ČIČE, dva sela u Turopolju, u velikogoričkom kotaru, 4—5 km jugoistočno od Velike Gorice.

1. Staro Č. ima 310 stan. (1931). Katolička se župa spominje 1334. Budući da je stara župna crkva srušena, postala je župnom crkvom kapela sv. Marije od Pohoda u susjednom selu Vukovini.

2. Novo Č. je sjedište općine i katoličke župe, koja se spominje 1334. Ima 594 stan. (1931).Z. D-i.

Č. je u srednjem vijeku bilo znatno naselje, kojemu se razvitak može pratiti na osnovi mnogih pisanih spomenika. Do 16. st. nazivani su mjesto i posjed u obliku čičan, koji je bio vezan osobito uza stariji dio naselja. Novo ime javilo se u 15. st. i češće je već u drugoj poli toga stoljeća.

Povijest naselja.

Posjed Čičan stekli su već u 12. st. ivanovci zajedno s mnogim drugim bogatim imanjima u Hrvatskoj. U Poodarju i donjem Pokuplju oni su tom prilikom dobili i velike posjede u susjedstvu Čičana, i to Peščenicu, Lekenik, Kravarsko, Jamnicu i Kupčinu. Tome posjedovanju ivanovci su odredili središte u Čičanu, u kojemu su sagradili svoj samostan i potrebne uredske i gospodarske zgrade. Tu je svoje sjedište imao i preceptor ivanovački, te se i cijelo to područje zvalo čičanski preceptorat. Taj je po prostoru veliki posjed bio na glasu zbog velikih hrastovih šuma, u kojima je napredovalo unosno svinjogojstvo. Većoj ratarskoj obradbi počeli su taj šumski kraj privoditi istom križari ivanovci, koji su iskrčili na podesnim mjestima stoljetne šume i naveli na njih i jača naselja. Samom Čičanu podijelili su povlasticu samoupravnoga trgovačko-obrtničkoga mjesta, te su ga nastanjivali sa svih strana. Da to građansko stanovništvo, na tom šumskom zemljištu što bolje zaštite, ivanovci su u Čičanu podigli i tvrd grad, koji je oko 1290 izgorio. Trgovačko-obrtničko naselje sačinjavalo je u Čičanu u 13. st. poseban dio, koji se razvio nešto odijeljeno o ivanovačkoga naselja. U njemu je stajala i crkva sv. Đure, s bogatom župom. Iz Čičana vodila je velika i prometna cesta s jedne strane na Hrašće i odonud na Zagreb, a s druge strane na susjedni Želin i odande preko Peščenice i Lekenika na Žitec (Sisak). Ivanovci su čičanski preceptorat održali do 1328. Tada su to područje od Kupčine do Želina zamijenili s kraljem Karlom za kraljeve posjede Starču i Trnavu. Ta dva imanja ležala su u Požeškoj župi na zemljištu oko današnjih sela Bogičevaca, Trnave, Medara, Dragalića i Smrtića i zadirala duboko u Psunj. Sa zapadne strane graničila su s ivanovačkim velikim posjedom Ljesnicom, koji je ležao s lijeve strane potoka Ljesnice ili Sloboštine. Kako su Ljesnica, Starča i Trnava zajedno činile vrlo podesan, unosan i cjelovit posjed, shvatljivo je, da su vitezovi sv. Ivana Jeruzalemskoga rado dali svoj stari preceptorat čičanski, da dobiju Starcu i Trnavu. Čičansko je područje doduše bilo mnogo veće, ali je uglavnom bilo pokriveno šumom, a koliko je i bilo privedeno u to vrijeme ratarskoj obradi, nije se u tom dijelu moglo mjeriti s dobrom zemljom ispod Psunja. Tako je Čičan prešao u ruke kralja, koji ga je onda uvrstio u područje grada Želina. U Turopolju, izvan posjedovanja čičanskoga ivanovačkoga proceptorata, Želin je bio središte južnoga dijela Zagrebačke župe, te je u njemu rano sagrađen tvrd grad, u kojem se nalazilo potrebno činovništvo za upravljanje područjem. Želin se nalazio u prvom susjedstvu Čičanu, tako te mu je naselje u tom trgovištu moglo činiti podgrađe. Stoga se i dogodilo, da su poslije 1328 u 14. st. grad Želin nazivali i Čičan (castrum regale Zelin alio nomine Chichan), što dokazuje s druge strane, da su oba ta mjesta u to vrijeme smatrali jednim posjedom i naseljem. Otuda je shvatljivo, da je Čičan zadržao svoj stari značaj područnoga središta i dalje u 14. i 15. st. U njemu kao dobro izgrađenome trgu s mnogobrojnim zgradama ivanovaca okolni su plemići držali svoje skupštine i sudove, a župsko se činovništvo sastajalo i izdavalo službene isprave. I sam Karlo Drački boravio je 1371 u Č. i izdao tu povelju o sloboštinama Turopoljaca. Otkad je Č. prešao u ruke kralja te otkad se i ratarsko naselje moglo nastanjivati na tom zemljištu, pokraj trga Č. nastalo je mjesto, koje je steklo ime Novi Čičan. Otada i trgovište nosi u svojem nazivu pridjev »Stari«, a to je razlikovanje potrajalo sve do danas. Novi Čičan, nalazeći se u blizini trga i župskoga središta, dobro se razvijao, te je i u njemu sagrađena uskoro crkva i osnovana župa. Kada su pod kraj 15. st. Želin s područjem stekli grofovi Erdedi, Čiče nije izgubilo svoj značaj. I novi su posjednici u njemu imali svoj dvorac, u kojem su često boravili. Stoga su i mnoge isprave obitelji Erdedi pisane upravo u Čiču. Naselje čičansko u jakoj je mjeri stradalo oko 1530, kada su Turci provalili i oplijenili Turopolje. Staro Čiče izgubilo je tada potpuno značaj trga. Kada su u 18. st. Erdedi uredili upravu svoga turopoljskoga područja u Želinu, Č. je prešlo na položaj sela, u kojem se i danas nalazi.

LIT.: Diplom. zbornik, III.-XV., Zagreb 1905—34; E. Laszowski, Povjesni spomenici plem. općine Turopolje, Zagreb I.-IV., 1904—08; Starine, IV., Zagreb 1872.S. P-ć.