A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Čičevo
Svezak: 4
Stranica: 301 - 302

ČIČEVO, nekadašnje sjedište trebinjskog biskupa, danas je omanje muslimansko selo 4 km južno od Trebinja uz cestu u Konavle i na more, koju su već Rimljani upotrebljavali. Leži u plodnoj krškoj uvali, punoj vinograda. Pravoslavni narod toga kraja posebno časti mjesto, koje naziva »Petrovim manastirom« i tu se od davnih vremena skuplja na Petrovo. Na tom mjestu, zapadno od spomenute ceste, niže sela Crnča, nalaze se ruševine dviju starih crkava, koje narod zove »Petrovom« i »Pavlovom«; tloris obiju crkava je križ. Čini se, da su iskapanja provodile osobe s nedovoljnom spremom; tako se pronašlo malo vrednijih stvari, među njima i novac bizantskog cara Nikefora Foke (963—969). Važni sredovječni natpisi, navodno pisani narodnim jezikom, potpuno su propali, a jedan je sastrugan i kamen mu uzidan u novu pravoslavnu crkvu nešto prije 1912. Poznajući slične pojave iz Bos. Krajine i Dalmacije smatramo to potvrdom, da je kamenje svjedočilo katoličku i hrvatsku starinu. Iskapanja u Č. vršio je i V. Ćorović, ali rezultate rada nije objelodanio (Starinar, III/2, 1923, 77). — Car Porfirogenet spominje sredinom 10. st. polunezavisnu oblast Τερβουνία, Travuniju. Njezinim opstankom dan je preduvjet za osnutak biskupije u tom kraju. Biskupija se spominje u papinskim bulama 1167 (Smičiklas, Cod. diplom. II, 113) pod imenom trebinjske crkve, ali postoji nesumnjivo već 1022, kad je papa Benedikt VIII. udario temelje dubrovačkoj metropoliji (Acta Albaniae, I, br. 60, s. 16) i među drugim biskupijama podložio joj i »regnum Tribuniae«. Zaštitnikom biskupije bio je odvajkada sv. Petar. Međutim u samom Trebinju nije nam poznata nikakva sredovječna crkva sv. Petra, nego — prema Dukljaninu — sv. Mihovila, u kojoj je bio zakopan tobožnji kralj Pavlimir. Dukljanin naprotiv govori o crkvi i samostanu (očito benediktinskom) sv. Petra u Polju (S. Petrus in Campo); tamo je (po njemu) »bio pokopan dobri i miroljubivi kralj Radoslav s velikim počastima«. Orbini tvrdi to i o raškom županu Desi, što Jireček ne smatra vjerodostojnim. Stvar možda nije ipak isključena, jer Nemanjina obitelj potječe od katoličke dukljanske dinastije, pa je i sam Nemanja bio u Ribnici (današnja Podgorica) kršten »latinskim krstom«. Među benedikt. crkvama, koje papa Klement VI. traži natrag od St. Dušana 1345, nalazi se i naša sv. Petra u Polju. U dubrov. zbirci »Lamenta« od 1401 i 1411 spominje se i crkva sv. Petra »di Tribigna«. Trebinjska je biskupija uopće mnogo stradala od Nemanjića. Tako je već Uroš I. 1252 protjerao njezina biskupa Slava (Salvius) i doveo na njegovo mjesto »shizmatičkog« episkopa; o tom je biskup Krizostom Antić našao autentične akte u arhivu dubrovačke kapelice relikvija. Prema Luccariju tvrdi Farlati, da je trebinjski biskup Mihajlo, pošto je 1456 napustio biskupiju i povukao se u Dubrovnik, povjerio brigu nad crkvom i narodom »kanonicima« (Farlati ispravlja »zboru svećenika«) sv. Petra u Polju. Kad je katolički narod stare trebinjske biskupije u turskoj eri postepeno prešao na pravoslavlje, sačuvali su se još dugo katolici, kako izvješćuje isti biskup Krizostom, »u Trebinju, Čičevu, Ljubomiru, Dračevici, Popovu, Zažablju i po svoj dijecezi«. Od Jirečeka i Evansa prevladalo je mišljenje, koje su, uostalom, zastupali i stariji pisci, da je u Č. bilo sjedište Trebinjske biskupije.

LIT.: Farlati, Illyr. Sacrum, VI., 291 i d.; F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928; K. Jireček, Das christliche Element in der topographischen Nomenklatur der Balkanländer, Sitzungsberichte der Wiener Akademie, 33.; Dučić, Petrov manastir, Zora, Mostar 1896; St. R. Delić, Petrov manastir kod Trebinja, GIZM 1912; K. Draganović u Croatia Sacra 1935, 199-200.K. D-ć.