EKSARH (grč. ἔξαρχος »vođa«), prvotno častnički čin u kasnom rimskom carstvu (exarcus), a za cara Justiniana I. naslov vojničkog zapovjednika i zatim namjestnika bizantskih posjeda u Italiji i Africi. Zbog uzke povezanosti s upravnom podjelom u Bizantu taj je naslov prešao i u crkveno ustrojstvo, pa e. označuje u iztočnoj crkvi namjestnika crkvenog poglavara, zatim episkope s metropolitskom vlasti u nekim pokrajinama i napokon glavare, sasvim ili dielom nezavisne o vrhovnoj crkvenoj vlasti. Izuzetno se naslov e-a javlja i u zapadnoj crkvi.

1. Kao naslov carskog namjestnika e. se prvi put dokumentarno navodi 584 u obliku: patricius et exarchus Italiae, gdje je vjerojatno uveden oko 575. Vlast je tog e-a bila vrlo velika; neko je vrieme imao štaviše pravo, da u carevo ime potvrđuje izbor pape i tako utječe na sam izbor. Područje, kojim je upravljao, nazivalo se eksarhatom; ono se dielilo u provincije, kojima su na čelu bili magistri militum, a kasnije duces (dux). Dok je afrički eksarhat (sa središtem u Kartagi) postojao od 591, kada se prvi put spominje pod tim imenom, do pada Kartage pod Arape 698, italski se pod imenom ravenskog eksarhata (prema sjedištu e-a u Raveni) održao do 751, kada su ga osvojili Langobardi. Naslov eksarhata upotrebljavao se, međutim, i kasnije, sve do sredine 12. st. Oko 593 taj je eksarhat uređen kao temat Italije, i car Maurikije podredi mu kao provinciju i Dalmaciju, koja je do toga vremena pripadala prefekturi Ilirika sa središtem u gradu Justiniana Prima (Lipljan na Kosovu). Dalmacija je u tom odnosu prema Raveni ostala i poslije avarsko-slavenskih provala na prielazu iz 6. u 7. st., pa su u početku 8. st. njezini ostatci u okviru tematskog ustrojstva definitivno uređeni kao provincija na čelu s duxom. Tek s propašću ravenskog eksarhata 751 pretvorila se i ona u temat, kojim je upravljao strateg u Zadru. Dotadašnja politička uloga eksarhata imala je za posljedicu i crkvenu zavisnost Dalmacije o Raveni, pa je vjerojatno tek poslije 751 Bizant osjetio potrebu, da s obzirom na papinu svjetovnu vlast u nekadašnjem eksarhatu dade Dalmaciji i posebno crkveno ustrojstvo. Tako je, jamačno u drugoj polovici 8. st., osnovana u Splitu nadbiskupija (bez metropolitskih prava, koja je dobila tek 925—28), a prvim joj je starješinom postao Ivan Ravenjanin. U najužoj vezi s tom obnovom hierarhije bio je i sustavniji rad oko pokrštenja Hrvata. Protivno ovome mišljenju, kojim moderna znanost (Bulić, Bervaldi, Šišić, Karaman i Barada 1931) objašnjava početke splitske crkve i doba pokrštenja Hrvata, M. Barada se 1940 s novim dokazima zalaže za predaju i gledište starije historiografije, prema kojima su se ti događaji, zbili u drugoj polovici 7. stoljeća.

LIT.: Ch. Diehl, Études sur l’administration byzantine dans l’exarchat de Ravenne, Pariz 1888; L. M. Hartmann, Untersuchungen zur Geschichte der byz. Verwaltung in Italien, Leipzig 1889; F. Šišić, Povijest Hrvata za narodnih vladara, Zagreb 1925; M. Barada, »Episcopus Chroatensis«, Croatia Sacra I/2, Zagreb 1931; Isti, Nadvratnik VII stoljeća iz Kaštel-Sućurca, Serta Hoffileriana, Zagreb 1940; Lj. Karaman, O spomenicima VII. i VIII. stoljeća u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata VHAD, N. S. XXII—XXIII, Zagreb 1941/2.

2. Naslov e-a imali su u prvim stoljećima kršćanstva starješine crkava u Aleksandriji i Antiohiji, koji su kasnije postali patriarsi, nadalje u Efezu, Cezareji i trakijskoj Herakleji, koji su 451 kao metropoliti podloženi carigradskom patriarhu. Kao namjestnik (vikar) i izaslanik crkvenog poglavara e. je poglavito nadzirao hramove i svećenstvo ili ubirao episkopske prihode. S takvom vlasti javlja se e., izključivo monah, i u srbskoj crkvi 14. st., i to najprije u bivšim bizantskim krajevima. Na području pećke patriaršije i ohridske arhiepiskopije ti se namjestnici javljaju poglavito izvan turskog carstva. Tako se dabro-bosanski episkop od kraja 16. st. naziva e-om Dalmacije, a i prvi metropoliti karlovački poslije patriarha Arsenija III. imaju naslov e-a. U karlovačkoj metropoliji održala se i namjestnička čast e-a do 1769 odnosno 1779, kada je definitivno ukinuta carskom deklaracijom. Kad su pećka patriaršija i ohridska arhiepiskopija ukinute (1766 i 1767), e-i su bili namjestnici carigradskog patriarha na njihovu području.

U novije doba značajni su primjeri nezavisnih e-a s metropolitskom vlašću: georgijski (1811—1918) i bugarski. Osnutak je bugarskog eksarhata rezultat izrazito nacionalne borbe; grčka kulturna premoć, koja je priečila preporod bugarskog naroda, mogla se prevladati tek onda, kad se nacionaliziraju crkvena hierarhija i bogoslužbeni jezik. Borbu, koju su najširi slojevi kao i svjestniji pojedinci započeli oko 1830, i koja je potrajala četiri desetljeća, u mnogom je olakšala pokvarenost grčkih fanariotskih vladika i obćenito težak položaj turskog carstva. Središtem oslobodilačkih nastojanja, koja su skromne zahtjeve za narodnim episkopima i postepenim uvođenjem narodnog jezika u crkvu s vremenom zamienila mišlju o podpunoj crkvenoj nezavisnosti, postala je crkva sv. Stjepana, koju su 1848 podigli Bugari u Carigradu. Grčevit odpor tamošnje patriaršije već je 1860 doveo do stvarnog prekida crkvene zajednice i potakao u nekih Bugara misao o uniji s Rimom. Ta je misao, tokom borbe više puta obnavljana, utjecala na Rusiju, da posreduje, a baš opasnost upletanja sa strane velikih sila natjerala je Portu, da poradi na mirnom rješenju spora. Kada u tome krivnjom Grka nije uspjela, sultan je 11. III. 1870 objelodanio ferman, kojim je osnovana posebna bugarska crkva na čelu s biranim e-om, formalno podložnim patriarhu. Područje eksarhata prostiralo se od Morave do Crnog mora, a o pripadnosti velikog diela Makedonije trebao je odlučiti sam narod. Patriarh nije priznao fermana, a novu je crkvu osudio kao shizmatičku, našto je eksarh Antim 23. V. 1872 proglasio podpunu nezavisnost bugarske crkve. Pitanje njezina ustrojstva u makedonskim krajevima povlačilo se, međutim, kroz godine i najzad završilo težkim sukobom između bugarskih i srbskih nacionalnih težnja.

LIT.: L. Palmov, Bolgarskaja Ekzarhiskaja cerkov, pervonačalnoe i sovremennoe eja ustrojstvo (1896); Burmov, Bǎlgarskata cǎrkovna raspra (1902); Scheffler, Das bulgarische Exarchat u. der mazedonische Kirchenstreit (1909); P. Nikov, Văzraždanie na bălgarskija narod, Cărkovno-nacionalni borbi i postiženija (1929; s bibliografijom); F. Hýbl, Dĕjiny národa bulharského II. (1930).J. Š-k.