ČAJKOVAC, Sigismund, * Prkovci kraj Vinkovaca 2. V. 1876, pedagog, profesor Visoke pedagoške škole u m. i narodni zastupnik HSS. Učiteljsku je školu i gimnaziju svršio u Osijeku, a filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je kao prvi učitelj promoviran. Službuje najprije kao učitelj, zatim kao profesor učit. škole u Zagrebu, pa ravnatelj učit. škole u Čakovcu, koja je za njegove uprave pretvorena u hrvatsku. Tada je uz nju osnovan i internat za učiteljske pripravnike. Tu je uređivao i »Međimurske novine« za međimurske seljake. G. 1919 postaje zemaljski školski nadzornik kod hrv. slav. dalm. zemaljske vlade u Zagrebu. Tada je izradio odlične čitanke za I., II., III. i IV. razr. pučkih škola u Hrvatskoj i Slavoniji, koje su i kasnije izlazile u dvadesetak izdanja. Istakao se radom na nastavnim osnovama, izradbom zakona za pučke škole te radom u školskom zakonodavstvu i organizaciji školstva. Posebno se bavio radom na usavršavanju praktične pedagogije.

God. 1925 dignut je s položaja zemaljskog školskog nadzornika zbog hrvatskog djelovanja, dok ga nije Stjepan Radić kao ministar prosvjete pozvao u svoje ministarstvo za načelnika osnovne nastave. Padom Stj. Radića kao ministra prosvjete ostavio je i Č. ministarstvo. Poslije je postao redovni profesor pedagogije na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, gdje je djelovao do svoga umirovljenja.

Zbog proučavanja školstva i pedagogijske nauke poduzimao je više putovanja u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Češku i Italiju. Svoje dojmove s tih putovanja i svoje pedagoške poglede iznosio je u različitim predavanjima, govorima i člancima.

Iza smrti Stjepana Basarička postao je urednikom »Napretka« (uređivao ga 19 godina), a surađivao je u različitim pedagoškim časopisima i drugim izdanjima (Napredak, Škola, Hrv. Prosvjeta, Seljačka Prosvjeta, Božićnica, Evolucija i dr.). Napisao je i mnogo političkih članaka i rasprava u novinama u obranu prava hrv. naroda. Bio je 12 godina predsjednikom Hrv. ped. knjiž. zbora, kojemu je i počasni član. Urednik je za pedagogiju i školstvo u Hrv. enciklopediji. Svojim radom odgojio je niz naših pedagoških stručnjaka i mnogo pridonio promicanju hrv. pedag. književnosti.

Svojim radom kao pedagoški pisac i profesor pedagogije na Visokoj pedagoškoj školi otvorio je nove vidike, objasnio i utvrdio mnoga načela nove metodike. Po Č. manuelni rad, sam po sebi, ne čini školu radnom. »Rad u školi ne smije biti sam sebi svrhom, nego ima biti samo sredstvom u službi pedagogije; rad mora biti oduhovljen, da se njime znanje stiče, bistri, primjenjuje i utvrđuje«. Ručni rad je didaktički princip za sve predmete u školi, a nastavnim predmetom može biti samo u stručnim školama. Odlučno zabacuje nastranosti radne škole. Protivi se kopiranju tuđih škol. sistema. »Valja upotrebljavati opće rezultate pedagogijske nauke, ali ih treba prilagoditi našim prilikama. Škola ima odgajanjem uvoditi djecu u našu hrvatsku narodnu kulturu iznoseći pred njih moralne vrline naših ljudi, ljepote naših krajeva, događaje naše prošlosti, djela našega pjesništva, naše melodije i običaje«. Svojim radom u pedagogiji i politici C. je pridonio mnogo utvrđenju nazora, da je prosvjeta širokih slojeva naroda najsigurniji temelj ekonomskoga i kulturnoga razvitka i njegove političke snage. Prosvjeta je »točno mjerilo narodne privrede, higijene, socijalne pravice, znanosti, umjetnosti svih grana, poštenja i političke svijesti. Prosvijećen i organiziran narod iskonska je neslomljiva snaga u politici«. Glavna su mu sredstva za ovu svrhu: narodna književnost i nar. povijest. »Škola ima da jezičnim narodnim blagom podržava kontinuitet prošlosti, sadašnjosti i daleke budućnosti. Ima da osigurava narodu trajan opstanak«. C. ističe, da povijesna nastava ima položiti temelje državljanske zrelosti i osjećanja pripadnosti svojemu narodu. Taj osjećaj ostaje budan cijeloga života. Pod utjecajem povijesne nastave treba da učenik sudjeluje u velikim povijesnim činima djedova svojim mislima, čuvstvima i željama. Č. naglašuje vrijednost kauzaliteta u povijesnoj nastavi. »Događaji sami po sebi bez otkrivanja njihove idejne podloge, njihovih posljedica i uzročne povezanosti nemaju nikakve vrijednosti; samo su teret pamćenja«. Povijesna nastava treba da kod učenika razvije ljubav za domovinu u tolikoj mjeri, da je u kasnijem životu pripravan zaštititi je svojim životom, te da osjeća svojom svetom dužnošću tu naslijeđenu baštinu uzdržati i namrijeti je svojim budućim pokoljenjima.

BIBL.: O slobodnom crtanju u osnovnim školama (Napredak, 1906); Kako da uklonimo analfabetizam (Nar. Novine, 1906); Vjenceslav Novak. Studija (Napredak, 1906); Logički i psihološki momenti u obuci (Napredak, 1912); Uputa u poučavanju odraslih nepismenih (Zagreb 1914); Zadatak naše osnovne škole (Napredak, 1922); Otac učitelja. Studija o Ivanu Filipoviću prigodom 50 god. jubileja Hrv. ped. knjiž. zbora (Zagreb 1923); Zadatci pedagogije u naše doba (Napredak, 1923); Pestalozzi i njegovo značenje za noviju metodiku (Napredak, 1927); Naša prosvjetna uprava (Napredak, 1928); Osnovna načela novog školskog zakona (Napredak, 1928); Stjepan Radić o reformi škola (Napredak, 1929); Zadatak naših građanskih škola i njihova organizacija (Napredak, 1929); Savremeno mišljenje o pismenim sastavcima (Napredak, 1934); Psihološka osnova jezične nastave (Napredak, 1934); Osmogodišnje školovanje (Napredak, 1938); Temeljna načela za škol. zakon (Zagreb 1940). Doktorska mu je disertacija Seljačka zadruga u slavonskoj Posavini s antropo-geografskoga gledišta.

LIT.: Pedesetgodišnjica Hrv. ped. knjiž. zbora, Zagreb 1923; J. Demarin, Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca, Zagreb 1940.J. D.