ČAKOVAC je bio tvrd grad na sjevernoj strani Psunja u blizini sastavaka potoka Rakovca i Pakre. Kako je tim krajem vodila velika cesta od Kamengrada i Požege na Pakrac i Međurič, ta je tvrđava trebala štititi promet po tom važnom putu. Ispod grada razvilo se jako podgrađe istog imena, koje je pod konac 15. st. već steklo stupanj trgovačko-obrtničkoga mjesta. Područje čakovačko obuhvatalo je planinski kraj, koji se nalazi s obje strane Pakre između Pakraca i Kamenskoga, oko današnjih sela Dragovića, Španovice, Šumetlice i Grahovljana. Prema položaju Č. je bio najistočniji posjed stare Pakračke župe, a kasnije najistočnija tvrđava velike Križevačke županije na području oko Psunja, jer je tu oko izvora Pakre i Orljave počinjala Požeška župa. U tom kraju bila je prije Turaka i stara granica kajkavskoga i štokavskoga govora, zapravo je tu bio prelazan pojas, te je oko Čakovca prevladavao kajkavski, a oko Kamenskoga štokavski govor. Samo ime toga mjesta zapisivano je još u početku 16. st. u kajkavskom obliku Čakovec. Područje toga grada i posjeda pripadalo je od početka 13. st templarima, koji su tu u susjedstvu držali i Pakrac, Ljesnicu i Rašu, te su u tom kraju bili veliki posjednici dugo vremena. Poslije je Č. češće mijenjao gospodare i u početku 16. st. bio imanje i bana Petra Keglevića, a poslije i Franje Tahyja. Iz ruku ovoga posljednjega oteli su ga Turci 1544, koji su ga onda zapalili i područje mu opustošili. Oni tvrđavu nisu kasnije ni obnavljali, premda je ona bila u svojim osnovima jaka i prostrana, te je dobro poslužila u ratovanju od 1537 do 1544. Pokraj staroga naziva postojao je već i prije Turaka i oblik Čaklovac, koji je kasnije i prevladao. Danas se tim imenom zovu i ruševine staroga grada i selo ispod njih.

LIT.: V. Klaić, Acta Keglevichiana, Zagreb 1917; E. Laszowski, Habsburški spomenici, III., Zagreb 1917; F. Šišić, Hrv. saborski spisi, II., Zagreb 1915; D. Csánki, Körösmegye a XV-ik században, Budimpešta 1893.S. P-ć.