CUVAJ, 1. Adolf, barun od Ivanske, * Zagreb 1882. Poslije svršenih pravnih nauka služio je u upravnoj službi u Bosni, u zajedničkom ministarstvu u Beču, u hrvatskom ministarstvu u Budimpešti, a nakon 1918 u ministarstvu socijalne politike u Beogradu. Osnovao je Glavni iseljenički komesarijat u Zagrebu, umirovljen je 1923. Razvio je veliku djelatnost kao glavni tajnik Komore za trgovinu, obrt i industriju (kasnije Trgovinsko-industrijske komore) u Zagrebu. Njegova opsežna godišnja izvješća o radu komore važan su prilog za poznavanje hrvatskog prirada u onom razdoblju. G. 1937 imenovan je glavnim povjerenikom Jugoslavije na svjetskoj izložbi u Parizu. Iza toga djeluje u ravnateljstvima različitih veleobrtnih poduzeća. G. 1923 i 1935 sudjelovao je na međunarodnoj konferenciji rada u Ženevi, zastupao je hrvatski prirad na više kongresa Međunarodne trgovačke komore 1925—35. Uz ostali svoj književni i organizatorski rad napisao je djelo Privredne komore, Zagreb 1927.M. I.

2. Antun, * Bjelovar 5. VI. 1854, † Zagreb 7. VI. 1927, učitelj i pedagog, školski nadzornik, osnivač i organizator hrvatskih učiteljskih i školskih ustanova. Pučku školu i realku polazio je u rodnom mjestu. Svršio je gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima, zatim učiteljsku školu u Petrinji. Službovao na maloj realci u Bjelovaru. G. 1875 imenovan je privatnim učiteljem u Sisku, gdje je 1876 postao pravi učitelj i ravnatelj tada jedine građanske škole u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije; 1887 imenovan zemaljskim školskim nadzornikom za pučke škole; 1913 umirovljen na vlastitu molbu. Sastavio je nastavne osnove te računice za više i niže pučke škole, za šegrtske, opetovne i produžne škole, kao i rukovođe računicama i čitankama. Nastojanjem Cuvajevim znatno je proširena Naklada školskih knjiga, te se dohodak ove ustanove upotrebljavao u korist pučkoga školstva i učiteljstva (za gradnju školskih zgrada, za putne stipendije i pripomoći pučkim učiteljima, za stipendije učiteljskoj djeci i dr.). Kao učitelj građanske škole u Sisku osnovao je 1. X. 1881 prvu školsku radionicu za dječake, te je radnje svojih učenika i svoje izlagao i na izložbama u stranim zemljama, gdje su te radnje bile i odlikovane. Proučavao je uređenje izložbi u Celovcu, Grazu i Beču, te je 1900 na izložbi u Parizu preuzeo uređenje školstva, kojom je prilikom hrvatsko školstvo odlikovano najvećom nagradom »Grand prix«. Kao zemaljski školski nadzornik za pučke škole okupio je učiteljice u »Klub učiteljica«, koji se pod njegovim okriljem razvio u »Udrugu učiteljica«. Zatim je osnovao zakladu za učiteljski sanatorij, za konvikt učiteljskih kćeri, kao i za potpomaganje bolesnih učiteljica. Brinuo se za materijalno stanje učiteljstva i osnovao 3. XI. 1898 Hrvatsku učiteljsku pripomoćnu i posmrtnu zadrugu.

Kao predsjednik Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora ostvario je Filipovićevu zamisao o osnutku »Hrvatskog školskog muzeja« (otvoren 1901), a ustanovio je i Učiteljsku čitaonicu. Za svoj rad imenovan je kraljevskim savjetnikom te primio i plemstvo s pridjevkom od Carevdara. Bio je pravi i počasni član Hrv. pedag. knjiž. zbora. Surađivao je u »Napretku« i drugim listovima.

Najvažnije mu je djelo Građa za povijest školstva (Zagreb. 1908— 1913), sabrana u prvom izdanju u pet knjiga, a u drugom izdanju u jedanaest knjiga. Ostali radovi: Risanje u pučkoj školi (1879); Naše građanske škole (1880); Školska radionica sisačka (1884); Zemljopisna obuka u III. razredu pučkih škola (1884); Ručni rad i pedagogija (1886) i dr.

LIT.: Pedesetgodišnjica Hrv. pedagoško-književnoga zbora, Zagreb 1923; A. Cuvaj, Građa za povijest školstva, 2. izd., svezak IV., VII., VIII. IX., X. i XI., Zagreb 1911 i 1913; Antunu Cuvaju — hrvatsko pučko učiteljstvo 8. VI. 1912, Zagreb 1912.J. D.

3. Slavko pl. od Ivanske, barun, * Bjelovar 26. II. 1851, † Beč 31. I. 1931, ban i kraljevski povjerenik u Hrvatskoj. Posvetio se zarana upravnoj službi, koju je kao računarski činovnik započeo već u Vojnoj krajini. Od 1885—1905 bio je podžupan u Osijeku i u Požegi, 1905/6 veliki župan ličko-krbavski, 1908/9 vrhovni načelnik u Zagrebu i 1909—10 predstojnik odjela za unutrašnje poslove u vladi bana P. Raucha. Kad je 19. I. 1912 primljena ostavka bana N. Tomašića, C. je istoga dana postavljen za bana. Poslije Tomašićeva razlaza s koalicijom i njegova poraza na izborima mjeseca prosinca 1911 peštanska je vlada pod grofom Khuenom-Héderváryem počela sustavno pripremati apsolutizam u Hrvatskoj. Uoči obnove financijalne nagodbe i u jeku borbe protiv željezničarske pragmatike, zbog njezine madžarizatorske svrhe, raspoloženje hrvatskog naroda dobiva značajan izraz u spomenici, koju je sjedinjena stranka prava predala 31. I. 1912 kralju. Zastupnici te stranke, okupljeni u Zagrebu 12. I., obratili su se na Franju Josipa I. s molbom, da zajedno sa saborom svih hrvatskih zemalja uredi unutrašnje prilike i odnošaj Hrvatske prema Monarhiji. Kraljevskim reskriptom od 25. I. raspušten je sabor prije nego se i konstituirao. Raspis novih izbora, na koje C. u zbilji nije pomišljao, doveli su do sporazuma opozicionih stranaka o suradnji na izborima i u budućem saboru; neposredni je cilj te suradnje bila financijalna samostalnost. C. je odmah počeo progoniti protivničko novinstvo i istaknutije pojedince, ali je njegov postupak izazvao čitav niz političkih demonstracija nesamo u Zagrebu nego i u Sarajevu, Splitu, Dubrovniku, Mostaru i dr., ujedinivši tako sav hrvatski narod u otporu protiv madžarskog imperijalizma. Općenito se raspoloženje odrazilo u prosvjedu katoličkih i muslimanskih zastupnika u bosanskom saboru kao i u jednodušnoj osudi, koju je C-u uputio dalmatinski sabor, a očitovalo se napokon i u općem štrajku srednjoškolaca u Hrvatskoj mjeseca ožujka. Pred same izbore imenovan je C. kraljevskim ručnim pismom od 31. III. »kraljevskim komesarom u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji«; ustavno stanje, koje se još prividno održavalo, zamijenio je otvoreni apsolutizam, po drugi put u nagodbenjačkoj eri poslije 1883. Zadaća je komesara bila, da prije svega učvrsti »nedjeljivu zajednicu sa sestrinskom kraljevinom Ugarskom«. Naredbenim putem, kojim se obilato služio, C. potpuno skuči novinstvo, ukine slobodu sastajanja, ograniči gradsku samoupravu i raspusti više općinskih vijeća, uvede obveznu arbitražu u radnim sukobima, a sabor nadomjesti 4. VI. »stalnim povjerenstvom za zakonodavne radnje«. Tiskana riječ mogla je izraziti osjećaje naroda još samo u feljtonima A. G. Matoša. Obustava hrvatskog ustava odjeknula je u uličnim demonstracijama po nekim gradovima Cislajtanije (v.) i izvan Monarhije, a bečki parlamenat kao i zajedničke delegacije bile su pozornica značajnih izjava i prosvjeda. U sparnom ozračju različitih sukoba međunarodnih, nacionalnih i društvenih, koji su tada potresali Evropom i napose Monarhijom, pao je 8. VI. 1912 promašeni hitac sveučilištarca Luke Jukića, koji je u C-evoj osobi trebao pogoditi njegovu diktaturu (→ Jukić); tim je atentatom omladina samostalno ušla u političku borbu. Smrtna osuda, kasnije pretvorena u doživotnu tamnicu, opet je pobudila ogorčenje, koje je izvan Hrvatske dalo sebi oduška u novim demonstracijama. Moćan odjek, na koji je balkanska vojna, od listopada 1912, naišla na jugu Monarhije, pojačao je to ogorčenje i doveo do represivnih mjera u Dalmaciji, koje su u mnogome sjećale na C-ev režim. Još je jednom sveučilištarac Ivan Planinšćak pokušao 31. X. ubiti C-a, ali ni taj atentat nije uspio.

Sve je to jasno svjedočilo o neuspjehu apsolutizma u Hrvatskoj i o teškim posljedicama, kojima bi on mogao uroditi po cjelinu Monarhije. Prikriveni uzmak peštanske vlade pod Khuenovim nasljednikom L. Lukácsem pokazao se najprije 22. XII. 1912 u C-evu dopustu, koji se produljivao do njegova konačnog opoziva 21. VII. 1913. Kroz to vrijeme prijelaznog režima, koji će zatim do 29. XI. 1913 nastaviti novi komesar, Ivo barun Skerlecz, upravljao je Hrvatskom dr. K. Unkelhäuser, dotada visoki činovnik hrvatskog ministarstva u Budimpešti. C. je poslije svoga pada napustio Hrvatsku.

LIT.: J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, I., Zagreb 1936; A. Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, VIII., Zagreb 1913; M. Durman, Hrvatska pod komesarijatom i Generalni đački štrajk, Književnik, XII., Zagreb 1939; R. W. Seton-Watson, Die südslawische Frage im Habsburger Reiche, Berlin 1913.J. Š-k.