ČAK, 1. Matija, † 1283, hrvatski ban iz staroga madžarskog roda Csák (→ Csáky). Kralj Stjepan V. imenuje ga sibinjskim vojvodom, a 1272 »banom čitave Slavonije«. U tom je svojstvu 20. IV. 1273 održao prvi poznati sabor »regni Sclavoniae«, na kome su »plemići i službenici tvrdih gradova« stvorili više važnih zaključaka, poglavito o sudstvu. Iste godine upao je s vojskom u Štajersku i Korušku i tako ponovno započeo rat sa češkim kraljem Premyslom II. Otakarom. G. 1273 postaje dvorski sudac, a 1278 pomaže s ugarskim pomoćnim četama kao palatin cara Rudolfa u bitci na Moravskom polju. Umro je na položaju kraljeva tavernika (neke vrsti ministar riznice).

2. Matija, † 18. III. 1321, sinovac bana Matije i gospodar sjeverne Ugarske, prozvan Trenčinski po svome sjedištu Trenčinu u Slovačkoj. Uz Bribirske knezove bio je najznatniji predstavnik oligarhijske vladavine u zemljama krune sv. Stjepana na početku 14. st. Od oca je naslijedio Komaron na Dunavu, a od strica Matije Prešov i neke druge posjede u slovačkim krajevima. Za Andrije III. (1290—1301) bio je palatin, a vršio je i druge visoke službe. Ponajviše nasiljem, što je u znatnoj mjeri pogodilo i crkvu i kralja, proširio je svoje posjede u državinu, koja je najzad obuhvatila veći dio slovačkoga narodnog područja od Dunava do poljske i moravske granice. Na trenčinskom gradu, koji je prisvojio 1299, držao je gotovo kraljevski dvor oslanjajući se na vojsku nižih plemića i čeških plaćenika. Kad su Arpadovići 1301 izumrli, pristao je uz Premyslovica Ladislava V., koji mu je dao u nasljeđe trenčinsku županiju, zatim uz Anžuvinca Karla I. Posljednjih deset godina vladao je samostalno ne priznajući uopće kraljevske vlasti, premda ga je kardinal Gentilis 1311 udario crkvenim izopćenjem, a njegove zemlje interdiktom. G. 1316—17 izgubio je doduše Višegrad i Komaron, ali je do kraja ostao nesavladan. Kako nije imao potomka, propala je s njegovom smrću 1321 i njegova državina, a 1322 doživjela je istu sudbinu i banovina Bribirskih. Uspomena na njegovu vladavinu, koja se odlikovala uzornim redom i mirom na njegovu području, očuvala se kroz stoljeća u pučkom nazivu »Matijine zemlje« (Matyus-föld, Matschakkerland).

LIT.: J. Rys, Matouš Čik Trenčanský, Vĕstník kr. čes. spol. nauk, Tř. I., Prag 1927 (s ostalom literaturom).J. Š-k.