CVIJEĆE UKRASNO. Osim ukrasnog drveća i grmlja sadimo u vrtu različno zeljasto bilje — jednogodišnje cvijeće i trajnice, u prvom redu zbog lijepih cvjetova, neke i zbog ukrasnog lišća.

Jednogodišnje cvijeće sije se obično u proljeće, cvate pretežno ljeti (odatle također naziv »ljetno cvijeće«) i završava svoj razvitak u jesen. Uzgaja se razmjerno lako, pa je dosta jeftino, a kako se odlikuje vrlo živim bojama, sade ga rado u vrtovima. Prema načinu uzgoja razlikujemo dvije skupine jednogodišnjeg cvijeća: cvijeće, koje se sije izravno na određeno mjesto, i cvijeće, koje zahtijeva pretkulturu u klijalištu. U prvu skupinu ubrajamo vrste, koje rastu razmjerno brzo i zahtijevaju malo njege, te ih možemo sijati u proljeće na dobro pripravljene gredice, gdje će odrasti i cvasti. Čim se u proljeće tlo toliko osušilo, da se može obraditi, počinjemo sa sjetvom. Neke vrste sijemo već u ožujku, na pr. mirisnu grahoricu, neven ili žutelj, klarkiju, kalifornijski mak (Eschscholzia californica Cham.), vrtne odlike turčinka (Papaver Rhoeas L.) pod imenom »Shirley« te ukrasne odlike vrtnoga maka (Papaver somniferum L.). Druge sijemo nešto kasnije u travnju, na pr. ukrasni suncokret, različak, crniku i t. d., a neke osjetljivije vrste istom u svibnju, kao dragoljub, noćurak, šćir i dr. Neke vrste ljetnoga cvijeća cvatu dosta kratko vrijeme, na pr. godecija (Godetia grandiflora Lindl., por. Onagraceae), ognjivac (Iberis coronaria D. Don., por. krstašica), crnika, klarkija, pa ih sijemo uzastopce po više puta u razmaku od dva do tri tjedna, da im tako produžimo vrijeme cvjetanja u vrtu. Jednako možemo ranijom ili kasnijom sjetvom kod pojedine vrste postići razmjerno ranije ili kasnije cvjetanje. Napokon neke vrste sijemo već u jesen i time postižemo ranije cvjetanje u proljeće. Tako postupamo s jednogodišnjim makovima, kokotićima (Delphinum Ajacis L. i D. Consolida L.), katkada i s mirisnom grahoricom. — Osjetljivije vrste jednogodišnjeg cvijeća zahtijevaju više pažnje i njege, osim toga je njihov razvoj osobito u mladosti dosta polagan, pa ih uzgajamo u sobi do prozora u sandučićima ili još bolje u toplom ili mlakom klijalištu, katkada i u stakleniku. Sijemo ih u ožujku i travnju, dijelom već i u veljači. Kad je sjeme isklijalo, doskora biljke pikiramo (gdjekoja vrsta pikira se i po dva do tri puta). Opreznim zračenjem priučavamo ih na hladniji uzduh. U svibnju, kad mine opasnost kasnih mrazova, u toplijim krajevima primorja i ranije, sadimo ih u vrtu na gredice. U tu skupinu ubrajamo najljepše i najplemenitije vrste jednogodišnjeg cvijeća, kao »lijepe Kate«, zijevalice, petunije, »Chabaud« karanfile, »lijepe dečke«, različno »slamnato cvijeće« ili imortele (na pr. smilje, Helichrysum monstrosum Hort), australsku glavočiku (Ammobium alatum R. Br.) i druge, zatim kadificu, kobeju, ukrasni skočac, ciniju (Zinnia elegans Jacq.) i t. d.— Neke vrste goje se u dvogodišnjoj kulturi, t. j. siju se od svibnja do kolovoza na zaštićene usjevne gredice ili u hladno klijalište. Kasnije se presade na gredice, gdje će prezimiti pod laganim pokrovom od granja ili dapače i bez ikakve zaštite. Među takvo »dvogodišnje cvijeće« ubrajamo nekoje proljetno cvijeće, kao maćuhice, potočnice i šeboj, od ljetnih vrsti sljez, zvončić (Campanula Medium L.), karanfil poznat pod imenom »trator« (Dianthus barbatus L.) i druge. — Jednogodišnje cvijeće možemo upotrijebiti u vrtu na različne načine. Većim se dijelom sadi na ukrasne gredice te nam ljeti živahnim šarenilom boja ukrašuje vrt, a mnoge nam vrste daju i obilje cvjetova za ukras u vazama. Niske vrste i odlike sade se obično kao obrubi gredica ili se od njih prave šareni cvjetni sagovi i tratine. Za tu svrhu mogu dobro poslužiti tarica (Alyssum maritimum Lam.), zvjezdolika australska glavočika (Brachycome iberidifolia Benth.), niske odlike ognjivca, lobelija, plamenac (Phlox Drummondii Hook.), portulak, narančasto žuta i smeđa mehička glavočika (Sanvitalia procumbens Lam.) i mnoge druge vrste. Visoke vrste, kao skočac, sljez, suncokret, japanski kukuruz, ukrasni duhan i t. d. sade se pojedince ili u manjim skupinama. Jednogodišnje povijuše i penjačice, kao dragoljub, ukrasni slakovi (Ipomoea), kobeja, kajofora, mirisna grahorica i druge sade se uz ograde, sjenice, na balkonima i verandama. Neke se vrste mogu saditi u sanduke kao ukras balkona i prozora (→ balkonske biljke).

Trajnice kao ukras vrta. Pod trajnicama razumijevaju vrtlari redovno samo trajnice u užem smislu riječi, t. j. zeljaste biljke, kojima u kasnu jesen ili zimi uginu nadzemni dijelovi, a pod zemljom prezimi njihovo korijenje ili podzemne stabljike. U proljeće izbijaju iz podzemnih dijelova opet nove mladice. Biološki idu također sve cvjetne lukovice i gomolji među trajnice, ali ih vrtlari luče od trajnica kao posebnu grupu, jer se s njima zbog njihovih naročitih zahtjeva mora postupati drugačije nego s običnim trajnicama. Trajnice se većim dijelom odlikuju lijepim i dugotrajnim cvjetovima, a osobita im je prednost, što se jedamput zasade u vrtu i onda uz neznatnu njegu redovno cvatu dugi niz godina.

Trajnice se obično sade u vrtu na posebnim gredicama, koje su isključivo ili pretežno njima zasađene. Takva gredica mora biti barem 1,5 m široka (u velikim vrtovima i do 4—5 m), po više metara duga, na otvorenom prisojnom položaju, u zgodnoj perspektivi ispred prikladne pozadine (na pr. ispred zelene živice ili grmlja). Tlo treba vrlo dobro pripraviti, u jesen duboko prekopati ili pače rigolati te obilno pognojiti dobrim zrelim kompostom. Trajnice se sade obično u proljeće; one, koje cvatu u rano proljeće, sade se u jesen. Razmak biljaka ravna se prema veličini odrasle trajnice. Visoke i široke trajnice, kao jesenski zvjezdani, visoke odlike kokotića, božuri, visoka žuta glavočika (Helenium autumnale L.) i druge sade se na razmak od 75—100 cm, osrednje trajnice, kao perunike, plamenac, vučika, ivančice sade se na 30—50 cm razmaka, a niske trajnice na 10—20 cm.

Nasadi trajnica na gredicama slažu se prema boji cvjetova i visini biljaka, te prema godišnjem doba, kada pojedine vrste cvatu. Nemoguće je sastaviti gredicu, koja bi cvala neprekidno od ranog proljeća do kasne jeseni. Stoga se obično sastavljaju posebne proljetne, ljetne i jesenske gredice. Vrlo velike i bujne trajnice, kao gunera, rabarbara, juka, divizma, solidago, eremurus sade se obično pojedince ili u malim skupinama na tratini. Rane su proljetne trajnice većim dijelom niske (na pr. različni jaglaci, jetrenke, kukurijek, bergenia, trajni ognjivac i t. d.), pa ih često sade zajedno s različnim proljetnim cvjetnim lukovicama, kao što su visibabe, drijemovci, malene perunike, procjepak, kockavica u proljetnim cvjetnim nasadima.

U novije vrijeme rado se sade trajnice, slobodno razmještene, tu i tamo pojedince, ili u većim i manjim nepravilnim skupinama, tako da se čini, kao da ih je sama priroda na njihovu mjestu naselila. Pri tome se nastoje pojedine vrste skupiti prema njihovim ekološkim osobinama tako, da se po mogućnosti oponašaju prirodne zadruge bilja. Na pr. biljke, koje traže sjenovit položaj i svježije tlo, sade se na rubovima grmlja ili pod drvećem, močvarno bilje sadi se uz rub basena i potočića, bilje prisojnih krševitih ili pjeskovitih mjesta sadi se na kamenjarama i t. d. Takvi se slikoviti nasadi po prirodnim motivima izvode najuspješnije u parkovima i u većim vrtovima, teže u malenom vrtu.

Posebnu skupinu predstavljaju trajnice za kamenjare. To su dijelom planinske biljke, dijelom biljke stepa, pjeskulja i vriština, a sade se na umjetne kamenjare, koje mogu biti pravilne arhitektonske ili naturalističke, t. j. izgrađene slikovito po prirodnim motivima. Kamenjara je obično smještena prisojno i zasađena pretežno niskim, često jastučastim trajnicama, koje dobro podnose sunčanu pripeku i sušu te ne zahtijevaju naročite njege (na pr. guščarica, aubriecija, rožac, različni divlji karanfili, ognjivac, kamenike, žednjaci, čuvarkuće i t. d.). Nadalje su tu zasađene sitne cvjetne lukovice, kao mrazovac, podlesak, drijemovac, procjepak, baluška (Muscari comosum Mili.), pasji zub, različni divlji tulipani i t. d. Na kamenjari se sade i različni patuljasti grmovi, kao sitna kruščica (Cotoneaster Dammeri Schneid.), vrijesak i crnica, majčina dušica, različne vrste likovca i t. d. te niske odlike različnih pačempresa, borovica, tuja, smreka, borova i t. d.

Konačno na ukrasne gredice u vrtu sade se i različne vrste bilja, koje su po svojoj naravi trajnice ili im mladice pače djelomično i odrvene, ali one ne podnose našu zimu (izuzevši u primorju), jer su podrijetlom iz toplijih krajeva. Zato ih svake jeseni vadimo s gredica i spremamo u podrumu, u sobi ili u hladnom stakleniku. To su na pr. fuksije, pelargonije, sunčac (Heliotropium peruvianum L.), crvena kadulja (Salvia splendens Ker.-Gawl.), različne cvjetne i lisnate begonije, cinerarije, kane, koleus i t. d., koje često služe i kao balkonske biljke (v.).

LIT.: P. L. Biankini, O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća, Šibenik 1888; osim toga različni članci Z. Arnolda u »Vrtnom kalendaru Hortikulturnog društva« 1933 i u »Našem Vrtu« 1936, 1938, 1939, 1940, te članci P. Ungara u »Našem Vrtu« 1934—36.Z. A.