ČEPIN, selo u Slav. Podravini, u kotaru osječkom, u velikoj župi Baranji, 10 km jugozapadno od Osijeka. Ima 3392 stan. (1931). Sjedište je općine, katoličke župe sv. Trojstva, osnovane 1898. Ima željezničku postaju na pruzi Osijek—Đakovo, pecaru žeste s električnom središnjicom, kudeljaru i mlin.Z. D-i.

Čepin je prije Turaka bio središte velikoga posjeda Vukovske župe. Prije no što je kralj Bela IV. počeo neke madžarske plemićke obitelji darivati velikim posjedima na zemljištu između Save i Drave, osobito u Vukovu, Č. je bio središte velikoga gradokmetskoga područja, koje je obuhvatalo sjeverni i sjeverozapadni dio bare Palače i kraj prema Dravi. Već 1258 Bela je Č. darovao plemićima Koroćskima, u kojih je posjedu ostao do njihova izumrća 1472. Poslije toga Č. je mijenjao svoje posjednike, dok ga nisu 1526 osvojili Turci. U području čepinskom zapisana su sela: Ivanci, Popovci, Čokadinci, Bahonja, Križevci, Orašje, Bizarevci, Novo selo, Atanasovci, Biljanci, Brckovci, Ižakovci, Građanci, Hatanci, Lacići, Habjanovci, Tomaševci i Sebeševci. Od njih postoje danas jedino Habjanovci, ali su druga ostavila svoja imena velikim hatarima na mjestima, gdje su postojala. Po tom se visi, da je čepinsko područje zapremalo zemljište oko današnjih sela Č-a, Martinaca, Poganovaca i Brođana, koja su postojala izvan čepinskoga posjeda. Na tom posjedu stajale su 4 crkve sa svojim župama, od kojih je najstarija ona u Č-u, posvećena sv. Stjepanu Kralju, kao i crkva u Erdutu i nekim susjednim mjestima.

U Martincima bila je crkva sv. Martina, u Križevcima, istočno od Brođanaca, sv. Križa, a u Ivancima, nešto zapadnije od Martinaca, sv. Franje. Sve su te župe pripadale osuvačkom arhiđakonatu, koji se u Podravini pružao od Miholjca do Ivankova i Cerne u Pobiđu. Čepinsko je područje tu bilo već skrajnje u Vukovskoj župi, otkad je utjecajem veleposjedničkoga plemstva kraj oko Karašice pripojen Baranjskoj, inače prekodravskoj župi. Prije toga pripadala je i Koška i istočni dio valpovačkoga područja Vukovu. Iako je bio u prvom susjedstvu Osijeka, Č. je polovinom 15. st. postigao i stepen trgovačko-obrtničkoga mjesta s velikim sajmovima, koji su donosili bogatu carinu. U to vrijeme podignute su u Č-u još dvije crkve, što pokazuje, da je u njemu narastao u većoj mjeri i broj stanovništva. Č. leži u kraju, na kojem se prije Turaka miješalo naselje hrvatsko i madžarsko, a u hrvatskom i dvije struje, dinarsko-posavska i podravska. Upravo u sjevernom dijelu bare Palače i istočno i zapadno od nje do Drave uspjelo je Madžarima u 10.—12. st. nastaniti nešto plemenskih rodova, od kojih su potekli plemići posjednici i gradokmetovi toga naroda. Oni su unišli u hrvatsko naselje, koje nisu mogli potisnuti, nego su se samo s njima izmiješali tvoreći ovdje ondje većinu. Prema tome uspjeli su stvoriti i svoje nazive i nametnuti ih pojedinim naseljima, koji su se donekle održali i do danas. Madžarskoga je podrijetla i ime Č. koje je postalo od starijega Csapa; u tom obliku zapisano je do početka 18. st., kada je prevladao današnji naziv. Na čepinskom posjedu sva su područna sela imala hrvatska imena, a tako je uglavnom bilo i u najbližem susjedstvu. Prema tome je naselje u samom Č-u prije Turaka bilo hrvatsko, a sudeći po imenu Csapa, i madžarsko. Takav je slučaj bio i u drugim većim susjednim mjestima: Osijeku, Aljmašu i Dalju. U hrvatskom naselju podravska je struja na tom zemljištu bila upravo na svojoj istočnoj granici, koja je išla uglavnom donjom Vukom i barom Palačom. I danas, poslije tolikih promjena naselja, ekavski govor podravske struje počinje odmah zapadno od Č-a, u Martincima, Brođancima i Habjanovcima, u kojima su se sačuvali hrvatski starosjedioci. Ali prije Turaka i za njihova vladanja ležalo je nešto južnije od Habjanovaca, a zapadnije od Martinaca, selo Biljanci, koje svojim ikavskim oblikom imena jasno pokazuje, da mu je stanovništvo pripadalo dinarskoposavskoj struji. Iz nje su, svakako, bila i sela na području današnjih Poganovaca. Tu je, dakle, ta struja zahvatala i lijevu stranu Povučja i dopirala u cjelini ili u klinu sve do Č-a.

Turci su čepinsko područje zadobili 1526 i priklopili ga novoosnovanom osječkom kotaru. Kako im je kraj zapadno od bare Palače pripao bez borbe, nije bilo ni većih gubitaka, te je i starosjedilačko naselje prešlo pod novu vlast u velikom broju. Promjena je nastala u tom, što je Č. izgubio položaj trgovačko-obrtničkog mjesta. Ipak je u njemu ostalo razmjerno gusto naselje, koje je oko 1680 imalo 50 kuća. Od područnih sela pod Turcima su ostali nastanjeni: Habjanovci s 4 kuće, Čokadinci s 3, Ivanci sa 6, Biljanci s 3, Tomaševci sa 6 i Križevci s 8 kuća. Na tom su zemljištu tada postojali i Brođanci s 15, Martinci s 12, Domanovci sa 4, Vojnovci s 10, Poganovci sa 7, Kučinci s 8 i Kupčinovci s 20 kuća. Na tom malom prostoru bilo je, dakle, pred turski odlazak preko 150 starosjedilačkih domova. Neposredno prema Dravi i na zapad u petnaestak sela još je bilo do 200 starosjedilačkih kuća, tako te je taj kraj i pod Turcima bio dobro naseljen. Značajno je, da u tom gustom stanovništvu nije bilo muslimana, nego su se starinci, primivši islam, preselili u Osijek, gdje je bilo preko 2000 muslimanskih domova. Inače je ovo zemljište zapadno od bare Palače oko 1550 zahvatio kalvinski pokret, kao i cijelu Podravinu od Erduta do Miholjca, ali je baš oko Č-a i taj vjerski razdor pojačao dvojnost, koja je već postojala u naselju na osnovi podrijetla. Tu su starosjedioci Hrvati ostali katolici, a Madžari su primili kalvinstvo, kao što su to učinili u cijelom njihovu naselju između donje Vuke i donje Drave. Tako se dogodilo, da je u Č-u, koga je hrvatsko pučanstvo pod Turcima ubrzo napustilo, osnovana u madžarskom stanovništvu kalvinska župa s crkvom sv. Stefana, koja se održala za cijelo tursko vrijeme obuhvatajući 50 kuća čepinskih i tridesetak iz susjednih madžarskih sela. Hrvatski katolički starosjedioci zapadno od Č-a imali su isprva tri župe: sv. Križa u Križevcima, sv. Franje u Ivancima i sv. Martina u Martincima. Potkraj 16. st. napustili su dvije posljednje, jer ih nisu mogli održati. Oko 1620 imala je križevačka župa do 1500 vjernika.

Iako taj kraj nije u većoj mjeri stradao za turskoga prodiranja, dogodilo mu se to za rata 1683—99. Već 1683 legla je velika turska vojska na zemljište južno od Osijeka i trla ga nekoliko godina tolikom težinom, da se cijelo starosjedilačko naselje potpuno rasulo. Raselila su se sva sela od Č-a do Habjanovaca, a narod se sklonio u sigurna velika tvrđavna naselja Osijek i Valpovo, gdje je do 1699 nekako životario u prostranim hatarima tih mjesta i napuštenih sela. Poslije 1699 počelo se ponovno naseljavati napušteno zemljište. Ubrzo su naseljeni Habjanovci, Brođanci i Martinci, ali u njih se nisu vratili stari stanovnici, nego novi, iz bliže okoline. Č. i Poganovci dobili su novo naselje poslije 1702 iz Podrinja, pravoslavne vjere i jekavskoga govora. S desetak obitelji ono je ušlo i u Martince. Pravoslavni došljaci bili su osobito jaki u Č-u, gdje ih je oko 1740 bilo do 100 kuća. Od 1750 počela je u Č. i seoba Hrvata, koji su dolazili iz okoline, iz Bačke i ponešto iz zapadnijih krajeva. Za njih je već 1761 sagrađena kapela sv. Trojstva. U toku 16. st. hrvatsko je naselje u Č-u naglo raslo neprestanim doseljavanjem. Na prostrani plodni hatar selili su mnogo i Nijemci i Madžari, dok su Srbi od 1850 prestali rasti. Danas će Hrvata katolika u Č-u biti do 2000, te oni imaju u mjestu razmjernu većinu. Kako su ulazili postupno u čisto jekavsko naselje, primili su i oni taj govor kao i Hrvati u susjednom Dalju. Vrlo su se dobro Hrvati razvijali i u starim područnim selima čepinskoga kraja — Habjanovcima, Brođancima i Martincima. Tu ih danas ima do 3500, a sačuvali su i svoju staru ekavštinu i druge govorne i običajne značajke hrvatskih starosjedilaca. Zajedno s čepinskim Hrvatima oni tvore danas veliku većinu stanovništva na tom zemljištu zapadno od Palače, kojemu i sada daju narodno obilježje, kao što je to činilo i staro hrvatsko naselje prije Turaka.

LIT.: T. Smičiklas, Codex diplomaticus, IV.—XV.; D. Csánki, Magyarország történelmi földraiza a Hunyadiak korában, Budimpešta 1854; T. Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II., Zagreb 1891; K. Draganović, Izvješće apost. vizitatora Petra Masarchija, Starine, XXXIX., Zagreb 1939.S. P-ć.