CVAT ili inflorescencija (inflorescentia) više je ili manje obilno razgranjeni dio biljnoga stabla, koji na svojim ograncima nosi cvjetove, a listova ili uopće nema, ili pak mjesto običnih vegetativnih listova ima samo male i jednostavno građene ovršne listove; time se on kao cjelina redovito jasno razlikuje od onih dijelova stabljike, koji služe samo vegetativnim zadatcima. Ovršni se listovi u području cvata nazivaju zalistci ili brakteje (bracteae), ako iz njihovih pazušaca tjeraju pojedini cvjetovi ili pojedini veći dijelovi cvata, predlistići (bracteolae), ako se nalaze na samim stapkama cvjetova, i ovojni listići ili ovojne ljuske (squamae [phylla] involucri), ako oko čitavih cvatova ili njihovih pojedinih dijelova sačinjavaju posebne ovoje. Tvorbom cvata ostvarena je kod većine kritosjemenjača posve razumljiva potreba, da se broj cvjetova na pojedinoj biljnoj jedinki što više uveća. No s time u vezi ujednostavnjuje se često — što je vrlo značajno — u većoj ili manjoj mjeri građa dotičnih cvjetova, a to dovodi nerijetko do diobe rada među pojedinim dijelovima cvata. Kad su pak u takvim slučajevima pojedini cvjetovi u cvatu još i gusto međusobno zbijeni, kao na pr. kod glavočika, može čitav cvat poprimiti dapače i izgled (pa i funkciju) jednog jedinog cvijeta. U krajnjim slučajevima mogu na taj način nastati čak tvorbe, t. zv. pseudantiji, koji se uopće teško luče od pojedinačnog cvijeta (na pr. t. zv. cijatij kod por. mlječikovica, v.).

Cvatovi se općenito dijele u grozdaste i paštitaste.

I. Grozdasti ili racemozni (botritski, centripetalni ili monopodijalni) cvatovi nastaju na osnovi monopodijalnog razgranjivanja glavne osi. Za njih je prema tome značajno, da im glavna os kroz čitavo vrijeme njihova razvitka raste na svom vrhu neograničeno, te pri tom neprestano stvara postrane sporedne osi, koje nose cvjetove. One su to mlađe, što su bliže vrhu, odnosno središtu cvata, i obratno, a to se obično razabira i iz redoslijeda rascvjetavanja; taj je kod ovih cvatova akropetalan, odnosno centripetalan, t. j. cvjetovi se otvaraju redom jedan za drugim u smjeru od dna prema vrhu cvata (ako je glavna os produžena), odnosno od oboda prema središtu cvata (ako je glavna os skraćena i raširena).

Najobičnije vrste grozdastih cvatova jesu ove: 1. Grozd (racemus). Glavna je os (t. zv. šipurina) produžena, a cvjetovi su na duljim ili kraćim stapkama (na pr. zumbul, zanovijet). 2. Klas (spica). Glavna je os produžena, a cvjetovi su bez stapki, dakle sjedeći (na pr. trputac). Posebnu promjenu klasa predstavlja t. zv. klip (spadix), koji se odlikuje mesnato odebljalom glavnom osi (na pr. kozlac, kukuruz). Osim toga pripada ovamo i jedan dio onih cvatova, koji se obično nazivaju mace ili rese (amentum), a koje predstavljaju klasove jednospolnih cvjetova s mlohavom i najvećma otoboljenom glavnom osi (na pr. topola, vrba). Drugi dio maca ili resa (na pr. kod breze) predstavlja naprotiv dosta zamršeno građene sastavljene cvatove. 3. Štitac (umbella). Glavna je os skraćena, a cvjetovi su na stapkama, koje su, izlazeći iz iste točke, sve približno jednako duge (na pr. jaglac, drijen). Pri dnu štitca razvijen je vrlo često ovoj od ovršnih listova. 4. Glavica (capitulum). Glavna je os skraćena, uz to često raširena, a cvjetovi su sjedeći (na pr. glavočike). Pri dnu glavice razvijen je također gotovo redovito ovoj (involucrum) od ovršnih listova.

Osim ovih jednostavnih cvatova poznajemo i sastavljene grozdaste cvatove, kao što su na pr. sastavljeni klas, kod kojega su na glavnoj osi mjesto pojedinačnih cvjetova smješteni mali klasici (spiculae, na pr. ljulj, pirika i mnoge druge trave) i sastavljen štitac, kod kojega sporedne osi prvoga reda nose na sebi male štitce (mjesto pojedinačnih cvjetova), kako je to kod najvećeg dijela štitarkâ.

II. Paštitasti ili cimozni (centrifugalni ili simpodijalni) cvatovi nastaju na osnovi simpodijalnog razgranjivanja. Njihova glavna os prestaje, dakle, ubrzo rasti, pošto je na svom vrhu stvorila cvijet, a daljnju tvorbu cvjetova preuzimaju na sebe sporedne osi, koje tjeraju ispod vrha glavne osi. Jednako glavnoj osi završavaju svoj rast (tvorbom vršnog cvijeta) doskora također sporedne osi I. reda, na kojima se zatim mogu razviti njima u svemu jednake osi II. reda i t. d. Prema tome nalazi se kod ovih cvatova najstariji cvijet uvijek na vrhu relativne glavne osi, dakle u središtu cvata, pa je stoga redoslijed rascvjetavanja kod njih obratan negoli kod grozdastih cvatova, t. j. on je bazipetalan, odnosno centrifugalan.

Najčešći paštitasti cvatovi jesu ovi: 1. Pravi paštitac (pleiochasium). Ispod vršnog cvijeta glavne osi razvijaju se više od dvije sporedne osi, koje tvore daljnje cvjetove (na pr. mnoge mlječike). 2. Dvokraki paštitac (dichasium). Ispod vršnog cvijeta glavne osi tjeraju samo dvije sporedne osi, koje tvore daljnje cvjetove (na pr. vrlo mnoge karanfiljke). 3. Jednokraki paštitac (monochasium). Ispod vršnog cvijeta glavne osi tjera samo jedna sporedna os, koja stvara daljnje cvjetove. Ovamo spadaju četiri vrste cvatova, koji se međusobno razlikuju ovako: A. Sporedne osi svih redova leže u istoj ravnini s glavnom osi; u tom se slučaju cvat naziva: a) pahalica (rhipidium), kad se sporedne osi razvijaju naizmjence sad na jednoj, sad na drugoj strani (na pr. perunika), ili b) srpak (drepanium), kad se sve sporedne osi razvijaju uvijek na istoj strani (na pr. sit, Juncus bufonius). B. Sporedne osi stoje uvijek poprečno (transverzalno) prema ravnini svoje matične osi; u tom se slučaju cvat naziva: c) svitak (bostryx), kad sporedne osi nastaju uvijek na istoj strani (na pr. blitva), i d) kovrčica (cincinnus), kad sporedne osi nastaju naizmjence na jednoj i na drugoj strani (na pr. bradavka).

Paštitasti cvatovi sačinjavaju često sastavne dijelove pojedinih sastavljenih cvatova, koji su katkada građeni dosta zamršeno. To vrijedi osobito za one slučajeve, kad su brojni manji paštitasti dijelovi združeni u sastavljen cvat grozdaste osnove, kako to vidimo na pr. kod divljega kestena i dr.

Osim već dosad navedenih naziva za pojedine vrste cvatova upotrebljavaju se u botaničkoj literaturi vrlo često još neki izrazi, koji s morfološkog gledišta većinom nisu posve strogo precizirani. Najčešći su takvi izrazi na pr. metlica i gronja. Imenom metlica (panicula) označuju se obično sastavljeni cvatovi piramidalnog oblika (na pr. kod jorgovana, ali i kod trava), dok se izraz gronja (corymbus) odnosi na takve sastavljene cvatove, koji su odozgo plosnati (na pr. kod bazge, udikovine i dr.).S. H-ć.