A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Čeremisi
Svezak: 4
Stranica: 226 - 228

ČEREMISI (vlastitim imenom Mari, t. j. ljudi), finski narod na istoku evropske Rusije, 428.192 (g. 1926), pravoslavne su vjere, a ima nešto i nekrštenih.

Zajedno s Mordvinima (v.) Č. pripadaju povolškoj grani istočnih Fina. Najveći ih dio živi s obje strane Volge u nekadašnjim gubernijama Kazanj i Vjatka, uglavnom između rijeka Vjatke i Vetluge, pa tu danas imaju autonomnu republiku Mari. Dijele se na t. zv. »brdske Čeremise« (rus. gornye čeremisy) na uzvisinama s južne strane Volge i na mnoge brojnije »nizinske Čeremise« (»livadske« ili »šumske«, rus. lugovye č.) na niskoj i šumovitoj sjevernoj obali. Druga je veća grupa Č-a, koja se obično naziva »istočnim Č-ima«, u nekadašnjoj guberniji Ufa (nešto i u permskoj), danas većinom u Baškirskoj ASSR, među rijekama Ufom i Kamom, osobito uz Kamin pritok Bjeluju, a ima ih još raštrkanih na području autonomnih republika tatarske i votjačke i u vjatskoj (kirovskoj) oblasti. Nekad su Č-i živjeli više na zapad dotičući se zapadnih Fina. Ruski ljetopis Nestorov iz 12. st. spominje ih (u obliku Čeremisa) među narodima, koji su plaćali Rusima danak, oko utoka Oke u Volgu, a vjerojatno je, da se oni — ili bar jedno njihovo pleme — kriju i pod imenom inače nepoznatoga naroda Merja (= Mari), koji je prema istom ljetopisu stanovao još dalje na sjeverozapadu. Tomu odgovaraju i imena naroda Sremiscans (ili Imniscaris) i Merens, kako ih bilježi gotski pisac Jornandes u 6. st. Stoga je manje vjerojatno tumačenje, prema kojem bi ime Č-i bilo postalo od čuvaške riječi čaremyš (od prilike kao branitelj, suzbijač), kako su ih navodno u borbama protiv Rusa nazvali njihovi negdašnji saveznici Čuvaši (v.). Od 8. do 13. st. Č-i su u tijesnim vezama s povolškim Bugarima i njihovom državom, zatim pod vlašću Mongola (Tatara), dok nisu nakon pada Kazanja (1552) došli u sklop ruske države. Od toga doba počinje i obraćanje Č-a na pravoslavlje, ali ne bez otpora, pa se i radi toga u 17. st. jedan dio njih odselio pod Ural, gdje se među današnjim istočnim Č-ima poganstvo sačuvalo sve do naših dana.

Č-i su vrlo konzervativni i etnografski vrlo dobro sačuvani (donedavna su na pr. uništavali svaki komad kupovne odjeće, kao »proizvod nečistoga duha«). I stara finska kulturna baština sačuvana je kod njih bolje nego kod mnogih drugih njihovih srodnika, a vidljive su i davne kulturne veze na jednu stranu s tursko-tatarskim, na drugu s indoevropskim narodima. Po svemu tome oni daju zanimljivu sliku stare i razvijene seljačke kulture, koja osim mlađih tatarsko-islamskih i rusko-pravoslavnih utjecaja pokazuje i veliku srodnost s prvobitnom kulturom ne samo susjednih Velikorusa, nego i ostalih Slavena (i baltičkih naroda).

Glavno je zanimanje Č-a ratarstvo (g. 1897 ratara 98,8%), kod brdskih Č-a i stočarstvo, zatim pčelarstvo (dobrim dijelom šumsko pčelarenje bez košnica), ribarstvo na rijekama (mrežama, ogradama, ostima) i lov (osobito zamkama, ne davno još i lukom i strelicom). Važnost lova pokazuje to, što se novčanom jedinicom smatrala vjeverica, najobičnija lovina čeremiskog lovca. Osim toga bave se Č-i splavarstvom i brodarstvom (čunovi, često i po dva spojena zajedno), a i nekim domaćim obrtima, naročito takvima, koji su u svezi sa šumom (obradba drveta, kore i lika, paljenje katrana). Ženski je posao tekstilno rukotvorstvo, ponajviše obrađivanje konoplje, manje lana.

Opanci od lika i brojni drugi proizvodi te vrste (različne škatulje, košare, vodiri, tokovi za kose i sjekire, mnoštvo posuda, dršci za noževe, rogovi, kolijevke, pa i gornji dijelovi kola i saonica) nisu služili samo za kućnu upotrebu, nego su se i nadaleko prodavali.

Sela su bila mala i raštrkana, često sakrivena u zelenilu, istom u novije vrijeme zbijena pod ruskim utjecajem. Kuće (pört) su od oblih brvana s uglovima unakrst, pokrivene daskama, s visokim prizemljem (dolje je prostorija za sitnu stoku), obično trodjelne (predvorje i dvije sobe, rjeđe samo jedna). U sobi je velika peć s otvorenim ognjištem sprijeda i krevetom odozgo. Odijeljeno su naokolo dvorišta smještene gospodarske zgrade: ljetna kuhinja (kúdê) s ognjištem u sredini (često i s posebnom pregradom u pozadini, koja služi kao spremište, a katkad i kao neke vrste svetište), hambar (klät, Kêlat) na stupovima, staje za konje i goveda, različne šupe, sušnica za žito, često povezana s natkritim gumnom, pa sjevernjačko parno kupatilo (rus. banja, nekad u Č-a rijetka i zajednička cijelom selu). Katkad mjesto drugih gospodarskih zgrada služi jednostavna platforma na stupovima. — Istočni Č-i oblače se slično kao Tatari i Baškiri, dok je kod zapadnih muška nošnja slična ruskoj, a ženska osebujnija, s mnogo veza i nakita, i različita prema pojedinim krajevima (naročito opremom glave) i prema prilikama (svečana, svadbena nošnja), a sva je uglavnom domaći proizvod.

Glavno, a u kući i ljeti kod rada jedino odijelo žena je košulja do koljena, bogato vezena (pretežno crveno) na prsima, ramenima i donjem rubu, katkad i uz šavove, a kod nizinskih Čeremiskinja i uzduž rukava. Nosi se često izvučena nad pojasom, da pada preko njega (kao kod Bugarkinja i Rumunjki). Drugi su važniji dijelovi ženske nošnje: platnene gaće, gornja platnena haljina ili suknen kaput (različna kroja, bijel ili tamno smeđ, ukrašen gajtanima), prepasan pregačom, sprijeda vezenom, opanci od lika i karakteristični, nadebelo omotani, crni ili smeđi sukneni obojci, koji sežu do koljena (i čine nogu nerazmjerno debelom). Žene su gologlave samo kod zapadnih brdskih C-a, dok inače imaju glavu uvijek pokritu (naročito pred muškarcima), i to kod djevojaka običnim rupcem, u nekojim krajevima i okruglom kapicom, ukrašenom novcem, a kod žena različnim — mi bismo rekli — poculicama, uz koje pripadaju i osobite frizure, a preko kojih se još veže rubac. Najobičnije je takvo pokrivalo u obliku šiljaste kapice na tjemenu (s tuljcem od brezove kore kao podlogom, koji je pričvršćen na čvoru od kose), kojoj široki vezeni kraj visi niz pleća (v. slike). Kod nakita se ističe obilna upotreba novca, kovnih pločica i malih školjkica (kauri). Najupadljivije su velike četvoraste kožne ploče, potpuno prekrite novcem kao crijepom na krovu, koje nose (1 ili 2 komada) na prsima udate žene brdskih Č-a.

Č-i vole slana i kisela jela, među kojima se osobito ističu tjestenine s različitim nadjevima (kógêl’ê, rus. pirogi), jelo od ukiseljena brašna (kêšál, rus. kysel’) i kuhano kiselo mlijeko sa zobenim brašnom (lapaš). Meso, osobito konjsko i ovčje, jede se ponajviše samo kod vjerskih žrtvenih svečanosti. Pića su medovina, pivo i vrsta rakije od raži i slada (kumyška). Najobičniji su muzički instrumenti rogovi od kore ili od drveta, omotanog korom, gajde (zapravo mješnice) i neka vrsta citre s 15—20 žica (küs’l’e, od gusly), na koju u nekim Krajevima sviraju samo žene.

Obitelj je patrijarhatska. Srodne porodice čine rod i stanuju obično u jednom selu, koje ima često po njima ime. Zemlja je zajedničko vlasništvo čitave porodice, pa je sinovi zajedno obrađuju i poslije očeve smrti, makar i podijeljeni. Žena nije potpuno ravnopravna muškarcu, pa ne smije na pr. sudjelovati ni kod nekih vjerskih svečanosti. Muž je može i ustupiti kojem svom rođaku (na pr. dok je on u vojsci). U jesen djevojke, sakrivene u kući, trube u rogove i daju tako znak, da je u kući djevojka za udaju. Kod ženidbe ima mladenka obično 20—25 godina, dok je mladoženja često znatno mlađi. Svadba se vrši vrlo svečano, s mnogo običaja, od kojih neki sjećaju na naše (svatovska povorka na kolima uz svirku mješnica i bubnja, pokrivanje lice mladenki, polazak mlade po vodu drugo jutro, gdje žrtvuje božanstvu vode i t. d.). Osim mladenaca među svatovima su najvažniji starješina, nekoliko žena (nešto kao posnašnice) i saus (kao čauš, čajo u nekim našim krajevima). Nekad je bilo i otmice, i davala se otkupnina za djevojku. I kod ukopnih običaja ima sličnosti s našima i ostalim slavenskima (umirućega skidaju s kreveta na slamu; mrtvačka straža; klanje kokoši na pragu kod odlaska sprovoda; vožnja mrtvaca na saonicama, katkad i ljeti; ritualno čišćenje i gozba poslije ukopa). U grob meću sve, što će pokojniku biti potrebno na drugom svijetu, koji se smatra nastavkom ovoga: jelo, oruđe, posuđe, pa i štap, kojim će se braniti od ondješnjih pasa i zmija. Na grobu se često postavlja kao neka drvena kućica ili lik, koji sjeća na čovjeka. Treći, sedmi i četrdeseti dan nakon smrti drže se podušja, od kojih je najsvečanije posljednje, pa kod njega »sudjeluje« i sam pokojnik (po njega šalju kola na groblje, a predstavlja ga koji rođak u njegovu odijelu). Osim toga ima i godišnjih svetkovina, posvećenih mrtvima. Duhovi pokojnika poštuju se i dalje, pa je to poštivanje i važan sastavni dio stare religije Č-a, koja se još uvijek dobrim dijelom održava na životu, pa i kod pripadnika pravoslavne crkve (g. 1897 bilo je među istočnim Čeremisima 15/16 nekrštenih, pogana, a ima ih još i danas). U drugoj polovici prošlog stoljeća nastala je čak i jedna nova asketska sekta, očito pod utjecajem kršćanstva. Uz duhove pokojnika i božanstva, koja su postala od njih, poštuje se u prvom redu veliki i dobri nebeski bog (jumê »nebo«, prvobitno samo nebo kao takvo), zatim velik broj božanstava i duhova prirode. Svima tim božanstvima upravljaju se molitve i prikazuju žrtve uz zamršen ritual. Obredi se vrše u posvećenim, redovno ograđenim šumicama, gajevima, kojih ima više vrsta. Žrtve prinose posebno izabrani svećenici (kart, molla, ili naprosto kuguzá »starac«). Religija pokazuje znakove dugog razvitka i izvjesnu visinu, a i mnogo lijepih poetskih i etičkih crta.

Podrijetlom su od pokojnika i neki duhovi u ljudskom obliku, među koje pripadaju: kućni duhovi, na pr. kudê-vodêž (vjerojatno duh predaka, prebiva u ljetnoj kuhinji — kudê — koja je prvobitno po svoj prilici bila jedini stan Č-a; tu su nekad bili i drveni kipići pređa u posebnoj škatulji ili ormariću), zatim šumski duhovi (targěldêš, ovda, s nogama okrenutima natrag, postali od ljudi, poginulih u šumi), pa vodeni duhovi (među njima i ženski, slični vodenim vilama, postali od utopljenika). Sličnog će postanja biti i neki drugi niži, pretežno zli duhovi (keremet, riječ je tursko-arapskog izvora), lokalnog značaja, u kojima su vjerojatno sačuvane uspomene na pojedine istaknute ljude i junake ili na stare domaće, a djelomice valjda i strane (tatarske, bugarske) knezove. Od viših duhova, koji često nemaju određenog, ljudskog, lika, poštuju se uz glavnog boga jumê još njegova majka, zatim bogovi groma i munje, pa čitav niz drugih prirodnih božanstava (»majka-sunce«, »majka-mjesec«, »majka zemlja, »majka voda«, »majka vatra«, božanstva zvijezda, vjetra, oblaka, magle, topline, mraza i t. d., što muška, što ženska). Glavni bog jumê, a i mnogi drugi imaju uza se veliku pratnju manjih božanstava, pomoćnika. Nekoji istraživači spominju kod brdskih Č-a 70, a kod nizinskih čak 140 različitih božanstava. Osim toga sve se u prirodi shvaća živim, pa čak i stvari (oruđe, kuća), a uz to svaka pojava i stvar ima još i posebnu dušu (ört), kojoj se iskazuje poštovanje. Slična su i božanstva pojedinih funkcija: perke (= blagoslov, uspijevanje, sreća; na pr. posebno perke polja, stoke, kuće, pčela, maslaca, novca i t. d.; riječ je tursko-tatarska, istoga korijena kao i naše berićet), šočên (= odprilike rod, rast svega, što se razvija, na pr. šočên djece, stoke, žita i t. d.), puiršê (od prilike udjelitelj, božanstvo, koje nešto daje, na pr. posebno puiršê obitelji, kuće, stoke, žita, pčela, vatre, vode, cvijeća, novca i t. d.), duh zaštitnik sakćê (sakt’šê, opet poseban za svaku stvar i pojavu), pa božanstva s preuzetim tursko-tatarskim nazivima serlagêš, pijambar (= pejgamber), i on, χan (= kan), kojih opet ima mnoštvo (na pr. stočni serlagêš, stočni pijambar, stočni on, pa pčelinji, žitni i t. d.), i još mnoga druga. Svima tima, upravo bezbrojnim božanstvima prinose se i žrtve. U posvećenim gajevima svako važnije božanstvo ima svoje drvo, i to viša, prirodna božanstva bjelogorično (u prvom redu lipu, pa hrast ili brezu), a niži, podzemni duhovi (keremet) crnogorično. Pod tim drvetima prinose im se za žrtvu obredni kruhovi, piće i mlade životinje bez mane, i to muškima muške, ženskima ženske, nebeskim i prirodnim božanstvima u prvom redu bijele (ili smeđe), a nižim, podzemnim crne. Kod većih svečanosti potrebno je stoga mnoštvo konja (najodličnija žrtva, osobito glavnom bogu jumê), goveda, ovaca, gusaka, pataka i druge peradi. Žrtvuje se uz dugotrajne i različite obrede (među ostalim ritualno pranje, mnogo gatanja, paljenje svijeća, određene formule molitava, katkad uz tihu pratnju svirke na küs’l’e, često uz upotrebu naročito ukrašenog žrtvenog posuđa). Neke su molitve slične našim narodnim zdravicama i čestitkama (na pr. o Božiću), a moli se u njima za zdravlje, sreću, veselje, uspjeh kod žita, stoke, pčela i u svakom drugom poslu, pa i za pravicu i mir svim narodima na svijetu. Od svakog dijela životinje ostavi se komadić kao žrtva božanstvu, dok preostalo meso pojedu učesnici svečanosti, ili se spravi za zimu. Osim javnih žrtvenih svečanosti u određeno doba godine ili u povodu osobitih događaja ima i privatnih, kućnih žrtava i zavjeta (naročito za slučaj bolesti).

Brojne su godišnje svečanosti i običaji. Tako »plužni blagdan« (aga-pairam) u proljeće (s blagoslovom jela, bojenjem jaja, obrednim njihanjem, paljenjem vatre na brežuljku, skakanjem preko vatre, međusobnim prskanjem vodom, stavljanjem jajeta u prvu brazdu, čaranjem, kod istočnih Čeremisa i »tjeranjem đavla«), ljetne svečanosti, ponajviše u lipnju i srpnju (s obrednim paljenjem nove vatre trenjem, krijesovima, tjeranjem stoke između vatre, »tjeranjem đavola« iz sela s pomoću šiba i rogova od kore, ophodom po selu i kupljenjem darova), završne ratarske svečanosti poslije žetve (kod čega se malo žita ostavlja nepožetog na polju), stočarski i pčelarski praznici s mnogo čaranja za napredak stoke, zimske novogodišnje svečanosti (s maskama, ophodima s »djedom« i »babom«, mnogo gatanja i čaranja, naročito djevojačkih) i dr. — Osim žrtvenih svećenika ima i vrača-šamana (omê užšê), koji proriču u zanosu i gataju po snu, i različnih drugih gatara i čarobnjaka.

LIT.: A. Byhan, Die finnischen Völker (u Buschan, Illustrierte Völkerkunde, II./2., Stuttgart 1926); I. Manninen, Die finisch-ugrischen Völker, Leipzig 1932; U. Holmberg, Die Religion der Tscheremissen (FF Communications, No. 61), Porvoo 1926; Y. Wichmann, Tšeremissit éli Marilaiset (Suomen suku II., Helsinki 1928).B. B-ć.