A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Ejubidi
Svezak: 5
Stranica: 630
Vidi na enciklopedija.hr:
Ejubidi

EJUBIDI (Ajjubidi), muslimanska dinastija kurdskog podrietla od 1171 do sredine 13. stoljeća. Prozvana je po Ejubu ibn Šadi, koji je ponajviše bio u vojničkoj službi mosulskog atabega Zenkija i njegova sina Nureddina. Ejubov brat Širkuh podloži 1154 Nureddinovoj vlasti Damask i stekne državinu Emesu (danas Homs), gdje su se njegovi potomci održali do 1262. G. 1167 i 1168 Nureddin ga u dva maha pošalje s plaćenicima u Egipat, da pomogne fatimidskog vezira u borbi s jeruzalemskim kraljem. Širkuh ukloni vezira i sam zavlada Egiptom priznajući vrhovničtvo Nureddina, a kada 1169 umre, nasliedi ga prema njegovoj želji Ejubov sin Jusuf, kasnije prozvan Salah ad-din (Saladin). Taj 1171 ukine šiitski kalifat Fatimida i ujedini Egipat sa sunitskim kalifatom u Bagdadu, a poslije Nureddinove smrti 1173 podloži Siriju i Mezopotamiju (nešto prije uspio je njegov brat Turanšah osvojiti za nj i južnu Arabiju), proglasi se sultanom i malikom (kraljem), a 1187 osvoji Jeruzalem i skuči križarske države na uzki pojas duž primorja. Pred smrt (1193) razdieli svoju državu: braća al-Adil i Tuhtagin dobiju Mezopotamiju odnosno južnu Arabiju, a sinovi al-Aziz, al-Afdal i az-Zahir Egipat, Damask odnosno Haleb, Odtada pa do svoje propasti E. su se zbog neuređena naslieđa neprestano borili među sobom, i državno se jedinstvo tek s naporom obnavljalo. Al-Adil I. uspije u tom nastojanju, kad je 1196 zavladao Damaskom, a 1199 Egiptom; neuspjeh za križarske vojne cara Henrika VI. (1197) prisili ga, međutim, da dopusti obnovu povezanog područja kršćanske vlasti u primorju. G. 1218 križari se učvrste u delti Nila i zapriete samom Egiptu, a kada al-Adil iste godine umre, njegovi sinovi podiele državu: al-Kamil uzme Egipat s Jeruzalemom, a al-Muazzam sjeverni dio s Damaskom. Vladavini al-Kamila daju napose obilježje odnosi prema križarima: nastojao je da njihovu navalnu snagu obuzda umjerenošću i popuštanjem. Tvrdokornost križara, koji su se više od tri godine održali u delti Nila, doniela im je najzad podpunu propast (1221); diplomatsko umieće cara Fridrika II., naprotiv, vratilo je kršćanima Jeruzalem (1229). U borbi s bratom i zatim sinovcem an-Nazirom al-Kamil je doduše 1228 uzpostavio jedinstvo države, predavši Damask svome bratu al-Ašrafu, gospodaru Mezopotamije, ali je njegova smrt 1238 zavadila njegove sinove i tako opet razbila slogu porodice. G. 1240 as-Salih otme egipatsko priestolje al-Adilu II., a an-Nazir prisvoji 1239 Jeruzalem. Štoviše, Ismael, gospodar Baalbeka, napadne 1240 as-Saliha u savezu s kršćanima, ali mu vojska kod Askalona prieđe na stranu istovjernog protivnika, a kršćani budu poraženi. Kada se as-Salih 1243 i opet našao pred istom opasnošću, a an-Nazir odrekao Jeruzalema kao ciene za Ismaelov savez s kršćanima, as-Salih unajmi hovarezmijske plaćenike, i oni 1244 potisnu kršćane iz Jeruzalema, a kod Gaze unište protivnika. Do 1247 as-Salih po treći put obnovi jedinstvo Saladinove države, ali ubrza propast svoje porodice osnutkom pretorijanske garde mameluka »robova«, ponajviše kupljenih zarobljenika turanskog podrietla. Već 1250 umore oni njegova sina Turanšaha i dočepaju se vlasti, koju su zadržali punih pet stotina godina, a mamelučki sultan Baibars uskoro je zatim (1260—77) osigurao tu vlast svojim ratničkim i državničkim uspjesima. Vladavinu E-a na sjeveru dokrajčili su 1260 Mongoli na svom pohodu prema jugu, a ogranak, koji je vladao južnom Arabijom, održao se do 1228. Preostale su samo manje dinastije u Baalbeku, Karaku, Hamatu i dr., ali su i one propale do sredine 14. stoljeća.J. Š-k.