ČARDAK, stražarnica na Krajini, koja je služila za to, da se iz nje podesnim sredstvima obavijesti vojska i susjedno stanovništvo o dolasku neprijatelja. Č. je u kasnije doba stajao redovito na stupovima, da bude na stanovitoj visini, a bio je izgrađen od dobroga drveta i čvrste građe. Posada mu je bila malena, ali je po naravi službe morala biti vrlo požrtvovna, jer je budno morala paziti na kretanje neprijatelja. Približavanje njegovo javljala je na tri načina: paljenjem vituljače (njem. Kreidfeuer), tako da se vatra na daleko vidjela, ili pucanjem u određenom obliku (Kreidschuss) i zvonjenjem na okolnim crkvama (Glockenschlag). Ustrojba č-a sastojala se u tome, da su svaki od tih načina prihvaćali određenim redom susjedni č-i, te se tako skupljala dovoljna vojska na obranu i opominjalo stanovništvo na oprez. Takva obavještajna služba uvedena je na Krajini već u prvim godinama njena opstanka. Službeno je uvedena 1522 i provedena po Hrvatskoj, Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Ugarskoj na granici prema Turcima i dijelom u unutrašnjosti. U Hrvatskoj je njeno ustrojstvo bilo isprva povjereno Frankopanima u Tršcu i Brinju, Ivanu Kobasicu na gornjoj i Nikoli Zrinskom na donjoj Uni. Ti visoki časnici na Krajini postavili su stalne straže i č-e na putove, kojima su turske vojske obično ulazile na krajiško područje. Ubrzo je takva obavještajna služba provedena i na zemljištu između Drave, Save i Kupe. S vremenom je ona još bolje uređena, te je dobila svoj stalan pravilnik i posebno plaćenu momčad. Tada je točno određeno, u kojem će se obliku davati vatra vituljačom, koliko će se pucanja odapinjati, kako će se zvoniti u zvona, koji će čardaci u daljnoj unutrašnjosti smjeti te obavještajne znakove širiti dalje i dokuda. Oblik pucanja bio je već u prvo vrijeme određen tako, da se najprije puklo uzastopce jedanaest puta, a zatim poslije male stanke još tri puta. Zvona po crkvama zvonila su u stranu, što se na Krajini zvalo »na šturmu« ili »na uzbunu«. Po pravilniku daljne su širenje obavijesti u daleku unutrašnjost smjele vršiti samo središnje stanice pukovnijske ili bataljunske. Obavještajnu službu s pomoću čardaka uvela je rano i turska vojska na granici. Od nje je i preuzeta riječ »čardak«, mjesto koje su Hrvati prije govorili »straža« ili »stražbenica«. Na turskoj strani č-e su često izgrađivali u većem obliku, te je u njima mogla postojati i veća posada i s jačim oružjem. Čardaci na Krajini ispunili su svoju zadaću već u ratovanju 16. i 17. st. Ipak su oni veliko značenje dobili i u novom ustrojstvu Krajine, koje je provedeno poslije turskoga poraza koncem 17. st., kada se granica pružila prema cijeloj Uni i uza Savu sve do Zemuna. Tada su na toj dugoj državnoj međi podignuti mnogobrojni čardaci po stanovitom redu i u određenim razmacima. U tako velikom broju oni su morali imati i posebnu ustrojbu, koja je njihovo uzdržavanje određivala i osiguravala. Prema tome pravilniku svaka je krajišnička satnija na granici držala po nekoliko č-a. Brodska i gradiška pukovnija imale su na pr. oko 60 č-a, tako da su na svaku satniju otpadala po tri. Čardaci su s vremenom stekli i svoja imena ili po najbližem selu ili po kojem znatnijem prirodnom obilježju. Oni i danas postoje na svom zemljištu u jakoj uspomeni, i na njih upućuju ili nazivi »čardačište« ili koje drugo važnije obilježje.

LIT.: L. Thalloczy i A. Hodinka, A horvđt veghelyek okleveltćra, I., Budimpešta 1903; G. Bodenstein, Povjest naselja u Posavini godine 1718—1733, G1ZM 1907; V. Klaić, Krapinski gradovi i predaja o njima, VHAD, X., Zagreb 1909; R. Lopašić, Prilozi za povjest Hrvatske XVI. i XVII. v., Starine, XVII., Zagreb 1885; J. W. Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain, XII.S. P-ć.