« zapovijedao je petom ortom. U novoj turskoj vojsci zvao se donarednik čauš, a narednik baščauš. Svaki je ceh imao svoga čauša, koji je bio izvršni organ uprave ceha ili esnafa. U Bosni ima prezimena Čaušević i Baščaušević i sela s imenom Čauševac, Čaušev Do, Čauševići, Čauševina i Čaušlije.

Č. se zove i redatelj u svatovima. Njegov je posao zabavljati svatove, pa se radi toga redovito za čauše uzimlju duhoviti ljudi, koji imadu veliko iskustvo u ženidbenom ceremonijalu, koji je baš u krajevima, u kojima postoji svadbeni čauš, vrlo zamršen. U tim krajevima ne postoje pisani propisi, po kojima se odvija ženidbeni ceremonijal, ali čauši paze, da se tradicijski oblici ženidbenih običaja vrše do sitnica; njima se moraju svi pokoravati. Ovakva ustanova čauša postoji u našim jugozapadnim krajevima; drugdje se ovakvi čauši zovu krtan, hrcan, sukalo ili varimeso. — U Dalmaciji č. se zove seoski glasonoša, koji razglasuje općinske naredbe i oglase.

LIT.: Enzyklopaedie des Islam, I., 864.H. K.