CURIE, 1. Irène → Joliot-Curie Irène.
2. Marie, rođena Skłodowska, * Varšava 7. XI. 1867, † Sancellomoz (Haute-Savoie) 4. VII. 1934, francuska fizičarka i kemičarka, rodom Poljakinja, kći profesora matematike i fizike. Nekoliko je godina privatno poučavala i bila odgojiteljica. Najposlije joj uspije 1891 doći u Pariz na Sorbonnu, da uči matematiku i fiziku. G. 1894 upozna je fizičar Pierre Curie, koji se 1895 njom oženi. Zajedno s mužem dobije 1903 Nobelovu nagradu za fiziku, i to polovicu, dok je druga polovica pripala Becquerelu. Iza smrti muževe 1906 odmah joj dodijeliše njegovu katedru na Sorbonni. G. 1911 dobiva nanovo Nobelovu nagradu, ovaj put za kemiju. Za svjetskog rata (1914—18) posvetila se rentgenskoj službi u bolnicama francuske vojske. G. 1922 unišla je kao prva žena u parisku akademiju (académie de médecine), i to bez kandidacije i jednoglasnim izborom. Zadnje su joj godine bile oteščane bolešću očiju. Život njezin bijaše pun pregaranja, ali i najvećih uspjeha. Na tešku oskudicu u doba nauka i na skučene prilike prvih godina braka slijedila su priznanja, te postaje najslavnijom ženom svoga vremena. Od znanstvenih ustanova primila je nebrojena najveća odlikovanja, a prigodom posjeta Americi i Poljskoj iskazali su joj uz opće sudjelovanje najviše počasti. Radi goleme važnosti njezinih otkrića za liječenje raka (curie-terapija) slavili su je kao dobrotvorku čovječanstva. Doživjela je i veliki uspjeh kćeri Irene Joliot-Curie (v.) i zeta Joliota (v.): otkriće umjetne radioaktivnosti. Druga joj kći, Eva, napisa majčin životopis.
Znanstveni rad Marije Curie tiče se radioaktivnosti. Da poluči doktorat, dala se na istraživanje tada otkrivenih uranovih (Becquerelovih) zraka i pokaza 1898, da elemenat uran izašilje te zrake bez obzira na to, u kakvom je kemijskom spoju, i da je prema tomu radioaktivnost atomsko svojstvo. Ujedno je našla (onda, kada i G. C. Schmidt u Erlangenu), da je i elemenat torij radioaktivan. Izmjerila je, da su neke rudače jače radioaktivne, nego što bi se očekivalo prema množini urana ili torija, koja se nalazi u njima, te je iz toga naslutila, da one sadržavaju sićušne množine nepoznate tvari goleme radioaktivnosti. To su potvrdila istraživanja, koja je izvela zajedno s mužem, te su oni već 1898 mogli najaviti, da postoji radioaktivni elemenat »polonij«, koji je po analitičkim svojstvima »bliz« bizmutu (doista polonij u periodičkom sustavu elemenata slijedi neposredno iza bizmuta). Još iste godine Curiei i njihov suradnik Bémont saopćuju, da postoji i radioaktivni elemenat »radij«, koji je »vrlo bliz« bariju; a naskoro, 1900, mogli su Curiei točnije reći, da je radij upravo »viši homologni elemenat barija u nizu kovina alkalijskih zemalja«. Osim toga su oni 1899 otkrili pojav, koji za onda okrstiše induciranom aktivnošću, a kasnije se objasnio stvaranjem i taloženjem kratkotrajnih radioaktivnih elemenata. U teškom poslu kemijskoga odjeljivanja novih elemenata, novoj kemijskoj analizi, vođenoj mjerenjima radioaktivnosti, Marija C. imala je glavni udio. Na sve čistijim pripravcima radijeva klorida određivala je ona sve točnije atomnu težinu radijevu i našla broj, koji u svezi s atomnom težinom uranovom odlično potvrđuje nauku o raspadanju atoma. G. 1910 Marija C. i Debierne prirediše radij u elementarnom stanju.
BIBL.: M. Curie, Thèse de doctorat, Pariz 1903; Mme Pierre Curie, Traité de radioactivité, I., II., Pariz 1910; Ista, L’isotopie et les éléments isotopes, Pariz 1924; Ista, Radioactivité, Pariz 1935.
LIT.: E. Curie, Madame C., Pariz 1937; Wertenstein, L’oeuvre scientifique de Madame Marie Skłodowska-Curie, Acta physica polonica IV., Varšava 1935.
3. Pierre, * Pariz 15. V. 1859, † Pariz 19. IV. 1906, francuski fizičar, vrlo poznat po radovima iz područja radioaktivnosti i po Nobelovoj nagradi (v. prijašnji članak). U pariskoj visokoškolskoj nastavi dugo je vrijeme zauzimao samo čednija mjesta, s mnogo dužnosti, te je radio u nepovoljnim laboratorijskim prilikama. Najposlije je za njega osnovana stolica na Sorbonni 1904, a 1905 izabran je za člana pariske akademije znanosti. Izgubio je život pregažen teretnim kolima.
Osim radova, koje je izveo u suradnji sa svojom suprugom, zasijecaju u radioaktivnost još i druga njegova istraživanja osnovne važnosti. Tako je na primjeru elementa radona otkrio 1902 zakon, po kojemu radioaktivnost nestaje; uz to je našao, da je brzina toga nestajanja kod svih temperatura jednaka. On i Laborde našli su 1903, da radij sam od sebe neprestance stvara toplinu; njihova mjerenja toga pojava u dobrom su skladu s naukom o raspadanju atoma. Od C-ovih uspjeha u drugim područjima fizike ističe se otkriće pijezoelektričnosti: njegov stariji brat, Jacques Curie, i on našli su 1880, da izvjesni ledci, na pr. kvarc, zgodnim mehaničkim naprezanjem dobivaju na suprotnim mjestima površine jednake i protivne električnosti. Godinu dana kasnije oni otkrivaju i obrnuti pojav, mehanički učinak, što ga kod takvog ledca stvara električka sila. T. zv. pijezoelektrički kvarc, plod tih istraživanja, odlično je poslužio supruzima C. pri mjerenjima radioaktivnosti. Proučavajući ledce C. se uvjerio, da je predodžba simetrije, kojom se obilno služe u kristalografiji, i za fiziku osobito važna; C-ovo načelo simetrije (v.). Znatno je unaprijedio nauku o magnetizmu (doktorska radnja, 1895); Curieov zakon (v.). Poznata je njegova precizna vaga, s uzdušnim mirenjem (iz 1895).
BIBL.: Oeuvres de Pierre Curie, Pariz 1908.
LIT.: Mme Curie, Pierre Curie, Pariz 1924.St. H.
Radijevo razorno djelovanje na živu tvar opazio je Becquerel. Curie, da provjeri tu pojavu, stavio je samomu sebi na kožu podlaktice kroz neko vrijeme malu količinu radioaktivne tvari. Na tom mjestu pojavilo se najprije crvenilo, a za nekoliko dana rana. Nakon toga opažanja predao je Curie g. 1901 svom prijatelju Danlosu, liječniku u Hôpitalu St. Louis u Parizu, takvu malu količinu radioaktivne tvari, da je pokuša upotrijebiti u svrhe liječenja, i to na taj način, da s pomoću radioaktivne tvari razori bolesno tkivo. Od tog vremena počela se razvijati terapija radijem, koja prvenstveno služi za liječenje raka. Majka Pierrea Curiea bila je već u to vrijeme umrla od raka na grudima.
Fondation Curie u Parizu je posebnička organizacija, službeno priznata 27. V. 1921, kojoj je cilj olakšavati razvoj instituta za radij u Parizu pribavljanjem sredstava. Osim toga ta fundacija uzdržava i upravlja posebnu svoju sekciju za primjenu radija u liječništvu.
Imenom »Pierre Curie« prozvana je u Parizu ulica (5 arrondissement), u kojoj se nalazi institut za radij.
Curie zove se francuska poštanska marka sa slikom supruga Curie, koju je 1938 izdala francuska pošta u spomen 40-godišnjice otkrića radija. Slične marke izdale su države Monaco i Turska.
Po Curieu bila je prozvana francuska podmornica (od 500 tona nadvodno), koja je potopljena g. 1914 kod pokušaja da prodre u austrijsku ratnu luku Pulu.J. K-r.
Curie (čit. kirî), jedinica za mjerenje množine radioaktivnog plina radona (radon ili radijeva emanacija), prihvaćena na kongresu radiologa u Bruselju 1910 i imenovana u čast supruzima Curie. To je ona množina radona, koja stoji u radioaktivnoj ravnoteži s 1 gramom radija. Potreba uvođenja takve jedinice u svezi je s time, da se sićušne množine radona ne daju odvagnuti, već se određuju mjerenjem radioaktivnosti. Objašnjenje: Radon se brzo gubi raspadanjem atoma, te od dane množine radona preostane za 3.82 dana samo polovica. Kako on nastaje raspadanjem radija, može se dobiti praktički nepromjenljiva množina radona, ako radij zatvorimo i čekamo; raspadanjem radijevih atoma nastaju radonovi, kojih najposlije bude toliko, da od njihove zalihe svake sekunde toliko njih propadne, koliko ih se iz radija stvori; odonda množina radona više ne raste, već je u »ravnotežju«. Dade se izračunati, da 1 curie radona važe 6.5×10-6 grama, no taj je broj za nekoliko % svoje vrijednosti nepouzdan. Kada bismo dakle neku množinu radona, koja se odredila radioaktivnim mjerenjima, preračunali na grame, dobili bismo broj, koji u točnosti zaostaje za točnošću mjerenja. — 1 curie radona pogledom na radiaktivnost velika je množina tvari. Zato se obično upotrebljavaju manje jedinice, milicurie, mikrocurie i t. d. — Za radioaktivne tvari, koje nastaju raspadanjem radona, može se također uvesti jedinica curie, te je na pr. 1 curie elementa polonija i opet ona množina, koja je u ravnotežju s 1 gramom radija. Njezina je težina 2.24×10-4 grama.St. H.
Curieovi zakoni odnose se na svezu magnetičke susceptibilnosti i temperature. T. zv. molekularna magnetička susceptibilnost χ (→ magnetizam) po Curieu kod diamagnetičkog tijela ne zavisi o temperaturi. χ paramagnetičkog tijela približno je obrnuto razmjeran s apsolutnom temperaturom T, t. j. χ = C1/T. Faktor razmjernosti C1 toga »prvoga« Curieova zakona zove se Curieova konstanta. Ona je za različite tvari različita. Grijemo li feromagnetičko tijelo (u magnetičkom polju srednje jakosti), njegov magnetizam opada, i to s višim temperaturama sve brže, dok konačno kod neke temperature TC ne iščezne, te feromagnetičko tijelo postane paramagnetičkim. Ta se temperatura zove Curieova točka, i iznad nje vrijedi »drugi« Curieov zakon χ = C2/(T — TC).V. V.
Curieovo načelo. Pierre Curie, istražujući simetrije ledaca, postavio je 1894 ove općenite tvrdnje:
»Ako izvjesni uzroci proizvode izvjesne učinke, elementi simetrije uzroka moraju se nalaziti u proizvedenim učincima«. »Ako izvjesni učinci pokazuju izvjesnu nesimetriju, ta se nesimetrija mora nalaziti u uzrocima, koji su je stvorili«. Obrnuto ne može se tvrditi, te »proizvedeni učinci mogu biti više simetrični nego li uzroci«. Skup tih rečenica zove se Curieovo načelo.
LIT.: P. Curie, Sur la symétrie dans les phénomènes physiques, Oeuvres, Pariz 1908; Sellerio, Les symétries en physiques, Scientia, vol. 58, Milan 1935; Renaud, Analogies entre les principes de Carnot, Mayer & Curie, Pariz 1937.St. H.