ČELJUST. Gornja i donja čeljust zauzimaju kod čovjeka najveći dio lične lubanje. Budući da su one glavni aparat za žvakanje hrane, nose po jedan, u paraboličnom luku postavljeni red zuba. Kod embrija obadvije se razvijaju na osnovi prvoga škržnoga luka. Gornja je č. sastavljena od dvije simetrične polovice, desne i lijeve čeljusne kosti (maxilla). Ta ima trup u obliku vodoravno položene piramide, od koje baza gleda prema nosnoj šupljini, prednja strana ulazi u sastav lica, gornja omeđuje očnu duplju odozdo, a stražnja se izbočuje prema krilno-nepčanoj udubini. Sav je trup gornje čeljusne kosti pneumatičan, t. j. zatvara veliku šupljinu, obloženu tankom sluznicom i ispunjenu zrakom (čeljusna duplja, sinus maxillaris). Čeljusna duplja stoji u spoju s nosnom šupljinom, odakle se i razvija uraštavanjem sluznice u prvobitno od spužvaste koštane supstancije građeni trup ove kosti. Iz trupa izrastu 4 nastavka, koji su čvršće građeni. Jedan je od njih upravljen prema čelu te se spaja s čeonom kosti, na koju kod žvakanja prenosi pritisak od strane prednjih zuba, pa se zove čeoni nastavak (processus frontalis). Sprijeda se uz taj nastavak priključuje nosna kost, i tako se uokviruje nosni otvor na lubanji (apertura piriformis). Drugi je nastavak kraći i širi, okrenut prema vani i spaja se sa sponičnom kosti (processus zygomaticus), preko koje prenosi pritisak zuba na stražnji dio čeone kosti. Od donjeg dijela trupa s unutrašnje strane nastavlja se jedna poprečna koštana ploča, nepčani nastavak (processsus palatinus), koji s onim druge strane tvori najveći dio tvrdoga nepca i odjeljuje nosnu od usne šupljine. Prema dolje razvija se alveolarni nastavak (processus alveolaris) iz donjeg dijela trupa s njegove vanjske strane. On stoji u vezi s razvitkom zuba, pa se u njem nalaze duboke udubine zubne alveole, u kojima je uloženo kod odrasloga 8 trajnih zuba. U predjelu kutnjaka i premolarnih zuba alveolarni je nastavak upravljen ravno prema dolje, a u području sjekutića i očnjaka nešto i prema naprijed. On postoji, dok nosi zube, a kad zubi ispadnu, on doskora iščezne.

Donja čeljusna kost (lat. mandibula) neparna je kost, nastala iz dvije jednake polovice, koje rano srastu. Njen trup ima oblik potkove, koja ima na oba kraja uzlaznu granu. Na vanjskoj strani trupa, i to ispod drugog premolarnog zuba, nalazi se otvor, kroz koji izlazi jedan živac iz kanala, što se ispod zuba provlači kroz kost, a počinje na unutrašnjoj strani uzlazne grane. Na gornjem rubu trupa alveolarni je nastavak sa zubnim alveolama za po 8 donjih zuba u svakoj polovici. Prednja strana trupa završava s izbočinom, značajnom za današnjeg čovjeka (→ brada). Na prijelazu trupa u grane postoji kut, koji je kod djece tup, a kod odraslog se približava pravom kutu, za koji se veže s unutrašnje i s vanjske strane po jedan mišić za žvakanje. Uzlazna grana završava gornjim krajem s dva nastavka, koji su odijeljeni jednom usjeklinom. Prednji je mišićni nastavak (processus muscularis), za koji se veže sljepočni mišić (musculus temporalis), koji također služi za žvakanje, a stražnji zglobni nastavak (processus articularis) ima glavicu kao konveksno zglobno tijelo, koje s konkavnom zglobnom ploštinom na sljepočnoj kosti pravi čeljusni zglob. U njemu se izvodi spuštanje i dizanje donje č-i, zatim pomicanje prema naprijed i natrag, desno i lijevo. Ovo gibanje izvode mišići žvakači, kojih ima po 4 na svakoj strani i koji su toliko snažni, da mogu na gornju č. proizvesti pritisak od 400 kg. S tim je u vezi i arhitektura koštane supstancije č. izgrađena tako, da se i ovako veliki pritisak može nesmetano prenijeti od donje č. na gornju, a od ove opet na čvrsto građene kosti lubanjskog svoda i dna. Normalan je položaj č-i kod čovjeka onda, kad se oba reda zuba međusobno tako zglabaju, da gornji red strši prema obrazu više nego donji, a oni u prednjem dijelu pokrivaju prednju površinu donjih i tako sijeku zalogaj poput škara.V. D.

Čeljusti kod životinja su čvrsti i jaki pokretni dijelovi oko usta, koji služe za primanje, kidanje i žvakanje hrane. Prema prirodi hrane i načinu prehrane one su vrlo različito izgrađene, štaviše, postoji uzajamni odnos između hrane i čeljusti. Prema različitim koljenima životinja čeljusti su vrlo različitog postanka i različite građe, a kod svih su neobično važne za život.

Kod kralježnjaka čeljusti su postale od onog dijela utrobnoga kostura glave (splanchnocraniuma), koji se neposredno drži usta. Koštane su, osim kod prečnoustih riba gdje su hrskavične kao i svi ostali dijelovi kostura. Gornja čeljust kod kralježnjaka je obično jače povezana s lubanjom, odk je donja čeljust zglobno spojena s njom i djeluje suprotno prema gornjoj čeljusti.

Od kralježnjaka nema čeljusti samo njihov najniži odio kružnoustih (Cyclostomata). Oblik i veličina čeljusti izravno su ovisni o načinu prehrane i vrsti hrane. U čeljustima kralježnjaci prvenstveno imaju zube (v.), kojima većina njih samo pridržava hranu; radi toga su im čeljusti slabe. Jedino sisavci njima grizu i žvaču hranu; radi toga su im čeljusti kratke i čvrste. Da se prilagode hrani, neki kralježnjaci ili nemaju zubi ili su im reducirani, a ptice, kornjače i sisavci kljunaši imaju čeljusti prevučene rožnom navlakom, kljunom.

Sasvim drugačije čeljusti ima najveće životinjsko koljeno: člankonošci. One su preudešeni udovi, pa su radi toga parne i u istome redu, a prilagođene su hrani; istovrsne djeluju međusobno suprotno. Kod kukaca tako su preudešena tri para udova, ali samo prva dva su čeljusti, i to gornje (mandibulae) jake, kratke i nazubljene i donje č. (maxillae), člankovite, s donjočeljusnim pipalima. Treći par je donja usna.

Čeljusti kukaca, koji primaju tekuću hranu, znatno su izmijenjene. Mogu biti preudešene za lizanje (pčele), za sisanje (leptiri), bodenje (komarci i rilčari), šuplje čeljusti za usisavanje tekuće hrane (krijesnice) i t. d.

Od člankonožaca uglavnom imaju jednake čeljusti još stonoge i paučnjaci, samo se kod paučnjaka zovu chelicere. Raci imaju slične usne organe, jedino uz gornje čeljusti imaju po dva para donjih čeljusti, a kod desetonožnih još tri para čeljusnih nogu.

Čeljustima zovemo i tvrde kutikularne dijelove u ustima mekušaca. Kod glavonožaca su one parne, vrlo čvrste i nalik na papigin kljun, pa i djeluju na isti način jedna prema drugoj; kod puževa su čeljusti jedna ili dvije tvrde pločice s gornje strane usta nasuprot trenici.

Čeljusti imaju i neki crvi kolutićavci. Grabežljivi mnogočekinjaši imaju u ustima parne oštre i jake hitinske čeljusti, a kod čeljusnih pijavica (Gnathobdellidae) čeljusti su tri oštro nazubljene polukružne pločice, kojima zarežu kožu. Jače čeljusti imaju i kolnjaci.

Posebne čeljusti nalazimo još u koljenu bodljikaša kod ježinaca, koji imaju oko usta posebno žvakalo »Aristotelovu svjetionicu«. U njem ima pet pomičnih tvrdih vapnenastih piramida, složenih od po tri različita dijela, a u svakoj je čvrst zubić.N. F-k.