ČAADAJEV, Pjotr Jakovljevič, * Moskva 7. VI. 1794, † Moskva 26. IV. 1856, jedan od najistaknutijih ruskih mislilaca. Kao mlad časnik sudjelovao je s ruskom vojskom nakon Napoleonova pada pri zauzeću Pariza. Boravak u srcu najnaprednijega dijela zapadne Evrope s jedne strane, a s druge strane uzak dodir s ruskim naprednijim krugovima te dobe (»dekabristi«: Pestelj, Jakuškin, Volkonski, Muravjev-Apostol, pa onda književnici: Griboedov, Puškin, Belinski, Herzen) rano su pobudili darovitog analitika Č. na razmišljanje, a zatim i na negativnu ocjenu političkog i kulturnog stanja u tadašnjoj Rusiji.

Uspoređujući, naime, kulturno-političke i društvovne prilike u tadašnjoj zapadnoj Evropi s prilikama u Rusiji dolazi Č. do spoznaje, da se Rusija, priklonivši se u vjerskom i kulturnom pogledu »gnjilom« Bizantu, umjesto naprednom katoličkom Zapadu, kobno odvojila od evropske obiteljske zajednice, a time i od svih kulturnih tekovina napredne Evrope.

Na tom temelju nastaje onda i njegovo životno djelo Filozofska pisma (Filosofičeskie pis’ma), niz filozofskih traktata (u obliku pisama), u kojima Č. nastoji dati opću koncepciju ruske povijesti i odrediti ruskom narodu i njegovoj kulturi pravo mjesto u svjetskom razvojnom procesu. Prvo Č-evo »pismo«, objavljeno u petrogradskom časopisu »Teleskopu« g. 1832, zauzelo je u ovom pitanju odlučan, a vlastima toliko zazoran stav, da je iza toga »pisma« bio časopis »Teleskop« obustavljen, Č. proglašen luđakom, cenzor (rektor sveuč. Boldyrev) umirovljen, a urednik Nadeždin zatočen. Stav Čaadajevljev kulminirao je u tom pismu u riječima: »Kad smo već svrgnuli sa sebe tuđi jaram, tada nam je naša odvojenost od obiteljske zajednice (evropske), od zajedničke obitelji (evropske) omela, da se nismo mogli okoristiti idejama, koje su nikle za to vrijeme kod naše zapadne braće — te smo tako pali u još okrutnije ropstvo, posvećeno pritom čak i činjenicom našega oslobođenja!« Pravi pak smisao opstanka ruskoga naroda nazire Č. u njegovu stvaranju novoga i savršenijega poretka na zemlji u duhu najuzvišenijih kršćanskih ideja, t. j. u izgradnji pravoga carstva Božjega na zemlji, u kojemu će nestati svih društvenih nejednakosti i nepravica. U daljim svojim »pismima« (M. Orlovu 1837), pa onda u Bezumnikovoj obrani (Apologia bezumca) i dr. razrađuje Č. svoj stav u pogledu potrebe ostvarivanja idealnoga sveljudskoga poretka, u uvjerenju, »da će njoj (Rusiji) biti udijeljena milost posljednjih i najdivnijih nadahnuća«. Priznaje, da je to kraj tadašnjega stanja u Rusiji nemoguće provesti, ali živo vjeruje u takvu budućnost ruskoga naroda.

Prožet upravo mističnom vjerom u naročito poslanje ruskoga naroda Č. je duhovni preteča ruskih slavenofila i zapadnjaka istodobno, a ne manje i t. zv. eurazijaca, koji nalaze u sintezi evropskog i azijskog načela (Zapada i Istoka) ideološku osnovku za nov i savršeniji sveljudski poredak.

Utjecao je Č. nesumnjivo i na svoga zemljaka, a prijatelja našega biskupa J. J. Strossmayera, Vl. Solovjeva, kasnijega borca za sjedinjenje Istočne i Zapadne crkve u korist ostvarenja carstva Božjega na zemlji.

BIBL.: Sočinenija i pis’ma P. J. Č. pod red. M. Geršenzona, sv., 1.—2., Petrograd 1913—14; Oeuvres choisies de Pierre Tchadaïeff, publiées pour la première fois par le P. Gagarine, Pariz 1862.

LIT.: M. O. Geršenzon, Čaadajev, Žiznj i myšlenie, 1908; M. Winkler, P. J. Čaadajev, Königsberg 1927; D. Šahovskoj, P. J. Čaadajev (Enciklop. Slovarj, 7. izd.), Petrograd; V. Bogučarski, P. J. Čaadajev (Enciklop. Slovarj), Petrograd 1903; I. Prijatelj, P. J. Čaadajev (1794—1856), Nova Evropa, knj. III., Zagreb 1924; Isti, Predhodniki in idejni utemeljitelji ruskega realizma, Ljubljana 1921; T. G. Masaryk, Rusija i Evropa, I., Zagreb 1932; S. Štejn, Moj put k Bogu, Zagreb 1940.J. B.