ČAROJICE (čarajice), običaj najviše o Nikolj-danu, na Badnjak, rjeđe o pokladama, a još rjeđe o kojem kasnijem blagdanu (Spasovo i dr.), odnosno u vrijeme među navedenim datumima. Običaj s tim imenom raširen je osobito među pravoslavnima, manje među muslimanima i katolicima, i to u području Korduna, Like, sjev. Dalmacije i (većega dijela) Bosne. U krajevima, gdje je stanovništvo miješano, išli su često katolici kao č. pravoslavnima i obrnuto, ili muslimani katolicima i pravoslavnima (osobito uoči Božića). Značajno je, da je u nekim krajevima (na pr. na Kordunu) išla u č. samo sirotinja, napose Cigani.

To je ophod kroz sela od kuće do kuće, u kome sudjeluje redovno po više osoba (čarojičara), od kraja do kraja različnih. Jedna je od njih glavna, zvana starješina, jarac, đed (i baba) i k tomu manja ili veća hrpa pratilaca. Gotovo je svagda bar donekle prerušena: nagaravljena, s bradom od kučina, u prnjavoj odjeći i obući, s kakvim repom straga i t. d., a osim rijetkih izuzetaka ima svagda o vratu, o pojasu ili u ruci veće zvono, kojim bučno zvoni i najavljuje č. Često je još po koja osoba prerušena: »baba« (muškarac u prnjavoj ženskoj nošnji), »cura« (i »momak«), »djever« (i »djeveruša«), pa »mačak«, katkada još i »zec« i »miš« i dr., sve sami muškarci; veći je broj takvih prerušenih »čarojičara« po selima sjeverne Bosne (Krajine), inače samo »starješina« ili »đed« i »baba«. Pred pojedinim kućama (ili unutra, ako je običaj, da ih puštaju) otpjevaju č. redovno za to uobičajenu popijevku, kao na pr. na Kordunu:

Dobro jutro, gospodar, Bog ti dobre goste da I od Boga i od nas!

Pred kućom ti zelen bor, Za nj privezan vranac konj, Na vrancu ti sedalce,

Na sedalcu sinak tvoj, Na sinku ti svilen pas, Bio ti ga pošten glas I od Boga i od nas!

Na to traže: »Daj, mamice, što ti je donio Bog i Božić. Jarcu bradu, mamice!« (t. j. povjesmo konoplje). S ukućanima zbijaju šale, a osobito glavni od č. sam ili s »babom« ili »curom« izvodi koješta opsceno, a i drugi iz družine pridaju tome svoje. Netko od č. često nosi pepela pa njim posipa osobito žene, no i ukućani gdjegdje posipaju č. Svagda imadu sa sobom torbu, vreću, lagvić i slično za dobivene darove, koji su najviše u naravi, manje u novcu; za naticanje mesa ili slanine netko od č. često nosi dug nož ili staru sablju. Obavezno je, da ih svaka kuća počasti jelom i još više pićem, a na kraju je red, da ih obdare. Ako to ne učine ili inače odbijaju č., znadu im za uzvrat otpjevati pogrdne stihove, na pr. u bosanskoj Krajini:

Ova kuća lipova, U njoj nema nikoga, Ne bilo ga nikada!

Od sabranog živeža prirede na kraju ophođenja gozbu ondje, odakle su pošli, ili dio ubranoga dijele, osobito novac, na jednake dijelove učesnicima; samo 1 ili 2 glavne osobe dobiju više.

Č. imadu mnogo sličnosti s drugim nekim godišnjim običajima, tako osobito s nekim hrvatskim pokladnim ophodima: »didi« ili »didi i babe« po dinarskim krajevima, »zvončari« sjevernoga jadranskog područja i dr. (→ poklade). Ali ima i štošta zajedničko s koledanjem (osobito u tekstovima popjevaka), a i s »vučarima« o Božiću, tako da je običaj č., kakav je poznat iz posljednjih vremena, po svoj prilici već mješavina različnih sastavina uz neku stariju prvobitnu jezgru. Mišljenja, da je ime običaja u vezi s glagolom čarati ili s tal. ciarliero »brbljavac« ili ciarlatano »čarobnjak, sljepar«, nisu dovoljno opravdana (a č. doista ništa ne čaraju; u nekim se slučajevima bilježi samo vjerovanje, da su korisne za naspor priroda); vjerojatnije je, da je ime u vezi s rumunjskim dijal. cioróica »vrana; Ciganin« (pa dalje i sa istoznačnim dijal. cioróe, ovo posljednje zacijelo u vezi s našim Čoroje [v.]). U tom bi slučaju i ime, a vjerojatno i jezgra sama običaja mogli biti rumunjskoga, balkansko-vlaškog podrijetla, pri čemu ne bi bilo bez značenja, što je tu i tamo zabilježeno, da su Cigani išli u č.

LIT.: ZNŽO VII. (Ardalić), XI. (Šajnović), XXII. (Milčetić); GIZM V. (Ugljen), XI. (Lilek); N. Begović, Život i običaji Srba graničara, Zagreb 1887.M. G-i.