Visoko gorje ima planinsku klimu s kratkim i hladnim dugim i oštrim zimama, a kiša ima dosta u svim godišnjim dobama. Najviše kiša ima u Prokletijama, gdje padne godišnje preko 2000 mm.

Hidrografija. Albanske rijeke teku (s izuzetkom Crnog Drima) uglavnom od istoka prema zapadu, a budući da su im tokovi međusobno usporedni s malo pritoka, ima više samostalnih riječja. Odvirak Skadarskog jezera Bojana (Buna) spojena je jednim rukavom s Drimom. Ovaj je nastao sastavom Crnog (Drim i zi) i Bijelog (Drim i bardhë) Drima. Dalje na jugu se redaju Mati, Arzen, Shkumbini, Semani (koji je nastao sastavom Devollija i Osuma) te Vijosë. Tri velika jezera, Skadarsko, Ohridsko i Prespansko pripadaju Albaniji samo djelomično, a od ostalih valja spomenuti tektonsko jezero Vutrinto, te Maličko jezero (Maliq, 3 m duboko) u Korčanskoj kotlini, koje je nastalo proširenjem rijeke Devolli.

Biljni svijet. Od primorja prema unutrašnjosti mijenja se biljni plašt prilagođujući se promjenama klime i sve većim usponima. Na manjim i srednjim visinama raširene su makije i svijetle mediteranske šume. Iznad ovih slijedi regija hrasta, zatim bukve i crnogorice (jele), a visoko gorje pripada alpinskoj regiji.

Stanovništvo je najgušće naseljeno na podnožju gorja, na prijelazu iz niske u visoku Albaniju, te u dolinama i kotlinama unutar gorja. Tu je ono bilo izolirano, pa se moglo održati u kontinuitetu od ilirskih vremena do danas. No radi izoliranosti postoji i jaka razlika među stanovništvom pojedinih basena. Primorje je radi malarije najslabije naseljeno, a tek u zadnje doba se ovdje isušuju močvare i krče šume te stvaraju naselja i to mahom talijanskih kolonista.

Po popisu od 1930 imala je Albanija 1,003.097 stanovnika, pa gustoća iznosi 31 na 1 km². Po procjeni 1938 bilo je 1,038.000 stanovnika. Arbanasi čine 82,2% svega pučanstva, a ostalo su Srbi (65.000), Aromuni (55.000), Turci i Grci. Arbanasi (turski Arnauti, dok se sami nazivaju Shqipëtar) su indoevropskog podrijetla, a izvan Albanije ih ima još u Jugoslaviji (482.000), Grčkoj (200.000), južnoj Italiji (83.000), Maloj Aziji, Rumunjskoj, Bugarskoj i u Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike (8000). Stanovništvo pripada pretežno dinarskoj rasi, a u južnoj Albaniji su zastupane također mediteranska i prednjoazijska rasa. Privreda je u Albaniji na dosta primitivnom stupnju. Obrađeno tlo obuhvaća samo 12% ukupne površine. Ostalo su šume (36%), planinski pašnjaci (30%), neplodne i močvarne površine. Ratarstvo se usredotočuje u kotlinama, riječnim dolinama te na brežuljkastom zemljištu, a u nekim je krajevima provedeno i umjetno navodnjavanje. Kukuruz je najraširenija žitarica, proizvodi se dva do tri puta više od pšenice. Riža se uzgaja u okolici Tirane i Elbasana U južnoj Albaniji je rašireno sredozemno voćarstvo, najviše masline (oko pola milijuna stabala) i dudovi, manje agrumi. Duhan je dobre kvalitete, a sadi se najviše u okolici Skadra.

Za planinske krajeve je stočarstvo najvažnija grana privrede. Ono je zadržalo neke polunomadske značajke. Broj ovaca iznosi oko 1.7 milijuna, a koza oko 1 milijun. Govedarstvo je slabije rašireno (oko 400.000 grla), a nije velik broj ni tegleće stoke (magaraca, mazga i konja).

Rudno bogatstvo nije veliko, a iskorišćuje se najviše petrolej, koji se dobiva u Selenici. Radi potreba Italije proizvodnja naglo raste, te je 1937 dosegla 70.000 t. Do Valone je provedena petrolejska cijev. Ima dalje lignita, bakra (u gori Puki), pirita, kroma i kaolina. U primorju oko Valone dobiva se morska so.

Razvijen je kućni obrt: ćilimarstvo, kožna roba i metalni proizvodi, a industrija je tek u počecima. Postoji tvornica duhana, tvornica pamučne robe, prerada kože i dr.

Vanjska je trgovina u zadnjih petnaest godina vrlo porasla. Radi velikih investicija te radi privredne i kulturne izgradnje zemlje trgovinska je bilanca stalno pasivna. Izvoz je neznatan, uglavnom se radi o vuni, kožama, siru i nafti.

Promet. Reljef zemlje pruža razvoju prometa znatne poteškoće. Od prirodnih prometnih linija valja istaći onu kroz Skadarska vrata na sutoku Dinarskog i Pindskog spleta. Tradicionalni skadarsko-prizrenski drum vodio je najprije dolinom Drima, a dalje se uspinjao na nisko planinsko zemljište južno od Drima do visine od 964 m, da na taj način izbjegne Drimovu sutjesku. Dolinom Bijelog Drima vodio je u Metohiju, a odatle na Kosovo polje. Danas je vrijednost ovog druma radi državnih granica neznatna. U srednjoj Albaniji je najpovoljnija poprečna brazda dolina rijeke Shkumbini i njom je vodila rimska cesta Via Egnatia.

Gradnja suvremenih prometnih linija forsira se u posljednje doba radi podizanja privrede i strategijskih razloga. Do 1937 bilo je izgrađeno 2100 km cesta. Uglavnom se grade ceste iz primorskih gradova prema istoku. U meridijanskom smjeru je najvažnija cesta od Skadra do Sarande. Cestovna je mreža još nedovoljna, pa prostrani predjeli imaju samo konjske putove. Redovite veze održavaju se na kopnu autobusima, budući da do danas nema nijedne željeznice, iako je projektirana gradnja nekoliko pruga.

Od luka ima Valona najbolje prirodne uvjete za razvoj, no Drač je radi svog središnjeg položaja i blizine glavnog grada Tirane predestiniran, da postane prvom lukom Albanije. U Draču su izvedene tek najnužnije lučke gradnje (lukobran i gat), da se omogući pristajanje brodova. Obalnu plovidbu i međunarodne pomorske veze održavaju najviše talijanski brodovi, manje grčki i jugoslavenski. Talijanske avionske linije održavaju promet između većih albanskih gradova pa između Tirane i Barija.

Školstvo je još u počecima. G. 1936—1937 bilo je 615 pučkih škola, 6 gimnazija i nekoliko stručnih škola. Sveučilišnu obrazovanost stiče albanska omladina najviše na talijanskim sveučilištima. Nepismenih je još uvijek vrlo mnogo, osobito među ženama.

Vjerske organizacije. Na čelu muslimanske vjerske zajednice stoji veliki muftija. Pravoslavni su organizirani u albanskoj autokefalnoj crkvi na čelu s arhiepiskopom u Tirani. Katolici imaju apostolskog delegata, te nadbiskupe u Skadru i Draču, a teritorijalno su podijeljeni na pet biskupija.

Politička organizacija. Po današnjem političkom uređenju Albanija je ustavna monarhija pod savojskom dinastijom, u personalnoj uniji s Italijom. Kralja zastupa kraljevski namjesnik, a zakonodavnu vlast vrši fašistička korporativna komora. Članovi te komore jesu članovi središnjeg vijeća albanske fašističke stranke i članovi središnjeg komiteta korporativnog gospodarstva (svega 60 članova). Vlada je sastavljena od predsjednika i sedam ministara, a zemlja je u upravnom pogledu podijeljena na 10 prefektura.

Zastava je crvena s dvoglavim crnim orlom i liktorskim znakom.

Najveći su gradovi: Tirana (31.000), Skadar-Shkodra (29 000) Korça (23.000), Elbasani (14.000), Gjinokastra (11.000), Berat (10.000), Drač-Durrësi (10.000) i Valona-Vlora (9.000).

U sjevernoj Albaniji je raširen t. zv. đematski (ibarski) tip sela, gdje su kuće u pojedinim zaseocima (đematima) zbijene, no sami zaseoci su međusobno dosta udaljeni. Dalje prema jugu sve većma prevlađuje zbijeno selo grčko-sredozemnog tipa. Kuće su ovdje zbijene, a usred sela je obično trg. Inače se općenito opaža utjecaj tursko-istočnjački, dok čitlučkih sela ima samo mjestimice (oko Skadra).

U tipu kuća miješaju se tursko-istočnjački i grčko-egejski utjecaji. Grčko-egejska kuća raširena je u južnoj Albaniji. Kuće su na kat građene često od kamena, a dvorište oko kuće je obično popločeno. I kuće tursko-istočnjačkog tipa su redovito na kat, no građene su od ćerpiča ili pletera, a dvorište je ograđeno visokim zidom. Raširene su kule, koje pružaju ne samo zaštitu, nego služe i kao stanovi. Imaju više katova, zidane su od kamena, a često nemaju prozora nego samo puškarnice. Gradili su ih ponajviše imućniji ljudi u doba, kad je javna sigurnost bila na niskom stupnju.

LIT.: Y. Chataigneau, L’Albanie, u Vidal de la Blache-Gallois, Géographie Universelle, VII., 2., Pariz 1934; H. Louis, Albanien, Stuttgart 1927; O. Maull, Albanien, u Seydlitz’sche Geographie, Breslau 1931; J. Cvijić, Balkansko poluostrvo, Zagreb 1922; Guida d’Italia, Albania, Milano 1940; E. Nowack, Albanien, u Klute, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam. Z. D-i.

Povijest. A. je tako prozvana po pokrajinskom imenu Albanon, kojim su Bizantinci označivali od 11. do 15. st. krajeve oko Kroje i Elbasana. Narodno se ime javlja prvi put kod Ptolemeja u 2. st. pr. Kr. kao oznaka centralnoga ilirskoga plemena Albana u planinama kod Kroje. Po drugi put osvanjuje tek 1042, a otada se širi, dok ne obuhvati sve ilirske ostatke u četverokutu Avlona-Ohrid-Prizren-Bar i njihove izdanke prema sjeveru. Politički su Albanci pripadali prema tome uglavnom dračkom tematu, koji je uredio car Teofil u 9. st. Slaveni okrnjiše albanski četverokut dvostruko: s jedne strane prodriješe u 7. st. iz Povardarja preko Biograda, današnjega Berata, do jadranske obale između Drača i Avlone, s druge pak strane otkidoše od dračke provincije po svoj prilici 1042—43 za Vojislava Zetskoga krajnji sjever sa Skadrom; svakako je već kralj Bodin stolovao u Skadru. Za Komnena doduše postade opet bizantski, ali već Manuilova smrt (1180) omogućila je Nemanji, da se ponovo domogne Skadra. Otada ostade grad srpski s kratkim bizantskim prekidom oko 1215.

Međutim se pojaviše neprijatelji iz Italije, apulski Normani. Njihov vojvoda Robert Guiscard, čije ambicije sezahu do Carigrada, iskrca se 1081 pred Dračem i osvoji ga 1082, sin mu pak Boemund zauze Epir i zapadnu Macedoniju te doprije do Larise u Tesaliji. Tek Robertova smrt i pomoć Mlečana, koji nisu mogli dopustiti, da budu zatvoreni u Jadranskom moru, uništiše normanske nade, a ni nov pokušaj Boemundov 1107—8 nije ih više ostvario. Rasulo bizantskoga carstva za 4. križarskoga rata činilo se Mlečanima zgodna prilika, da bi sad oni mogli zamijeniti Normane. 1205 podložiše stoga Drač, dok im se u unutrašnjosti poklonio Dimitrij, sin Progonov, knez u Albanu. Ali već nekoliko godina poslije otjera ih epirski despot Mihajlo I. i priključi otete krajeve svojoj despotovini. U dvoboju, koji se doskora zametnuo između Epira i Nikeje za obnovu bizantskoga carstva, Mihajlo II. Epirski vezao se s Manfredom, kraljem sicilskim, dajući mu 1258 svoju kćer za ženu i kao miraz Krf, Drač, Avlonu i Biograd. Ali 1266 pade Manfred u borbi protiv Karla I. Anžujskoga, baštinika normanskih želja za Bizantom, gdje je malo prije Mihajlo VIII. Paleolog skinuo posljednjega latinskog cara Balduina II. Karlo stoga sklopi već 1267 s Balduinom ugovor u Viterbu, kojim dade sebi ustupiti suverenstvo nad vojvodinom Ahajskom, a kad 1271 Mihajlo Epirski umrije, upotrijebi slabost njegovoga sina Nikefora I., da prisvoji 1272 Manfredove albanske posjede i stvori od njih »kraljevinu Albaniju« pod upravom generalnog kapetana u Draču. 1274 otme mu doduše Mihajlo VIII. opet Biograd, ali se on zato domogne Kroje. Budući da mu se osim toga pokloniše još i vojvoda atenski i grof falačko-kefalenijski, pa mu se približiše i srpski i bugarski vladar, to se odjednom okupio oko mlade kraljevine gotovo sav slavensko-franački Balkan. Ipak mu, uza sve to, Mihajlo VIII. ote Kroju, a Sicilska večernja 1282 spriječi Karla, da se osveti, šta više, sin mu Karlo II. izgubi još i Avionu, tako da se bizantski posjed zabio kao klin između kraljevine Albanije i Epira.

Anžujski planovi protiv Bizanta prijeđoše na sina Karla II., Filipa Tarentskoga. Vjenčanjem s Tamarom, kćeri Nikefora Epirskoga, steče Filip 1294 Naupakt i pravo na suverenstvo poslije tastove smrti također nad Epirom; otac mu još predade kraljevinu Albaniju s vrhovnom vlašću nad franačkim kneževinama u Grčkoj. Ali ni Filip nije bio bolje sreće od oca. Stalne naime borbe, izazivane nemirnom anžujskom politikom, išle su samo u prilog Srbima, koji su se proširili tako duboko na jug, da se Stjepan Uroš II. mogao već 1309 dičiti titulom »kralja Albanije«. Smutnje pak u Bizantu poslije smrti cara Andronika III. (1341) dovedoše napokon do toga, te je Stjepan Dušan ujedinio cijelu Albaniju osim Drača pod svojom vlašću, osvojivši 1343 Kroju, a 1345 Biograd i Avionu. Očigledno u vezi sa svim time nastala je velika seoba Arbanasa na jug, počevši oko 1300. Uzvitlani burom, koju je izazvao prodor Anžujaca na Balkan, brđani silažahu u Tesaliju, a doskora i u Epir, pošto je Stjepan Dušan zauzeo 1348 i te zemlje i počeo goniti grčke arhonte i pronijare, kako bi na njihovim zemljištima mogao naseljavati svoje albanske ratnike.

Rasap srpskoga carstva poslije Dušana pretvori Albaniju u pregršt malih kneževina, kojima vladahu domaći dinasti, tako n. pr. Musaki u okolini Avione, Dukadžini u Lješu ili između rijeke Škumbija i Mata Karlo Topija, »knez albanski«, susjed zetskih Balšića, koji stekoše 1372 ženidbom Avlonu. Anžujska vlast u tom metežu utrnu: Karlo Topija zauze 1368 prviput, a 1385 trajno posljednji njihov grad Drač. Na nesreću je međutim srpska katastrofa na Marici otvorila Turcima put u Albaniju. Očajavajući zbog njihove nadmoći, mali se dinasti obratiše sada Mlečanima: Đurađ Topija, sin Karlov, preda im 1392 Drač, isto učine 1393 Dukadžini u Lješu, a Đurađ II. Balšić ustupi im 1396 Skadar. Timurlenkova pobjeda nad Turcima 1402 kod Angore olakša doduše pritisak toliko, da su Mlečani mogli proširiti svoju vlast duboko u zaleđe: Nikita Topija u Kroji, susjed mu Ivan Kastriota na Matu, pa čak i Dušmani u planinama Gornjega Pilota blizu Prizrena bijahu kletvenici mletački. No Turci su se brzo oporavili. 1410 mora im se podložiti Ivan. 1415 poslije Nikitine smrti zaposjednuše Kroju, a 1417 je i Avlona njihova.

Prvi ustanak Arbanasa protiv novih gospodara (1433 do 1436) izjalovio se. Ali kad 1443 Madžari i Srbi snažnom ofenzivom stegoše Turke, Arbanasi se digoše po drugi put pod vodstvom Arnita, dinasta u srednjoj Albaniji, a njemu se pridruži Đurađ Kastriota Skenderbeg, sin Ivanov, koji ih još iste godine progna iz Kroje. Slavna obrana toga grada 1450 od samoga sultana Murata II. pronese Skenderbegov glas širom kršćanske Evrope; i Muhamed II. uzalud je dva puta opsjedao Kroju (1466 i 1467). Ali kad Kastriota iduće godine umrije, Turci redom skršiše otpor albanskih dinasta. Mlečani držahu još neko vrijeme Kroju, no 1478 pade i ona, 1479 još Skadar, a 1501 napokon Drač.

Uporedo s turskim osvajanjima vršila se druga albanska seoba, ali sada u južnu Italiju. Prvi se val prelio po svoj prilici već u 3. desetljeću 15. st. u Apuliju i Kalabriju. Drugi se sastojao od albanskih plaćenika kralja Alfonsa, koji su mu pomogli 1443 osvojiti Kalabriju, pa su ondje ostali i osnovali sa svojim porodicama cio niz naselja, kao Caraffa, Carfizzi, Cizzerie i t. d. Nova pojačanja dođoše, kad je Skenderbeg 1461 pohitao Alfonsovu sinu Fernandu u pomoć protiv kondotijera Giacoma Piccinina i dobio za nagradu namjesništvo Apulije s feudima Monte S. Angelo i S. Giovanni di Rotondo. Poslije smrti Skenderbegove bila je južna Italija prirodno sklonište za sve one, koji se nisu htjeli pokoriti Turcima. Istina je doduše, da se većina albanskih dinasta prilagodila novom stanju, te se zajedno sa svojim podanicima poturčila. No mnogi su se i iselili. Skenderbegov sin Ivan postade u Napulju vojvoda od S. Pietra u Galatini, markezi pak d’Atripalda, koji izumriješe tek 1873, potjecahu od Skenderbegova brata Staniše.

Turska vlast u Albaniji nikad nije sezala duboko. Donekle se nametala stanovnicima nizina, ali je slabo dopirala do planina i gudura sjeveroalbanskoga velegorja, gdje je opća nesigurnost u burno doba 14. i 15. st. izazvala preporod staroga plemenskoga sistema. Polunomadski, pastirski katuni udruživali i stapali su sa sobom usplahirene ratarske gomile u vojnički organizovana plemena. Tako nastade pleme Mirdita, koje je brojilo već u 16. st. na hiljade ratnika, tako i pleme Malisora, Klementa, Hota, Tuza i t. d. Jedina vlast, koju ti gorštaci priznavahu dobrovoljno i sa strahopoštovanjem, bila je crkva. Kad je Turska navalila 1592 na Austriju, papin je poziv na križarski rat živo odjeknuo kod Arbanasa. Žarište je njihove bune bio Lješ, čiji je biskup stupio na čelo pokreta. Iz sjeverne se Albanije ustanak naglo širio, te zahvatio konačno sav kršćanski Balkan. Ipak nije uspio, jer nije bilo ozbiljne pomoći izvana. Austrija je sklopila već 1606 mir na ušću rijeke Žitve; tek kad ga je obnavljala u Beču 1615, pošlo joj je za rukom, da osigura sebi pravo zaštitnice albanskoga katolicizma.

Poučeni nepouzdanošću kršćanske raje, Turci stadoše u 17. st. krepko podupirati širenje muslimanskih Arbanasa. Tako otpoče tada nova seoba prema sjeveroistoku i istoku u Staru Srbiju i Macedoniju, te se nastavlja sve do druge polovine 19. st., olakšana srpskim seobama 1690 i 1739 u Austriju i uzmicanjem turskih Srba u oslobođenu kneževinu poslije Karađorđeva ustanka. Stopama srpskih iseljenika doprli su Arbanasi do Raške, Leskovca i Kumanova.

Privilegirani položaj muslimanskih Arbanasa odražavao se također u vojsci i upravi. Iz južne Albanije potjecaše sultanova tjelesna straža; južnoalbanski begovi bijahu generali, ministri, veliki veziri i dvorjani, a narod je plaćao poreze prema svome nahođenju i davao vojnika samo toliko, koliko se njemu htjelo. Svaki bi oštriji zahtjev uprave izazivao bunu. Tipični predstavnici nikada neslomljenoga prkosa tih gorštaka bijahu Ali paša Janinski i Mehmed Ali Egipatski. Prvi je proširio svoju vlast vremenom od Epira na srednju Albaniju, zapadnu Macedoniju i cijelu Grčku; trebalo je dvije godine rata, 1820 do 1822, da bude svladan. Drugi je postao 1805 namjesnik u Egiptu i osnovao tamo današnju dinastiju.

Teritorijalne odredbe Berlinskoga kongresa 1878 na štetu Arbanasa izazvaše ustanak »Albanske lige«, koji je Turska jedva ugušila trogodišnjim ratom. Albanska je anarhija dobila potkraj stoljeća međunarodnu važnost zbog austrijsko-talijanskoga suparništva. Austrija se koristila svojim tutorskim pravom od 1615 u Albaniji na taj način, što je podupirala albanske crkve i svećenike te osnivala i izdržavala katoličke škole. Kad se Italija vratila poslije abesinske katastrofe 1896 u Evropu, tražila je naknadu na Jadranu. Pod geslom »mare nostro«, u kojem se slijevao protivuaustrijski iredentistički program sa zahtjevom za gospodstvom nad albanskom obalom, povela se propaganda širokih razmjera, kojoj su se stavili na raspoloženje najugledniji političari, kao kasniji ministri vanjskih poslova San Giuliano i Guicciardini. Agitacija se mogla služiti ne samo albanskim kolonistima u južnoj Italiji, nego i jezičnim uspjesima austrijskih škola, u kojima se podučavalo talijanski. Sistematski i bez obzira na troškove počeli su sada i s talijanske strane osnivati škole i bolnice te pojačavati trgovačke veze s Albanijom, a ujedno su nastojali probuditi albanski nacionalizam krilaticom »Albanija Arbanasima«. Austrija, prihvaćajući u nevolji svojih nacionalnih borba tu formulu, prihvatila je i njen privremeni cilj, autonomiju Albanije, sporazumom od 1897 i 1901, kojim se osim toga odrekla svake jednostrane akcije u Albaniji, vežući buduću svoju politiku za suglasnost s Italijom. Kruti centralizam mladoturske revolucije stavio je doskora austrijsko-talijanski sporazum na kušnju. Arbanasi su se naime redom dizali 1910, 1911 i 1912, dok nije u srpnju iste godine mladoturski režim pao. Ali u listopadu je izbio balkanski rat i pokrenuo pitanje ne više autonomije Albanije, nego podjele. Tada su Arbanasi 28. XI. na skupštini u Avioni proglasili svoju nezavisnost, ali su Crnogorci zauzeli Skadar, Srbi zaposjeli Lješ i Drač, a Grci južnu Albaniju. Tek pod pritiskom Austrije i Italije pristala je konferencija velikih sila u Londonu u prosincu 1912 na osnutak samostalne Albanije i prihvatila 1913 izbor princa Vilima od Wieda za albanskog kneza. No on je vladao jedva od 7. III. do 3. IX. 1914. Čim je stupio na albansko tlo, digla se južna Albanija; pod utjecajem Esad-paše buknuo je ustanak i u Tirani te se brzo proširio na cijelu srednju Albaniju. Kad je svjetski rat lišio kneza i oslonca o velike sile, otišao je, našto su Talijani još u prosincu 1914 zaposjeli Avlonu, Crnogorci Skadar, a Esad-paša zavladao ostalom Albanijom.

Poslije kapitulacije Crne gore zauzeli su Austrijanci 1916 sjeverne krajeve do Škumbija i organizirali albanske dobrovoljačke čete pod zapovjedništvom Ahmeda Zogua, dok su Bugari ušli u Berat i Elbasan. Da bi predobio Arbanase za Italiju, proglasio je general Ferrero 1917 nezavisnost Albanije pod talijanskim protektoratom. Ali tek slom Austrije 1918 dao je Talijanima potpuno slobodne ruke. U prosincu se sastavila u Draču s njihovim odobrenjem vlada, ali nije prošlo ni godinu dana, a već su Arbanasi ustali i suzili talijansku vlast na Drač, Avionu, Elbasan i Berat. Napokon su Talijani 1920 priznali ugovorom u Tirani potpunu samostalnost Albanije, zadržavši za se samo otok Saseno na ulazu u avlonski zaljev. Kako je još iste godine pala najjača ličnost, Esadpaša, kao žrtva atentata u Parizu, počeo je sada nagli uspon Ahmeda Zogua.

1920 još parlamentarac, postao je 1921 ministar unutrašnjih poslova, a 1922 ministar predsjednik i diktator. Biskup Fan Noli sruši ga lipanjskom revolucijom 1924, ali se Zogu vrati već u prosincu i postiže za nekoliko sedmica, te se Albanija u siječnju 1925 proglasi republikom i izabere njega za predsjednika. Ugovorima od 1926 i 1927 pridružio se Italiji, koja mu dopusti 1930, da se proglasi za kralja. No kad je za pregovora o pojačanju talijansko-albanskih veza došlo na početku travnja 1939 do demonstracija, iskrcala je Italija 7. IV. svoje čete u Draču, Avloni i San Giovanni di Medua te za nekoliko dana zaposjela cijelu kraljevinu. Ustavotvorna pak skupština svrgnu Zogua i zaključi, daponudi talijanskom kralju personalnu uniju s Italijom. Primivši tu ponudu, on se proglasi 16. IV. kraljem Albanije.

LIT: L. Freiherr v. Chlumecký, Österreich-Ungarn und Italien, 1907; L. Thailóczy Illyrisch-albanische Forschungen, 1916; M. Šufflay, Srbi i Arbanasi, 1925; B. Caniglia, Italia e Albania, 1925; A. Baldacci, L’Albania, 1929; F. Wallisch, Neuland Albanien, 1930. Lj. H.

Jezik arbanski ide u indoevropsku jezičnu porodicu. Unutar ove stoji danas sam za sebe, jednako kao i grčki jezik. To znači, da ne sačinjava ni s kojim današnjim indoevropskim jezikom jezičnu grupu. U pogledu povijesne izmjene jezika na Balkanskom poluotoku arbanski je jezik predslavenski i predrimski, kao i grčki. Po mišljenju bečkog albanologa Norberta Jokla razvio se iz ilirotračkoga, a po mišljenju Hermanna Hirta razvio se iz ilirskoga. Na kojoj se točki Balkana nalazi njegova kolijevka, ne može se točno odrediti. Izvjesno je samo toliko, da se nije razvio ondje, gdje se danas govori, nego istočnije na balkanskom kontinentu, negdje u staroj Dardaniji ili današnjoj Makedoniji.

Arbanski se jezik raspada u dva glavna dijalekta, koji se prema imenima dvaju glavnih arbanskih plemena zovu gegnishte i toskërishte, t. j. prema imenima Gega (sjevernih) i Toska (južnih Arbanasa). Srednji dijalekat, koji sami Arbanasi smatraju najljepšim, govori se u gradu Elbasanu (starom slavenskom Konjuhu). Od tih dijalekata nije još obrazovan zajednički književni jezik, nego se oba upotrebljavaju u književnosti i službeno, ali se radi na tome, da se i arbanski jezik ujednači, kao što se je ujednačila i arbanska latinica.

Razlika između ta dva dijalekta tiče se izgovora dvoglasnika, nosnih glasova i t. zv. rotacizma. Toske su napustili nosni izgovor, koji Gege poznaju. Mjesto dvoglasnika izgovaraju Gege jednostavne samoglasnike (monoftonge). Toske izgovaraju među vokalima r mjesto n, Gege ne. Evo nekoliko primjera za upoznavanje razlika u njihovu govoru: 1. Geg. dīl = Tosk. díel »sunce«; Geg dyr = Tosk. dýer »vrata«; Geg. pûntur = Tosk. punëtuar »radnik«; 2. Geg. Shqypni = Tosk. Shqypëri »šćipetarska zemlja«, »Arbanija«. Poluvokal ë, koji živi u toskičkom, ne izgovara se u gegičkom dijalektu.

Naš je naziv za taj narod i njegov jezik Arbànas (starosrp. Arbanasin), pridjev arbanaski ili arbanski, izvedenica od srednjovjekovnog grada, koji se piše lat. Arbanum (starosrp. Rab’n), kod Ptolemeja se zove Albanopolis i odgovara današnjem nazivu Kruja, što u arbanskom jeziku znači »izvor«. I zaista okolica ovoga grada ima oko 40 izvora. Dočetak -as u Arbanas poznati je arbanski sufiks -as, koji odgovara našem sufiksu -janin ili -čanin. Prema tome Arbanas znači stanovnik srednjovjekovnog grada Rabena ili Kruje, koju je u doba Turaka branio od Kačić-Miošića opjevani arbanski narodni junak Skenderbeg. Po imenu toga grada zovu se samo oni Arbanasi, koji su se iselili iz Albanije u Italiju za najezde Turaka. Oni vele za se i Arbër. Tako se zovu još i Arbanasi, koji se iseliše u Grčku, a tako zovu Arbanase i moderni Grci, koji im kažu Arvanítis, što je pravilna grčka izvedenica, stvorena pomoću grčkoga sufiksa -itis, koji također odgovara našemu -janin. Od grčkoga stvoriše Turci svoj naziv Arnaut, koji se i kod nas upotrebljava, a dolazi i u našim muslimanskim i nemuslimanskim prezimenima, kao Arnautović, i to zbog toga, što su u tursko doba Arnauti bili i kod nas većinom tamničari, turski žandari i t. d. Svi Arbanasi zovu sami sebe Shqipëtar, a svoj jezik shqypë, što neki etimolozi dovode u vezu s arbanskim glagolom shqipoń »razumijem«, za koji se tvrdi, da dolazi od latinskoga excipere »razabrati«, »čuti«. Po pučkoj etimologiji dovodi se arbansko narodno ime i u vezu s arbanskom imenicom shqipë »orao«.

Područje arbanskog jezika raspodijeljeno je danas ovako: Arbanski se govori najvećim dijelom u današnjoj Albaniji, gdje je jezik ureda i književnosti. Na jugu, na potezu od Santi Quaranta do Kostura i Prespe, graniči dijelom s novogrčkim jezikom i slavenskim, makedonskim govorima. Od Prespe do Debra, Prištine na Kosovu i do Đakovice u Metohiji graniči sa staroštokavskim i starosrpskim govorima. U Drenici, oko Mitrovice, nalazi se jaka arbanska anklava, gdje je razvijena arbanska narodna pjesma, jednako kao i u sjevernoj Albaniji. Na potezu od Đakovice do Zagorača i Bara u Crnoj Gori graniči s jugozapadnim hrvatskim ili srpskim govorom. Izvan ove linije živi arbanski jezik sporadično u selima skopske kotline, u Dervenu do Tetova i Kačanika.

Na tom području spominju se Arbanasi prvi put u 11. st., i to u Epiru. Na istoku i sjeveru tog područja oni su nastali kretanjem svoga stanovništva u vrijeme turskoga vladanja na Balkanu. Poslije nestanka srednjovjekovne srpske države, kad Arbanasi napuštaju katunski (nomadski) život, kakav su vodili u staroj srpskoj državi, jednako kao i Vlasi, oni se šire, potiskujući svagdje stalno sjedilačko pređašnje slavensko žiteljstvo. Jedini ostatak epirskih Slavena jest danas selo Boboštica kod Korče. (Korča je turski izgovor našega naziva Gorica, koji Novogrci izgovaraju Kórica).

U tursko vrijeme nastadoše i arbanske brojne naseobine u Grčkoj, gdje se šire po Atici sve do Salamine, tako da je i nekadašnje slavensko selo Hrvati kod Maratona danas napučeno Arbanasima, jednako kao i selo Hrvati na Prespanskom jezeru.

Druga arbanska velika dijaspora nastala je na apeninskom poluotoku također u prvo vrijeme provale Turaka na Balkan. U Italiji žive Arbanasi u četiri središta, u pokrajinama Siciliji blizu Palerma, u Kalabriji (danas službeno Lukanija), Basilikati, Puglie i Abruzzi. Njihov dolazak u Italiju je iste prirode kao i dolazak Hrvata u ovu zemlju. Nastao je, kad Turci osvojiše njihovu zemlju, pa se Arbanasi kao i Hrvati spasavaju bijegom u kršćanske zemlje.

U tursko doba njihova kretanja ne idu samo u pravcima na istok i zapad, nego i na sjever. Tako dođoše i do Zadra, gdje se u predgrađu Arbanasi održaše do danas. Zadarske Gege potječu iz Krajine (arbanski Kraja kod Skadarskog jezera). Gege iz plemena Klimenti, koji se naseliše u Nikincima u Srijemu (upor. ime sela Nikaj kod Skadra, što znači isto što i Nikinci), pohrvatiše se. U Rumunjskoj nalazimo ih još u selu Vulcăneşti (»Vukanovci«, reklo bi se hrvatski) i u Arnautköi (»arbansko selo«), u Turskoj blizu Carigrada, gdje se održaše do danas.

Za turskog vremena išla su njihova kretanja i dalje na sjever sve do Kuršumlije, ali s povlačenjem turske vlasti povukoše se odavle i oni.

Nauka broji danas oko milijun i po ljudi, koji govore arbanski. Po vjeri su najvećim dijelom muslimani, zastupani u oba glavna plemena, među Gegama i Toskama. Manjim dijelom su katolici, i to samo sjeverna gegička plemena, kao Mirditi, Klimenti i t. d.

Pravoslavni su danas zastupani samo kod Toska. Pravoslavna arbanska crkva je autokefalna.

Nauka, koja se bavi izučavanjem jezika, književnosti, folklora i povijesti ovoga naroda, zove se albanologija. Jedan od njezinih utemeljitelja je lingvist Gustav Mayer, koji je napisao i etimološki rječnik toga jezika. Danas je glavni predstavnik te nauke bečki profesor Norbert Jokl. Na beogradskom sveučilištu predaje je Henrik Barić. Tu postoji i seminar za arbansku filologiju. Na zagrebačkom sveučilištu predavao je arbanski jezik pokojni Josip Florschütz. Od Hrvata bavio se izučavanjem povijesti arbanskog naroda pokojni M. Šufflay, a jezika P. Skok, od Slovenaca R. Nachtigal i K. Oštir. U Italiji se bavi tom naukom Carlo Tagliavini, profesor na sveučilištu u Padovi, gdje ima i seminar za arbansku filologiju.

U poređenju s indoevropskim prajezikom ukazuju se kao glavne odlike arbanskoga jezika ove crte: 1. dugo indoevropsko ē prelazi u arbanskom jeziku u o: dorë »ruka« prema grčkom cheir; 2. kratko indoevropsko ŏ prelazi u arbansko a: natë prema našoj riječi noć; 3. dugo indoevropsko ō prelazi u e; drugo i treće lice jednine prezenta njeh »znaš«, »zna«, prema latinskom nōscis, nōscit; 4. za indoevropsko s ima četiri različite zamjene: š, h, interdentalni spirant th i palatal gj: šatë i naše sjekira, hyl »zvijezda« i naše sunce, thi i naše svinja, gjashtë i naše šest; 5. za indoevropsku konzonantsku grupu sk imaju Arnauti zamjenu h; uporedi gore pomenute arbanske riječi njeh, njoh; 6. za indoevropske palatale poznaju Arbanasi istu zamjenu, koju i Slaveni; prema tome i njihov jezik ide u grupu satem; arbansko vis »mjesto« odgovara staroj hrvatskoj riječi vas, arbansko dhëmp = naše zub; 7. u morfologiji stvorili su Arbanasi novi oblik t. zv. admirativ, t. j. oblik, koji se upotrebljava, kad se čovjek čudi; ka »ima« govori se, kad se čovjek ne čudi, a kad se čudi, veli se: paska u istom značenju. Osim toga ima taj jezik veliku sklonost za stvaranje složenih riječi. Zbog toga lako pravi neologizme.

Rječnik ili vokabular ovoga jezika sačinjavaju: 1. kao u svakom indoevropskom jeziku riječi, baštinjene iz indoevropskog prajezika. Od tih riječi nekoje već navedosmo; 2. riječi zajedničke s rumunjskim jezikom: arbanski mod hullë »grašak« = rumunjski mazăre. Te zajedničke rumunjsko-arbanske riječi vele nam, da i Rumunji i Arbanasi potječu iz istoga etničkog supstrata na Balkanu. Rumunji su romanizirani Ilirotračani, a Arbanasi su očuvali ilirotrački još i danas. Oni nisu romanizirani; 3. brojne arbanske riječi posuđenice su iz balkanskog latiniteta: kërshëndella »Božić«, što dolazi od Christi natale, »rođenje Isusovo«. Broj je latinskih riječi u arbanskom tolik, da je jedno vrijeme u nauci vladalo mišljenje, da je arbanski jezik napola romanski jezik, da su Arbanasi napola romanizirani; 4. kao svaki drugi balkanski jezik, tako i arbanski ima golem postotak turskih riječi. Među te treba ubrojiti i arapske i perzijske, koje preko turskoga uđoše u balkanske jezike. Primjera ne bi trebalo navoditi, jer se naši turcizmi nalaze i u arbanskom. Upor. ipak teneqé »lim« i tenèće (Bosna); 5. arbanski jezik ima i zanimljivih posuđenica iz starijeg doba srpskog ili hrvatskog jezika. Te se riječi odnose ponajviše na staro državno uređenje, jer su Arbanasi, kao što gore rekosmo, živjeli u staroj srpskoj državi kao katunsko ili nomadsko pučanstvo: kasnéc »telal, općinski glasnik« = kaznac »glavar sela« u dubrovačkoj okolici; pëndar »seljak, poljodjelac« = »pudar«, izvedenica od puditi »čuvati«; 6. arb. ima još posuđenica iz novogrčkog jezika: glikó »slatko, koje se daje prigodom posjeta«, lipsem »nemam« (upor. lipsati). U teško pitanje posuđenica iz starogrčkoga ne upuštamo se.

Arbanski jezik nije samo posuđivao mnoštvo elemenata iz jezika, s kojima graniči, nego je i sam pozajmljivao drugim jezicima, napose najbližim narječjima, s kojima graniči; tako riječ karpa »stijena«, koja se govori u makedonsko-slavenskim narječjima, drȅteza »jagoda«, koja se govori u Paštrovićima. Od naših posuđenica iz arbanskog najraširenija je riječ ćéno »malo pseto, štene«.

Arbanski jezik karakteriziraju još i crte, koje su zajedničke ostalim balkanskim jezicima. Od tih je najznačajnija t. zv. postpozitivni član, t. j. koji se dodaje imenici. Primjer: gur »kamen« (neodređeno) glasi s određenim članom guri »la pierre, der Stein«. Ista se pojava nalazi u rumunjskom i bugarskom. Druga im je zajednička pojava napuštanje infinitiva i zamjena tog oblika podređenim rečenicama: bëri që flë »učini se, da spava«. Takve se konstrukcije nalaze u novogrčkom, bugarskom, hrvatskom ili srpskom i rumunjskom.

Glasovni sustav arbanskog jezika razlikuje se znatno od hrvatskoga napose time, što ima interdentalne spirante, koji se pišu th i dh, a izgovaraju se kao u engleskom i novogrčkom; zatim što toskičko narječje ima poluvokal, koji se piše ë, i napokon, što gegičko narječje obiluje nosnim vokalima, koji se izgovaraju dijelom kao u francuskom, dijelom kao u portugiškom, a pišu se kvačicom ô iznad vokala: â, ê, î, ô, û, ŷ, i što ima zaokruženo ü, koje se piše y.

Arbanski se jezik danas piše službeno latinicom. Nekada se pisao grčkim i arapskim slovima. Arbanska se latinica znatno razlikuje od hrvatske time, što ima cédille i pomoćni suglasnik h pored gore pomenute kvačice, koja nikada ne znači duljinu, nego uvijek nosni izgovor. Evo pregleda slova, koja se razlikuju od hrvatske latinice: ç = č, dok se samo c bez cédille izgovara jednako kao naše c, ll = ł, a nj (ćirilicom њ) piše se i izgovara jednako kao hrv. nj (= ń Jug. Akad.). S pomoćnim suglasnikom h pišu se: sh = š, zh = ž, xh = dž; samo x = z, gj = đ, q = ć ili se izgovara kao grčko kapa (k) pred e, i.

Napomena: Gramatika arbanskoga jezika za Hrvate i Srbe još nije napisana. Postoje samo Kujundžićev Rečnik arbanskoga jezika, kako se govori u Đakovici, i L. Lukaj, Fjaluer shqyp-srbohrvatisht = Rečnik arbansko-srpskohrvatski, Beograd 1935. Ovaj rječnik daje kao uvod i pregled arbanskih oblika. Od njemačkih gramatika spomenimo: G. Weigand, Albanesische Grammatik, Leipzig 1913 (prikazuje elbasanski govor); M. Lambertz i G. Pekmezi, Lehr- und Lesebuch des Albanischen, Beč i Leipzig, Hartleben; G. Pekmezi, Grammatik der albanesischen Sprache, (Laut und Formenlehre), Beč 1908 (gramatika naučnog karaktera). Talijanske manje gramatike brojne su, tako: P. Fulvio Cordignano, koja je napisana kao uvod u njegov Dizionario della lingua albanese e italiana, 2 sv., Skadar 1934 i 1939. Rječnici su brojni. Pomenimo K. Christophoridi, Lexikon tes albanikes glosses (Albansko-grčki rječnik), Atena 1904; njemački A. von Godin, Deutsch-albanisches Wörterbuch, Leipzig 1930. Albansko-talijanski rječnici su brojni. Pored Cordignana spominjeno: P. A. Busetti, Vocabolario ital.-alb., Skadar 1911; Angelo Leotti, Dizionario albanese-italiano, Rim 1937. Od domaćih rječnika Bashkimi Fjaluer teško je pristupačan. Etimološki rječnik Gustava Meyera pod naslovom Etymologisches Wörterbuch der albanesischen Sprache, Strassburg 1891, već je zastario. Na polju albanske etimologije najviše je radio poslije Meyera Norbert Jokl. Bibliografiju svih albanoloških publikacija daje Jokl u Indogermanisches Jahrbuch vrlo detaljno i sa sumarnim kritičkim prikazima. Od časopisa, koji su posvećeni albanologiji, spominjemo Barićev Arhiv zaarbansku starinu, jezik i etnologiju, Beograd 1923 (čir.); Revue internationale des études balkaniques, Beograd 1934 i sl., Studi albanesi, koje izdaje Istituto per l’Europa orientale u Rimu. Od hrestomatija spomenimo: Holger Perdersen, Albanesische Texte; J. U. Jarnik, Albanské povidky; P. J. Cordignano, Lingua albanese (Grammatica-Letteratura-Fraseologia e Proverbi), Skadar 1934. P. S.

Književnost Arbanasa je vjeran odraz historijske sudbine albanske zemlje. U svom razvitku ona prikazuje, kako su se književne zone vjersko-pokrajinskoga karaktera organički slile u jedinstvenu narodnu književnost 19. st.

Od ovih zona najstariji je krug katoličkih književnika sjeverne Albanije, koji sjedinjuju zapadni humanistički duh s misionarskim djelovanjem. Arbanasima prirođeni smisao za rat i borbe usko ih veže s vlastitim narodom. Ovamo idu: Gjôn Buzùk, pisac Misala 1555, najstariji poznati arbanski pisac, Pieter Budi iz Mata, prevoditelj kršćanskog nauka (Doctrina christiana i Speculum confessionis, 1662), Frangu i Bardhe (»bijeli Franjo«), latinski Franciscus Blanchus, pisac najstarijeg albanskog rječnika Dictionarium latino-epiroticum 1635, i Pieter Bogdán, pisac Cuneus-a. prophetarum 1685. Djela ovih pisaca stoje u službi održanja katoličke vjere i arbanskog materinjeg jezika protiv Islama, koji je tada vladao u zemlji. Odatle njihova više kulturno-historijska nego književna vrijednost. Važni su ipak za povijest arbanskog jezika, jer im jezik stoji na starijem stupnju razvitka narječja Gega, a ovaj stupanj toga narječja više se približuje starijem stupnju narječja Toska, na kojem su pisali talijanski Arbanasi, negoli što se danas približuje gegički toskičkom. U ovom krugu kao pisac sve nadvisuje Pieter Bogdán.

Pravoslavna književna zona na jugu Albanije obasiže isto tako vjerska i leksikalna djela kao i katolička na sjeveru. Ovdje kao i ondje talentirani svećenici rade na širenju riječi Božje u albanskom jeziku. Književnici ovoga kruga obrazuju se u starom cincarskom (aromunskom) gradu Voskopoja kod Korče, koja se u starije doba slavenski zvala Gorica. Ovamo idu Cincari (Aromuni) Teodor Kavalioti i Daniel, obojica leksikografi 1770, 1802, jeromonah Kostë iz Berata (u starije doba Belgrad), koji je ostavio u rukopisu Sveto Pismo i novogrčko-arbanski rječnik, Grigor iz Gjinokastëra,prevodilac Evanđelja u toskičko narječje, i braća Spiridion i Anastas Celo, koji potječu iz istoga grada. Ovamo semože ubrojiti i Marko Bóçari, borac iz kraja zvanog Suli, koji je 1908 sastavio novogrčko-albanski rječnik.

Daleko od domovine razvio se talijansko-albanski krug pjesnika. Arbanasi, koji su se zbog turskih navala iselili u južnu Italiju i Siciliju, razvili su ondje živ duhovni život. Iz nastojanja, da se očuvaju vjera i narodni običaji, rodilo se ondje bogato duhovno (religiozno) i svjetsko pjesništvo. Na Siciliji Lekë Matrënga prevodi 1592 Ledesmin Katekizam, a Nicolò Figlia i Nicolò Brancato sastavljaju u 18. st. duhovne pjesme, koje su postale pučke i danas se još pjevaju. U Kalabriji je živio Giulio Variboba, pjesnik Marijina života (Gjela e Shën Mëriis Virgjër) 1762. On je po svoj prilici najstariji albanski pjesnik.

Sve ove književne struje slijevaju se u 19. st. u albansku narodnu književnost. Zapadna romantika dopirala je polagano iz Njemačke i Francuske i u jugoistočnu Evropu i razvila ovdje domoljubnu (patriotsku) notu. Isto se vidi i kod albanskih pjesnika. U Italiji dobila je albanska književnost dva romantičara; u Kalabriji živjeli su: Girolamo de Rada, pjesnik divne elegičke idile Milosaat i epsko-lirske pjesme Serafina Thopia i Skanderbekku i pafaan (Skenderbeg bez mane), i Giuseppe Serembe, spontani pjesnik svjetske boli. Iz Sicilije potječu Gabriele Dara, koji u Kënka e sprasme e Balës (Balina posljednja pjesma) opominje na Ossiana, i napokon Giuseppe Schirò, pjesnik rapsodije Albanesi, idile Mili e Haidhia i epa Te dheu i huaj (Na tuđoj zemlji), a iz Grčke Anastas Kulurioti i Panajot Kupitori. U domovini djeluje Naim Fráshëri, koji na albanskoj duhovnoj osnovici sjedinjuje romantičke zvuke s perzijskom mistikom. Glavna su mu djela Querbelaja, Istori e Skenderbeut (Povijest Skenderbegova), Bagëtí e Bulqësija (Stado i poljoprivreda) i Lulet e Verës (Ljetno cvijeće). Zbog svog izrazitog značaja Naim je postao narodni pjesnik albanski par excellence, ali kod njega djelo čovjeka nadvisuje pjesničko stvaranje. Kostandin Kristophoridhi, prevodilac evanđelja i pisac znamenitog albanskog rječnika, opisao je s puno mašte u pučkom tonu lov gorštaka (Gjaja e Malësorit). Çajup je pučki pjesnik albanskog seoskog života (Baba-Tomori). Ndré Mjedja veliča ilirsko-albansku prošlost u ciklusu soneta, pisanih u stilu oda pod naslovom Lissus. Franjevačkom redu pripadaju Shtiefen Gjeçov, oduševljeni sakupljač albanskih starina i zakonika Kanuni i Leke Dukagjinit, nježni liričar Vinçenc Prennushi (Gjelh e Lule, Lapovi cvijeća) i Gjergj Fishta, koji je epičar (Lahuta e Malcis, Gusle malisorske), liričar (Marrizi Zânavet, Ludovanje vila), religiozni pjesnik (Vallja e Parrîzit, Rajski ples) i satiričar (Ânzat e Parnasit, Ose Parnasa, Gomari i Babatasit, Babatasin magarac). Kao epičar stoji Fishta u vezi sa fra Grgom Martićem. Nakon pjesnika De Rada u Fishti je albanska književnost opet dosegla svoj vrhunac. S etničkog gledišta Fishta je najbolji predstavnik njezin. Asdrén prikazuje se kao obrazovani pjesnik i kao iskren patriot u Rreze Dielli (Sučeve zrake), Endra e Lotë (Sanje i suze), Psalme murgu (Tužni psalam), Faik Konitza kao uzor književnog toskičkog narječja, a Fan Noli kao ozbiljan prevodilac Shakespearea, Ibsena, Omar Khajjama, Cervantesa i Ibañeza. Lumo Skendo istakao se u Hi dhe shpuze (Pepeo i žeravica) kao pjesnik prave albanske seoske (etnografske) novele. S njime se završava starija generacija današnjih pjesnika. Od mladih ističu se liričar Lasgush Poradeci (Vallja e Yjve, Ples zvijezda, Ylli i zemrës, Zvijezda srca), pripovjedač i liričar Ernest Koliqi (Hieja e máleve, Sjena brda, Tregtár flamujsh, Trgovac zastava, Gjurmat e Stinëve, Staze godišnjih doba), dramatičar Etëhem Haxhiademi (Skënderbeu, Ulissi, Akili) i pripovjedač Mitrush Kuteli (Nete shqipëtare, Albanske noći).

Kad se usporedi s ostalim balkanskim književnostima, pokazuje albanska ove zajedničke crte: 1. Iz lokalnih književnosti razvija se polagano zajednička narodna. 2. Ističe se jak utjecaj narodnog pjesništva na umjetno i obratno zbog toga, što je ovdje umjetno pjesništvo ponajviše seoskog izvora. 3. Pjesništvom ovladava patriotska nota; književnost stoji u službi narodne stvari, što škodi čisto umjetničkoj vrijednosti pjesništva. Albanski pjesnici prošlog vijeka nisu bili rezultat života albanske države, nego su pripravljali njezin postanak.

LIT.: Gaetano Petrotta, Popolo, lingua e letteratura albanese; Justin Rrota: Letratyra shqipe; Eqrem Çabej, Elemente të gjuhësisë e të litératurës shqipë për shkolaf e mesme (Osnovi albanske lingvistike i književnosti za srednje škole); Eqrem Çabej, Per gjenezën e literaturës shqipë (O postanku albanske književnosti).          E. Ç.

Etnografija. Način kako se Arbanasi nastanjuju, kako žive, naročito njihovi običaji daju im posebnu fizionomiju među balkanskim narodima. Među ovima ističu se kao zasebna jedinica, ali zbog dubokih veza, što postoje između njih i ostalih Balkanaca, čine s ovima veće jedinstvo. Lokalne razlike, koje se danas opažaju u albanskom narodnom životu, sekundarne su prinove, izazvane tuđim utjecajima, koji su se u različitim krajevima različito jako iživjeli. Ako se oduzmu ove prinove od onoga, što preostaje kao zajednička crta Arbanasa, dobija se praalbanski etnografski sloj, koji se očuvao iz davnine.

U folkloru balkanskih naroda postoji poganski, kršćanski i muslimanski sloj. U pogledu etničke strukture razlikujemo u ovih naroda staro-balkanski ili tračko-ilirski sloj od starogrčkoga, rimskoga, slavenskoga, bizantinskoga i turskoga. Ovi slojevi ne mogu se uvijek strogo lučiti jedan od drugoga radi toga, što stariji slojevi žive često u mlađima u novom obliku.

Jednako kao pređi današnjih Arbanasa živu i sadašnji gorštaci, kao njihovi potomci, u slobodnim pojedinačkim utvrđenim kućama na osami, koje se zovu kulla. Kulla je tipični predstavnik albanske nastambe uopće kao i albanskog načina mišljenja (mentaliteta). Sa gledišta kulturne historije sjeverno-albansku kuću proučio je Nopcsa; što se tiče južno-albanske kuće, nije se došlo dalje od opisnog proučavanja.

Premda je narodna nošnja uopće podvržena velikim promjenama, ipak su Arbanasi očuvali iz starine t. zv. fustan, koji se iz starog doba našao kod Vača u Kranjskoj. Ova nošnja pripada ilirskom kulturnom krugu. Danas nose fustan Cincari (Aromuni) u sjevernoj Grčkoj i u Moreji (Peloponezu). Ženska haljina u obliku zvona, kako se nosi u Velikoj Malesiji (Malcija e Madhë), odgovara posvema ženskim haljinama, koje se vide na neolitskim figurama, nađenim kod Kličevca u Srbiji, kao i na haljinama iz davne Mikene i Krete.

Sa gledišta kulturne historije zanimljivi su albanski seoski, pastirski i zanatlijski alati, kao i motivi umjetnog obrta, nakiti, vezenje, filigranski radovi i oružje.

Kao prvi oblik albanske društvene organizacije ukazuje se nedjeljiva velika porodica, koja odgovara hrvatskoj i srpskoj zadruzi. Poslije nje dolazi pleme. Plemenska organizacija bila je živa i na jugu Albanije u Laberiji, Himari i Suli. Prema Francuzu Ami Boué zvalo se pleme ovdje farë, na sjeveru fis. Turci su zvali pleme bairák. Na čelu plemenu stajao je bajraktár. Pravni izraz plemenske organizacije sadržan je u običajnom pravu, poznatom pod imenom Kanuni i Lekë Dukagjinit (Zakonik Leke Dukadžina), kojemu se trag nalazi ovdje ondje i na jugu Albanije. Izgleda, da je ovo pravo sadržavalo smjesu iz starog domaćeg i germanskog prava.

Arbanasi se čvrsto drže domaćih običaja i navika. To im je glavna značajka, koja daje zaseban biljeg albanskom životu. Ako se Arbanasi sele, oni ih posvuda nose sa sobom. S fanatičkom vjernošću održavaju ih i u Grčkoj i u Italiji. Običaji prate život pojedinog Arbanasa i daju njegovu životu simboličko značenje. Kod rođenja, svadbe, gozbe, kod smrti, sahrane i zadušnica prastari običaji žive još i danas u Albaniji. Često su jednaki običajima drugih balkanskih naroda. Isto vrijedi i za albanski narodni život, koji se odvija kroz godinu i za godišnjih svetkovina: za panj na Badnje veče (buzmi bujár), za običaje oko Nove godine, dvanaest svetih noći, poklade i proljetne svetkovine. Iz tih običaja proviruju stari poganski običaji u novom obliku. Paralele, što ih pružaju grčki običaji opisani kod Homera, potvrđuju to.

Albanski običaji postali su produktivni i prema vani. Tako njihovi običaji kod ugošćavanja, koji se ističu posebnim ceremonijalom nalaze se i kod sjevernih Grka i Cincara (Aromuna). Jugoslavenski krajevi, kao Boka i Riječka nahija, preuzeli su albanske pogrebne običaje. Albanska besa prodrla je i kao pojam i kao riječ u isto vrijeme i u ostale balkanske jezike, uključivši ovamo i turski jezik.

Vrlo zanimljiva su lica, koja dolaze u albanskom vjerovanju. Mnoga lica, o kojima pjeva Homerova Odiseja, žive još i danas na Balkanu. Pod slavenskim utjecajem stoji vjerovanje balkanskih naroda u demone, u vukodlake (alb. vurkollák). Albanska zâna odgovara hrvatskoj i srpskoj vili. Kod ovog albanskog vjerovanja rimsko je samo ime. Albanska riječ zâna potječe naime od lat. Diana. Samo lice po svoj prilici potječe iz predrimskog doba. Koze sa zlatnim rogovima, što ih imaju albanske vile zvane zâna, ostatak su iz ilirske mitologije i pojavljuju se kod Slovenaca u priči o Zlatorogu. Prastara poganska božanstva žive još i danas u pojedinim svecima, koji se slave u Albaniji.

Albanski običaji nalaze svoj duhovni izraz u albanskom narodnom pjesništvu, koje je, kao balkansko pjesništvo uopće, u uskoj vezi s narodnim običajima. Bez njih se uopće ne može razumjeti narodno pjesništvo. Dječjem svijetu pripadaju albanske pjesme uz kolijevku, priče, bajke, zagonetke, kao i različiti stihovi, izričaji i rime. U posljednjima nalaze se često nerazumljive riječi, koje se ukazuju obično kao osakaćene posuđenice iz kojeg susjednog jezika. U albanskim poslovicama zrcali se socijalni život, naročito u pravnim poslovicama.

Albanske ljubavne pjesme vrlo često su slane i šaljive, a često i melankolične. Pjesme u kolu (ili korske) su svadbene i naricaljke. Postoje još i albanske vojničke pjesme i rugalice.

Važno mjesto zauzimlju u albanskom folkloru junačke pjesme. Ove su u kasnijem srednjem vijeku stajale kod svih balkanskih naroda pod utjecajem bizantinskog junaka Digenis Akritasa. Sjeverni albanski i jugoslavenski je epski ciklus o braći Muji i Halilu. Ovaj ciklus, kako se čini, počiva na ilirskoj, kasnije slaviziranoj osnovici. Dugotrajno tursko ratovanje davalo je junačkim pjesmama neprestano novu materiju. U Albaniji stvaraju se neprestano nove junačke i druge narodne pjesme, a stare opet dobivaju neprestano novi oblik.

Veliku sličnost pokazuju pučki napjevi balkanskih naroda. U njima su se, kako izgleda, izmiješali stari i domaći napjevi s orijentalnima, koje su donijeli na Balkan Bizantinci i Turci.

Kao bitno u albanskoj etnografiji ukazuje se ovo dvoje: 1. Albansko jedinstvo, koje nije uvijek očigledno na polju narodoznanstva. 2. Prema ostalim balkanskim narodima vršili su Arbanasi na polju etnografskom ne samo ulogu primalaca, nego i ulogu davalaca.

LIT.: Hahn, Albanesische Studien; Jokl, Linguistische und kulturhistorische Untersuchungen; Nopsca, Albanien, Bauten, Trachten und Geräte Nordalbaniens; Lambertz, Albanische Märchen; Lambertz, Volkspoesie der Albaner. E. Ç.