ČARŠIJA, naziv za obrtnički i trgovački centar u smislu tržišta, pijaca, forum, a uz to oznaka za javno mišljenje.

1. Bosanski se gradovi razdvajaju na jedan dio u ravnici, obično na obali rijeke, koji se zove č., gdje se obavlja cio promet, i na drugi dio, koji služi za stanovanje i nalazi se na brdu, a zove se mahala (mn. mahale). Ova razdioba od prilike odgovara podjeli sredovječne gradske naseobine na grad (die Burg) i podgrađe, gdje mahala dolazi u smislu prvog naziva, a č. u smislu potonjeg.

Č. (perz. čahar je ono, što ima četiri strane) uzima se opet u dvostrukom značenju: a) cjelokupno tržište, b) skupina dućana s istim ili srodnim poslovanjem (→ bazar).

Č. u pojedinim gradovima Bosne i Hercegovine zapravo su imitacije orijentalnih tržišta, pa je stoga razumljivo, da turski putopisac Evlija Čelebija, koji je proputovao Bosnom u 6. desetljeću 17. st., uspoređuje sarajevsku č. s halepskom i brusanskom. Turska pak č. ugledala se u mnogočemu na bizantski uzor, kao na pr. u pogledu grupiranja radnja po pojedinim strukama obrta i trgovine. Stoga je u bosanskoj č., poimence u Sarajevu, po nepisanom statutu obrtnik mogao otvoriti dućan samo u svojoj č., a ne u č. drugoga obrta; kovač u kovačkoj, bravar u bravarskoj č. i t. d. Prema istraživanjima Hamdije Kreševljakovića, koji je temeljito proučio prošlost bosanskog obrta, u tome su činili izuzetak u Sarajevu jedino stolari, kahvedžije, mesari, bakali i još neki brojno slabiji obrtnici.

Dućani u staroj bosanskoj č. građeni su najviše od drvenog materijala, a karakterističniji su po ćefenku (v.); nasuprot tome magaze, koje kao spremišta dolaze iza mnogih dućana, podizane su od čvršće građe (kamena, gvožđa). Ispod dućana postojala su gdjegdje u sarajevskoj č. i t. zv. kreveta, t. j. mali i niski dućani, u kojima se čovjek nije mogao ispraviti, nego je u njima obrtnik sjedeći radio svoj posao. Kreveta su iščezla, samo se mogu vidjeti još u Visokom. Na sedmičnim i dnevnim sajmovima (pazar) obavljali su se pojedini trgovački poslovi i izvan dućana, i to u Sarajevu od davnine na glavnom trgu, zvanom Baščaršija (v.). Redovito u sredini svake veće č. dolaze bezistani (v.), a kao svratišta za putnike trgovce i njihove karavane služe hanovi (v.). Osim magaza, koje su stajale bilo uz dućane, bilo odvojeno od njih po hanovima, ili u posebnim ulicama, postojale su u č. kao skladišta robe i daíre (arap. »krug«), skupovi od više magaza, nanizanih oko četverokutnog dvorišta, opasanog visokim zidom, s gvozdenim vratima i prozorima. U dvorištu, koje je bilo suvlasništvo svih vlasnika magaza, driješili su se i vezali tovari, što su dolazili i odlazili. Radi solidne građe daire su bile prilično dobro zaštićene od požara, a sigurne su bile i od krađe. Zbog čestih požara, koji su se javljali, gradila su se, prema navodu Pavla iz Rovinja od 1640, i trgovačka skladišta pod zemljom. Poslovalo se u č. svaki dan od ranog jutra pa do zalaza sunca, izuzevši vrijeme molitve, kada se posao prekidao. Jedino su Židovi držali svoje dućane zatvorene počevši od petka pred zalazak sunca pa subotom čitav dan, dok se za kršćanske obrtnike i trgovce ne zna pouzdano, jesu li u starije doba zatvarali radnje nedjeljom po cijeli dan. Po danu se č. zatvarala katkada i u znak protesta protiv nepoćudnog fermana iz Stambola, bujruldije iz Travnika ili kakve odredbe i osude sarajevskog mule. Noću su pak, kad je č. bila zatvorena, čuvali dućane od požara i krađe t. zv. posvandžije, koje su plaćali obrtnici i trgovci onoga rajona, u kojem su čuvari obdržavali službu. Čim se č. zatvorila, dužnost je posvandžije bila pregledati, da li su katanci zaključani, a po tome cijelu noć paziti, da ne bi nastao požar ili bilo krađe.

2. Pojam č. uzima se nadalje i u smislu javnog mišljenja, koje je dolazilo kao protuteža politici vladajućih krugova. Č. je stoga važan čimbenik i u političkom životu. Što se tiče Bosne i Hercegovine, pri tome je najznačajniju ulogu igrala sarajevska čaršija. Sarajevo, gdje su se koncentrirali obrt i trgovina, postalo je naime ekonomski centar čitave Bosne i Hercegovine, a ovo mu je s druge strane pribavilo i opsežnu političku moć. Sve do 1851 ono je, predvođeno esnafskim i jeničarskim prvacima (→ esnafi), bilo središte autonomnog bosanskog života i gotovo nezavisno o pokrajinskom paši. »Beglerbezi«, veli Chaumette des Fossés u svom francuskom putopisu s početka 19. st., »ostaju u Sarajevu samo kao musafiri (gosti) i ne pušta im se, da tu stanuju više od tri dana«, a zatim ističe, da se ovaj grad, »vrlo važan po svome stanovništvu i trgovini, pretvorio u općinu, koja samo prividno priznaje beglerbega«. Francuski pak konzul u Travniku David piše svojoj vladi 1808, kako u Sarajevu postoji neka vrsta oligarhijske republike, koja namjerno radi u svemu protiv onoga, što vezir čini. Drugi jedan Francuz (Charles Partusier, La Bosnie, Pariz 1822) ističe, da Sarajevo daje ton čitavoj Bosni i Hercegovini, dok spomenuti Chaumette des Fossés još jasnije naglašava političku ulogu Sarajeva, odnosno njegove čaršije, kad napominje, da Sarajevo »privlači na svoju stranu i stanovnike drugih gradova pokrajine te nad njihovim mišljenjem vrši apsolutnu vlast«. Ali onda, kad je sredinom prošloga vijeka Sarajevo izgubilo značaj gradske republike, postavši ponovo sjedište pokrajinskog namjesnika, sarajevska je č. ostala neki politički čimbenik u oblikovanju javnog mišljenja u manjim gradovima Bosne i Hercegovine, a time i u političkom orijentiranju seoskog stanovništva. Politički upliv uopće, a napose sarajevske č. nije dapače ni danas bez praktičnog znamenovanja.

LIT.: H. Kreševljaković, Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti, Nar. Starina 14; Isti, Esnafi i obrti u Bosni (1463—1878), Zagreb 1935.M. Hj.