ČAPEK-CHOD, Karel Matěj, * Domažlice 21. II. 1860, † Prag 3. XI. 1927, češki književnik i novinar. Potječe iz junačkog chodskog kraja, pa je svom prezimenu dodao pridjevak Chod. Istakao se likovnom kritikom. S njime je češka književnost doživjela vrhunac naturalističkog romana i pripovijetke. Piše brojne pripovijetke iz različitih životnih područja i opsežne društvene romane. Uz glavnu radnju niže obilje sporednih slika, koje su same za sebe gotovo male cjeline. Potanko poznavanje životnih pojava, bujan pripovjedački talenat, umjetničko proživljavanje iz nošenih sudbina i smisao za ironiju i karikaturu obilježavaju ovog prvaka češkog romana. Po svojem determinističkom shvaćanju zapada u neki pesimizam, iz kojega ga uzdiže samo ljubav prema životu.

Počeo je sa socijalnom pripovijetkom (Povídky, 1892), ali je naskoro dao roman iz života praških nižih slojeva (V třetím dvoře, 1895). Iza toga se opet vraća pripovijetki, uzimajući često sadržaje iz zapadnočeškog života. G. 1908 tiska eksperimentalni roman Kašpar Lén, mstitel, zapravo studiju o postanku zločina u duši zidara, komu je zavedena djevojka. Glasovit mu je roman Antonín Vondrejc (1917—18), u kojem slika sudbinu pjesnika, koji se mukotrpno probija kroz život i usprkos uspjesima nailazi na toplinu samo kod konobarice, koja ga poslije sloma spašava, da ne umre od gladi. Praški visoki društveni život naširoko je prikazao u romanu Turbina (1916), u kojem zahvaća u veleobrtnički, tehnički, glazbeni, kazališni, športski i bibliofilski svijet. U opširnom romanu Jindrové (1921) obradio je odnos oca i sina s problemom moralne odgovornosti roditelja prema djeci. Za romane Vilém Rozkoč (1925) i Řešany (1927) uzeo je sadržaj iz umjetničkog života: stvaralačka snaga kipara V. Rozkoča gubi se u lakomislenu životu bohemskog i velegradskog svijeta; poslije stradanja u ratu on ozdravljuje i spoznaje veličinu umjetnosti, kojoj se odano vraća. Čarobnu i poraznu moć umjetnosti za strastvene ljubitelje dočarava u omanjem romanu Humoreska (1924).

Zbirke njegovih pripovijedaka jesu: Nejźpadnější Slovan (1893), Nedělni povídky (1897), Dar sv. Floriána (1902), Patero novel (1904), Nové patero (1910), Patero treti (1912), In articulo mortis (1915), Z města i obvodu (1913), Siláci a slaboši (1916), Ad hoc (1919), Romanetto, Tři chodské grotesky, Pohádka (1920), Větrník (1923), Čtyři odvážne povídky (1926), Psychologie bez duše (1928).

Ovom bujnom, jedrom, ironičnom i sarkastičnom pripovjedaču prigovara se ipak, da neka njegova djela nose značaj konstruiranosti i da više puta glavna radnja trpi od prevelikih zastranjivanja. Ipak je on jedan od najboljih čeških pripovjedača. Na hrvatski jezik nije prevođen.

LIT.: F. Kovárna, K. M. Č. Ch., Postavy a dílo, sv. VIII., 1936.Lj. J-e.