Č, četvrto slovo hrvatske, češke, lužičke, slovačke i slovenske abecede. Izgovara se simultanom artikulacijom zatvornoga t i strujnoga š (tš, vidi njemački tsch) te označuje poseban glas (bezvučnu palatalnu afrikatu), kojega nije bilo ni u starom grčkom ni u latinskom jeziku. U glasovnom je srodstvu s nepalatalnim c, te se u mlađim latiničkim abecedama obično piše sa dva ili više suglasnika, od kojih je jedan c, tako u engleskom (ch: child, čit. čaild, ili tch: sketch, čit. skeč), španjolskom i portugalskom (ch: mucho, čit. mučo), madžarskom (cs: kincs, čit. kinč), poljskom (cz: czas, čit. čas), njemačkom (tsch: deutsch, čit. doič). U početku srednjega vijeka (4.—6. st.) stalo se mlađe lat. c ispred e i i izgovarati palatalno (kao č), i taj se način pisanja održao i postao pravilo u današnjem talijanskom i rumunjskom pravopisu (cento, cinci, ciano čit. čento, činči, čano). U fonetici se za ovu afrikatu danas općenito uoptrebljava znak č. — U starijoj se hrvatskoj latiničnoj abecedi č pisalo na 18 različnih načina, najčešće kao c ili ç, ili kombinirano, kao ch, tch ili cs. Neki su se od tih brojnih znakova upotrebljavali regionalno, tako se na pr. ç pisalo ponajviše u jugozapadnim krajevima (u Dubrovniku, u Dalmaciji i u Bosni), a cs u sjevernima, napose u djelima slavonskih franjevaca, dok su kajkavski pisci radije pisali ch i tch. Slovo č uveo je (1830) u hrvatsku abecedu Ljudevit Gaj, i to iz češkog pravopisa, u kojem su Češka braća Husovu dijakritičku točku zamijenila određenijom i praktičnijom dijakritičkom kvakom. — Glagoljski znak za č (), koji u natpisima (na pr. na Baščanskoj ploči) i u starijoj hrvatskoj i crkvenoslavenskoj književnosti ima posebnu brojnu vrijednost (1000), stoji u azbučnom nizu na 27. mjestu te se obično izvodi iz ligature glag. t-š (Fortunatov) ili iz hebrejskoga tzade צ (Vondrák). Od hebrejskoga tzade izvode i ćirilsko Ч (Karskij), koje se po grafiji i brojnoj vrijednosti (90) povelo za grčkim koppa.J. H-m.