CUVIER, Georges Dagobert, * Mömpelgard 23. VIII. 1769, † Pariz 13. V. 1832, zoolog, komparativni anatom, francuski prirodoslovac. Već kao dječak pokazivao je sklonost prema prirodnim naukama i strastveno volio prirodu. Svoje obrazovanje stekao je na Karlovoj školi u Stuttgartu; bio je vrlo darovit, izvanredna pamćenja, marljiv i neobično sposoban; poslije je postao velik učenjak. Za Napoleona postao je ravnatelj visokih škola. G. 1794 preselio se u Pariz, gdje je predavao prirodopis na francuskim školama; na Collège de France bio je Daubetonov nasljednik, a poslije profesor poredbene anatomije na Jardin des Plantes, gdje je osnovao čuvenu prirodopisnu zbirku. Vršio je i različna druga zvanja i obnašao časti; od generalnoga nadzornika javne nastave postao je barun, francuski pair i član Francuske akademije.

U Parizu se posvema predao poredbenoj anatomiji, pa je najodličniji predstavnik toga smjera u zoologiji. C. je osnivač toga naučnog područja i paleontologije i po njemu su te naučne grane dobile stupanj znanosti.

Naučno je istraživao mekušce, mješince, člankonošce i kralježnjake, sadašnje i fosilne. G. 1799—1805 izdao je djelo Leçons d’anatomie comparée, Pariz, u 5 sv., a poslije u novom izdanju u 8 sv., gdje je sistematski obradio poredbenu anatomiju životinjâ. G. 1812 objelodanio je veliko standard-djelo o fosilnim kostima oko Pariza (Recherches sur les ossements fossiles); njime je podigao zoopaleontologiju na stupanj znanosti.

Temeljno C-ovo mišljenje o razdiobi životinja nalazimo u djelu Le règne animal distribué d’après son organisations, 1817. Na osnovi poredbene anatomije postavio je četiri temeljna tipa životinja. U toj teoriji tipova zaključuje, da su životinje građene po četiri građevna plana, koji se među sobom razlikuju. C. razlikuje ove tipove: kralježnjake, mekušce, articulata (segmentirane životinje) i radiata (radijalno simetrične životinje). Tip »radiata« nije bio najzgodnije ograničen, jer je C. sjedinio pod tim imenom nesamo životinje radijalne građe nego i bilateralno simetrične crve (Vermes intestinales) i asimetrične jednostanične životinje (Infusoria).

C. je vjerovao u stalnost, nepromjenljivost vrsta, u preformaciju embriona i u postanak bića bez roditelja (generatio spontanea), a s obzirom na teoriju razvitka bijaše protivnik svojega suvremenika Lamarcka. C. je poznat kao otac teorije katastrofa (kataklizma) u geologiji, prema kojoj su pojedini periodi na Zemlji rastavljeni velikim preokretima, kada su stara flora i fauna propadale, a poslije svake su katastrofe nanovo stvorene. C. je tom teorijom htio objasniti nestajanje fosilnih životinjskih hrpa vjerujući u generatio aequivoca i u preformaciju; tako je zapao u zabludu prešavši od opažanja u spekulaciju.

C-ova teorija glavnih životinjskih grana (embranchements) ili tipova po Blainvilleu reformirala je Linnéov životinjski sustav, a njegovi radovi na poredbenoj anatomiji dali su mnogima poticaj na dalji naučni rad, pa se tako pojaviše kao njegovi istaknuti nasljednici u Francuskoj (Milne-Edwards, Lacaze-Duthiers), u Engleskoj (R. Owen, Huxley), u Americi (anatom E. D. Cope), u Njemačkoj (J. Friedr. Meckel, M. H. Rathke), pa najveći fiziolog 19. stoljeća Johannes Müller i čuveni anatom Karl Gegenbaur, pa Fürbringer, Waldeyer i dr.).

C. se proslavio istraživanjem o građi riba; s Valenciennesom izdao je djelo o ribama Histoire naturelle des poissons u 22 sv., Pariz 1828—49. C. se zanimao i za historijski razvitak prirodnih znanosti, pa su njegove publikacije o tom najbolje, što imamo.

Poslije je Geoffroy St. Hilaire postao C-ov protivnik i g. 1830 vidimo ih pred pariskom Akademijom u živahnoj i znamenitoj diskusiji. Geoffroy St. Hilaire je pristajao uz mišljenje Lamarckovo o podrijetlu biljaka i životinja; prepirali su se o jedinstvu tipova, o stalnosti ili varijabilnosti vrsta kod bića. Ta je debata uglednih učenjaka uzbudila čitavu duhovnu Evropu, pa je C. začudo, kao vještiji branilac, ostao ipak triumfalni pobjednik i descendentna je teorija doživjela tada odlučan poraz. Ali ne zadugo, jer C-ove pretpostavke i razlozi nisu bili točni.

Istodobno s C-ovom »pobjedom« pojavila se u Engleskoj Lyellova publikacija Principles of Geology, koja je C-a ametom potukla, i time je uspostavljena teorija o promjenljivosti vrsta. Povijest se prošlosti prema tome objašnjava procesima sadašnjosti, i dokazano je, da je površina Zemlje podvrgnuta polaganim promjenama poradi djelovanja različitih čimbenika. C-ov utjecaj na mlađe zoologe i njegov ugled bijaše na početku 19. st. vrlo velik u francuskom narodu, pa su svi pristajali uz njega i onda, kada nije imao pravo; značajno je, da je Francuska pod njegovim silnim utjecajem bila zadnja, koja je priznala teoriju razvitka.

LIT.: J. V. Carus, Geschichte der Zoologie, München 1872; W. A. Locy, Die Biologie u. ihre Schöpfer, Jena 1915; E. Nordenskiöld, Die Geschichte der Biologie, Jena 1926.K. B.