EKKEHART, ime nekolicine benediktinaca književnika u švicarskom samostanu Sankt Gallenu, koji su ondje živjeli u 10. i 11. st., u vieku najvećeg cvata čuvenoga toga samostana. Prvi tog imena († 14. I. 973) bio je najslavniji kao književnik i pjesnik. Osim niza crkvenih himna i sekvenca izpjevao je u heksametrima latinski ep Waltharius manu fortis. Ovo djelo, koje je E. sastavio u mladosti (oko 930), poznato je kao osobito vriedan proizvod njemačke književnosti, iako je napisano na latinskom jeziku, jer su u njem obrađene stare njemačke priče i pjesme iz narodnog života. Jezgra te pjesničke legende, kojoj se srodni tragovi nalaze u anglosaskom kao i u starom poljskom pjesničtvu, jest pripoviedanje doživljaja i povratka u domovinu vjerenikâ Waltera iz Akvitanije i Hildegunde Burgundijske, koji su kao taoci odrasli na dvoru hunskog kralja Atile. U pjesmotvoru živo je i okretno provedena zamjena poganskog obilježja s kršćanskim, prožeta očitim germanskim duhom, ali ujedno i odrazom staroklasičnih uzora iz Vergilija i Prudencija.

Latinski izvornik tiskan je prvi put 1780, a iza toga (1838) naučno u obradbi Jakoba Grimma i Schmellera (»Lateinische Gedichte des X. u. XI. Jahrhunderts«). U najnovije vrieme izdali su E-ove tekstove s tumačenjima H. Althof (1905), K. Strecker (1921) i K. Preisendanz (1924). Njemački prievod (»Waltharilied«) dao je uz druge pjesnik Viktor Scheffel (1826—1886) u poviestnom romanu »Ekkehard«, koji je u preko 300 izdanja ušao u najšire slojeve njemačkog naroda.

LIT.: G. Ehrismann, Geschichte der deutschen Literatur bis zum Ausgange des Mittelalters (1932).M. B-r.