ČETVORNI SAVEZ (franc. Quadruple-Alliance), oznaka za više političkih saveza, sklopljenih između četiri države, ponajviše četiri velike sile, da se suzbije opasnost od političke premoći jedne ili više sila ili očuva postojeći sustav u međunarodnom životu.

1. Č. s. od 28. X. 1666 bio je ugovoren u Haagu između generalnih staleža Holandije, kralja Danske, izbornog kneza brandenburškoga Fridrika Vilima i vojvode od Braunschweig-Lüneburga, da bi se obranila nezavisnost slobodnoga državnog grada Bremena prema Švedskoj. Podjedno je zamišljen kao protuteža politici Luja XIV.

2. Č. s. 1718. Na poticaj francuskoga prvog ministra Duboisa i engleskog ministra vanjskih poslova Stanhopea bi 2. VIII. 1718 sklopljen savez između Engleske, Francuske, Holandije i Austrije protiv Španjolske, koja je za ministra Alberonija nastojala poništiti Utrechtski ugovor iz 1713. Politika osamljivanja Španjolske utvrđena je već 1716 i 1717 trojnim savezom Engleske, Francuske i Holandije, kojemu je poslije Požarevačkog mira s Turcima pristupila i Austrija. Holandija je, doduše, ugovor potpisala tek 16. II. 1719, ali se njezine namjere i prije podudarahu s politikom ostalih saveznika. Posljedica je toga saveza bio 1719 pad Alberonija i poraz Španjolske.

3. Č. s. 1815. Iz težnje, da bi se privelo kraju djelo Bečkog kongresa, rodila se misao o stvaranju evropske konfederacije. Time se trebao dati završan oblik odnosima između velikih sila i učvrstiti njihova veza radi očuvanja mira. U tu svrhu moralo se najprije udovoljiti zahtjevima Rusije i Engleske; Rusiji se udovoljilo ugovorom Svete Alijanse od 26. IX. 1815 (→ Alijansa sveta), a Engleskoj ugovorom između Engleske, Pruske, Rusije i Austrije, sklopljenim u Parizu 20. XI. 1815. Tim je ugovorom udaren temelj četvornom savezu. Svoju lozu vuče on iz Chaumontskog pakta od 1. III. 1814, koji stvaraše mogućnost intervencije, čim bi se pojavio kakav revolucionarni pokret. Ali baš u tom pitanju ne bijahu Rusija i Engleska istog mnijenja: Rusija je zastupala potrebu intervencije u svakom slučaju, a Engleska ju je htjela ograničiti samo na slučajeve, kad bi takav pokret zaprijetio općem miru. Svakako se velike sile moraju sporazumjeti u pitanju potrebnih mjera, a za to, po engleskom shvaćanju, treba samo obnoviti Chaumontski pakt, koji je uostalom obnovljen već 25. III. 1815 u Beču. Ugovor od 20. XI. 1815 sastavni je dio ugovora drugoga Pariskog mira, a oštrica mu je uperena protiv Francuske, ako se ona odluči na bilo koji veći pothvat, koji bi poremetio mir u Evropi. S obzirom na mogućnost revolucionarnih pokreta u drugim zemljama čl. 6. ugovora određuje, da će se strane ugovornice sastajati na vremenski određenim kongresima, na kojima će povesti riječ o velikim zajedničkim interesima i o potrebnim mjerama za očuvanje mira među državama. Ta odredba uvrštena je u ugovor prema političkom programu engleskog diplomata Castlereagha (v.), koji je trajan dodir između glavnih predstavnika političkog života smatrao najboljim sredstvom kod rješavanja vanjsko-političkih pitanja i održanja evropske ravnoteže.

4. Č. s. 1834. G. 1832 izbila je u Portugalu revolucija zbog pothvata Pedra I., bivšeg brazilskog cara (→ Brazilija, Povijest), protiv njegova brata don Miguela, koji je Pedrovoj kćeri Mariji da Gloria 1828 oduzeo prijestolje. Iz porodične svađe razvio se građanski rat, u kojem su pobijedili liberalni pristaše don Pedra. Te su prilike dovele do takmičenja između Francuske i Engleske. Kad je don Pedro 1833 ušao u Lisabon, Engleska se požurila da prizna kraljevsko dostojanstvo njegovoj kćeri, a učinila je to i Francuska. Kako se don Miguel spremao na otpor, engleski ministar vanjskih poslova Palmerston odluči Španjolsku sklonuti na intervenciju i tako spriječiti intervenciju Francuske, a don Miguela prisiliti na kapitulaciju. Francuska se tada priključi već sklopljenom sporazumu Engleske s Portugalom i Španjolskom, i tako bi 22. IV. 1834 u Londonu sklopljen ugovor između Engleske, Francuske, Španjolske i Portugala. Svrha mu je bila, da ukloni pretendente don Miguela u Portugalu i don Carlosa u Španjolskoj u korist kraljice Marije, odnosno španjolske kraljice Izabele II. i da se u obje iberske zemlje uvede ustavna vladavina. Španjolska regentkinja Marija Kristina obveza se u ime kćeri Izabele, da će poslati u Portugal vojsku protiv don Miguela, koju bi podupiralo englesko brodovlje. Ako bi se pokazala potreba za sudjelovanjem Francuske, francuski se kralj obveza, da će u sporazumu sa saveznicima poduzeti potrebne korake. Don Pedro kao regent obeća primjerenu rentu don Miguelu, kad ostavi kraljevinu, i amnestiju njegovim pristašama; istu obvezu preuzme Marija Kristina prema don Carlosu. Palmerston je ovaj savez karakterizirao riječima: »Ugovor između zapadnih ustavnih država polaže temelj četvornom savezu, koji će biti jaka protuteža istočnoj Svetoj Alijansi.« Postavljeni je cilj savez na Pirenejskom poluotoku i postigao.

5. Č. s. od 15. VII. 1840. U 19. st. više puta se težnja za održanjem međunarodne ravnoteže spojila s »istočnim pitanjem«, t. j. pitanjem Bližega Istoka; evropske velike sile nastojale su odrediti područja svojih probitaka u Egiptu i Maloj Aziji. Egipatski paša Mehmed Alija suzbijao je u uspješnim vojnama 1831—40 vrhovništvo turskog sultana i zaposjeo Siriju. Kako je uza nj stajala Francuska, obrazovaše 15. VII. 1840 Engleska, Austrija, Pruska i Rusija č. s., da ga primoraju na napuštanje Sirije. Dok su na jednoj strani podupirale Tursku, pa drugoj su je sklonuli, da Mehmed Aliji podijeli nasljedno namjesništvo u Egiptu. Time je Turska napokon priznata kao nezavisna država.

6. Č. s. 1915 (obično nazivan Četvorni sporazum). Nastao je priključkom Japana Trojnom sporazumu između Francuske, Rusije i Engleske. Države Trojnog sporazuma računale su na početku svjetskog rata 1914 s mogućnošću, da bi težnje Japana za njemačkom kolonijom Kiaučou u Kini mogle dovesti do prekida veza između Japana i Njemačke i priključka Japana Trojnom sporazumu. Dok je Francuska bila povezana s Japanom ugovorom o teritorijalnoj garanciji iz 1907, između Japana i Rusije postojaše uzajamno nepovjerenje kao posljedica nedavnog sukoba Poticaj za priključak Japana Trojnom sporazumu došao je sa strane Francuske. Poklisar u Tokiju Regnault predložio je nacrt francusko-japanskog ugovora po uzoru englesko-japanskog iz 1905, koji je obnovljen i upotpunjen 1911, i predložio ga ministru Kato (v.) 8. VIII. 1914. Poteškoća bijaše u tome, što englesko-japanski ugovor zabranjivaše stranama ugovornicama, da sklope bilo kakvo utanačenje s nekom trećom državom, ako jedna prethodno ne obavijesti drugu. Veza između Pariza i Tokija trebala je dakle ići preko Londona. Do riječi je došao čl. 2. englesko-japanskog ugovora, koji određivaše njihovu uzajamnu pomoć u slučaju, kad bi jedna strana bila napadnuta i tako se zaratila zbog obrane svojih teritorijalnih interesa i interesa posebno navedenih u tom ugovoru. Japanska vlada stala je na gledište, da za Japan doista postoji obveza ulaska u rat, i predložila engleskoj vladi neposrednu zajedničku akciju protiv Kiaučoua, a 23. VIII. objavila je, da se Japan nalazi u ratnom stanju s Njemačkom. Francuska je u Londonu postavila pitanje, bi li se odredbe englesko-japanskog ugovora mogle protegnuti na Francusku i Rusiju i tako vojni savez pretvoriti u četvorni. Francuska, Rusija i Engleska stajale su doista 1914 nasuprot Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, ali Trojni sporazum, koji bi imao u vidu ostvarenje zajedničkih ciljeva, nemaše oslona u nikakvom diplomatskom dokumentu. Stvarno samo Rusija i Francuska bijahu ugovorom obvezane, da zajednički istupaju protiv Trojnog saveza; Engleska bijaše 1904 i 1907 riješila različna sporna pitanja s njima. Tek 5. IX. 1914 sve tri potpisaše u Londonu zajedničko očitovanje,

zapravo posebno utanačenje, da ne će sklapati posebnog mira i da će uvjete budućeg mira uzeti u razmatranje nakon zajedničkog prethodnog sporazuma. Ruski ministar vanjskih poslova Sazonov (v.) predložio je, da Japan jednostavno pristupi očitovanju od 5. IX. 1914. Za tu se mogućnost zagrijao francuski ministar vanjskih poslova Delcassé (v.), a i japanski poslanik u Parizu Ishii (v.) zagovarao je politiku zbliženja s Rusijom. Akt o pristupu Japana bio je potpisan u Londonu 19. X. 1915, a objavljen 30. X. Njime Japan nije prihvatio nikakvu posebnu obvezu s obzirom na vođenje rata, nego se jedino obvezao, da ne će sklopiti separatan mir.

LIT.: A. M. Young, Japon ander Taisho Tenno 1912—26, London 1928; A. Pingaud, Les projets d’intervention japonaise, 1914—17. Études diplomatiques, Revue des Deux Mondes, 1. IX. 1930; Isti, Histoire diplomatique de la France pendant la Grande Guerre, 2 sv., Pariz.

7. Č. s. 1933 (poznat kao Četvorni pakt). Povodom boravka predsjednika engleskog ministarskog vijeća Mac Donalda i Sir John Simona u Rimu u ožujku 1933 predsjednik talijanskoga ministarskog vijeća B. Mussolini iznio je pitanje o praktičnom značenju § 19. Pakta Lige naroda, koji govori o preispitivanju onih međunarodnih ugovora, koje nije moguće primijeniti, i o onim međunarodnim prilikama, koje bi mogle ugroziti svjetski mir. U vezi s time postavio je pitanje sklapanja pakta između četiriju velikih sila: Francuske, Italije, Njemačke i Velike Britanije u duhu Pariskog i Briand-Kelloggova pakta iz 1922 i izjave o razoružanju od 11. XII. 1932. Učinio je to s obzirom na rasprave i trvenja u evropskoj politici u pogledu zahtjeva za revizijom teritorijalnih odredaba mirovnih ugovora iz g. 1919. No 23. III. jedno je francusko saopćenje istaknulo, da se prema mnijenju francuskih i engleskih državnika suradnja četiriju velikih sila može provesti samo u okviru Lige naroda, a države Male Antante izniješe u službenoj noti svoje rezerve protiv pakta, koji bi mogao raspolagati pravima trećih. Mac Donald je izjavio u Donjoj kući, da plan o četvornom savezu ne isključuje male države, kojima je više nego velikim silama potrebno, da se odstrane povodi nemira. Francuski ministar predsjednik Daladier naglasio je, da bi prijedlog mogao biti vrlo koristan, ali se založio za načelo jednakosti svih država. Novi pakt ne bi po njegovu mišljenju značio direktorij velikih sila, koji bi mogao nalagati reviziju ugovora. 10. IV. podnijela je francuska vlada talijanskoj vladi spomenicu, koju je saopćila i Velikoj Britaniji, Maloj Antanti i Poljskoj; pridružujući se talijanskim namjerama naglasila je potpuno pristajanje uz pakt Lige naroda s primjedbom, da novi pakt ne bi smio donositi odluke o pojedinim državama bez njihova pristanka. Na sastanku u Pragu 30. V. odredilo je vijeće Male Antante svoje stanovište prema četvornom paktu. Pošto je dobilo jamstvo od francuske vlade, da četvorni pakt ne bi dirao u životne interese pojedinih država, vijeće je izrazilo nadu, da bi odluke velikih sila u pitanjima, koja se tiču njih samih, mogle dovesti do uzajamnog zbliženja. Napokon je u Rimu 7. VI. 1933 parafiran, a 15. VII. 1933 potpisan Pakt o sporazumu i suradnji između Francuske, Italije, Njemačke i Velike Britanije. Strane ugovornice sklapaju ugovor svijesne odgovornosti, koju imaju kao stalni članovi vijeća Lige naroda, i uvjerene su, da se neprijatno osjećanje, u kome se nalazi svijet, može odstraniti samo jačanjem solidarnosti i vjernim održavanjem obveza iz odredaba Pakta Lige naroda, Locarnskog i Kelloggova pakta te izjave o neupotrebi sile od 2. III. 1933. One će nastojati, da se odredbe pakta Lige naroda doista provode; poštivat će prava svake države, a ni o jednoj ne će odlučivati bez njezina sudjelovanja. Prema čl. 1. sporazumijevat će se one u svim pitanjima, koja ih se tiču, a učinit će sve, da u krugu Lige naroda provode politiku djelovorne suradnje u svrhu održanja mira. Prema čl. 2. zaključuju, da će, s obzirom na pakt Lige naroda, osobito čl. 10., 16. i 19., a pod uvjetom, da jedino redoviti organi Lige naroda donose odluke, ispitivati među sobom prijedloge, metode i načine postupka, koji ove odredbe mogu učiniti djelotvornima. Prema čl. 3. nastojat će osigurati uspjeh konfereniji za razoružanje; pitanja, koja ih se posebno tiču, a ostanu i dalje otvorena, pomno će razmotriti, da bi se riješila na prikladan način. Prema čl. 4. sporazumjet će se u pitanjima gospodarske naravi, koja bi se mogla riješiti u okviru odredaba Lige naroda, osobito u pitanjima gospodarske obnove Evrope. čl. 5. određuje trajanje ugovora na deset godina.

Saopćivši vladi Čehoslovačke tekst pakta francuski je ministar vanjskih poslova Paul-Boncour 7. VI. posebnim pismom istakao još jednom, da pakt nipošto ne uvodi pitanje revizije izvan pravila određenih u čl. 19. Ligina pakta i da francuska vlada ne će primiti nikakav prijedlog, kojemu bi bila svrha, da te uvjete promijeni. Budući da je za zaključke Ligine skupštine potrebna jednoglasnost, to se revizija na temelju čl. 19. ne može provesti bez pristanka interesirane stranke. Protupismom je čehoslovački poslanik u Parizu Osusky primio na znanje i odobrio takvo shvaćanje. Dok je dakle Mala Antanta pristala na ovako protumačeni č. p., Poljska — smatrajući sebe velevlašću — nije htjela priznati hijerarhiju četvero velikih sila, koja se po njezinu mnijenju protivi paktu Lige naroda. Ni konačni tekst nije ublažio njezino neraspoloženje. U toj prilici nije se mogao zatajiti početak otuđivanja između Francuske i Poljske, koje je dovelo do očitovanja o političkim odnosima između Njemačke i Poljske od 26. I. 1934.J. N.