ČAJKOVSKIJ, 1. Andrej, * Kolomij 1857, galičko-ukrajinski pisac, po zanimanju odvjetnik, počasni član društva »Prosvita«, poznat po svojim novelama i pripovijetkama iz života galičko-ukrajinskoga plemstva (U tuđem gnijezdu, Svojim snagama i dr.) i povijesnim pripovijetkama (Kozačka osveta, Sagajdačnij, Kornienko i dr.). Kao mlad vojnik sudjelovao je u okupaciji Bosne 1878. Svoje uspomene iznio je u djelu Spomini z pered deset ljit. Na hrvatski je prevedeno nekoliko njegovih pripovijesti: Gruzinačka crkva, Orlik i orlenko, Ataman Kunicki, Zaporoščeve zaruke (sve u »Viencu« 1870).V. R.

2. Nikolaj Vasiljevič, * Vjatka 1850, † 1926, ruski političar, kemičar po struci. Rano je stupio u politički život pod utjecajem pozitivističkog nazora o svijetu. Iz društva sveučilištaraca, što ga je osnovao, razvila se ruska narodna stranka, t. zv. »narodniki«. Nije se slagao s terorističkom djelatnošću stranke, zato je otišao u Ameriku, da ondje kuša ustrojiti naselje na kršćansko-društvovnim zasadama. Kad u tom nije uspio, vratio se u Evropu, gdje je nastojao iz inozemstva promicati ruski pokret za oslobođenje, baveći se napose osnivanjem strukovnih organizacija. Po svršetku prvoga svjetskoga rata dao se u domovini ponajprije na promicanje društvovne ljubavi (skrb za snabdijevanje siromašnih krajeva). Kasnije je djelatno učestvovao u borbi protiv boljševizma. U vojsci tako zvane bijele fronte povjeravali su mu vodstvena mjesta. Morao je napustiti Rusiju, te je umro u tuđini.U.

3. Pjotr Iljič, * Votkinsk (gub. Vjatka) 7. V. 1840, † Petrograd 6. XI. 1893, ruski skladatelj. Premda je njegov glazbeni talenat rano izišao na vidjelo, nije u mladosti dobio redovnu glazbenu pouku, pa se tek 1863, napustivši državnu službu (nakon završenih pravnih nauka bio je činovnik u ministarstvu financija) upisao u petrogradski konzervatorij. Tu ga je, među ostalima, poučavao i Ant. Rubinstein. Po završenim naukama otišao je u Moskvu, kamo ga je pozvao Nikola Rubinstein, da predaje teoriju u konzervatoriju. Tu je proveo 11 godina i kroz to vrijeme preveo Gevaertovu nauku o instrumentaciji i napisao nauku o harmoniji. Među njegovim učenicima isticao se Sergej Tanjejev. Mnogo se u to doba bavio skladanjem; no sasvim mu se prepustio, kad mu je izdašna pomoć gospođe von Meck, obožavateljice njegove umjetnosti, omogućila, da se potpuno oslobodi materijalnih briga (od nje je dobivao godišnju rentu u iznosu od 6000 rubalja; od 1888 dobivao je i počasnu plaću od ruskog cara u iznosu od 3000 rubalja godišnje). Č. je često boravio u inozemstvu (u Švicarskoj i Italiji), gdje su nastala neka njegova važnija djela (opera Onjegin, IV. simfonija). Po naravi plah, nije nastupao u javnosti, pa se tek u zrelijim godinama odvažio na dirigiranje svojih djela u Rusiji i inozemstvu. Sveučilište u Cambridgeu podijelilo mu je 1893 naslov dr. mus. hon. c. Umro je od kolere u Petrogradu, gdje je još devet dana prije smrti ravnao izvedbom VI. simfonije. Njegov brat Modest uredio je u njegovoj kući u Klinu poseban arkiv.

U povijesti ruske glazbe Č-omu pripada posebno mjesto. U doba, kad je zap. Evropa baš preko njegovih djela pobliže stala upoznavati rusku glazbu, u samoj su Rusiji postojala među glazbenicima dva tabora oprečnih težnja. Dok su glazbenici oko mladoruske »petorice« (Balakireva, Borodina, Cuia, Musorgskog, Rimskog - Korsakova) promicali glazbeni nacionalizam, koji je težio, da iskoristi duh pučke melodike i ritmike te općih folklornih obilježja, njihovi su protivnici stajali na stajalištu, da treba nasljedovati zapadnoevropske uzore. Glavnim predstavnikom te skupine glazbenika bio je smatran Č., i ako se baš u njegovim djelima (uza sve utjecaje sa Zapada, što se u njima mogu zamijetiti) očituje čistoća ruske lirske duše s obilježjima pučkog melosa. Č. je bio rođeni liričar, sentimentalni romantik, čije su glazbene zamisli redovno bile obavijene sjetom (golema većina njegovih tema je zamišljena i ostvarena u molu). Kao stvaralac Č. je obilovao tonskim idejama, koje su doduše katkada ponavljanjem stalnih meličkih obrazaca izazivale utisak ukalupljenosti, ali motivi, u kojima je Č. potpuno izvoran (a tih ima velik broj), pripadaju svakako među najizrazitije teme ne samo ruske, već i cjelokupne evropske glazbe. Č. je stvarao na gotovo svim glazbenim područjima, ali je po formalnom i sadržajnom značaju svojih djela naročito važan kao instrumentalni skladatelj. Njegove tri posljednje simfonije (IV., V., VI.) predstavljaju vrhunac ondašnjega ruskog simfoničkog stvaranja. Njihov naglašeni subjektivizam, u kojemu prevladava odmjenjivanje lirske kontemplacije i strastvenog zanosa, opaža se nada sve u tragičnoj »patetičnoj« VI. simfoniji, koja oblikom, a u mnogočemu i sadržajem pokazuje sumornu bol umjetnikove duše, koja kao da je predosjećala skori kraj života. Č. je pisao i opere, no one, uza svu popularnost Onjegina i Pikove dame, ne idu među njegova najznačajnija djela. I u njima su najuspjeliji lirski odlomci, srodni elegici njegove naravi, dok mu je za glazbeno tumačenje dramskih sukoba nedostajalo izvorne snage.

Ovo su najvažnija djela Č-oga: orkestralna: 6 simfonija, t. zv. »Manfred-simfonija«, Talijanski capriccio, Serenada za gudački orkestar op. 48, Ouverture »1812«, Romeo i Julija Francesca da Rimini, Glasovirski koncert b-mol op. 23, Violinski koncert D-dur op. 35; komorna: 3 gudačka kvarteta Trio a-mol; glasovirska: Godišnja doba; operna: Evgenij Onjegin, Pikova dama (Č. je napisao 10 opera); baleti: Labuđe jezero, Ščelkunščik. Uz ova djela skladao je veći broj popijevaka i dueta uz pratnju glasovira, kantata, zborova, crkvenih skladba (Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga), manjih skladba za violinu te za violoncello. G. 1898 Laroche je izdao sve njegove kritičarske članke.

LIT.: M. I. Čajkovskij, Život P. I. Č., 1900—1902 (njem. prijevod 1904, engl. prijevod 1904); I. Knorr, P. I. Č., Berühmte Musiker, Berlin 1900; O. Keller, Č., Kleine Musikerbiographien, Leipzig 1914; M. Steinitzer, Č., 1925; R. Stein, Č., 1927.B. Š.