ČEKRK (turc.), prema Broz-Ivekoviću znači uopće kolo, kotač; vitao, kojim se diže što u visinu ili spušta; napokon ono, na što se nešto nasadi tako, da se obrće oko njega kao oko osovine. U Bosni narod naziva čekrkom kosinu, proviđenu tračnicama, niz koju se spuštaju kolica, natovarena drvima, s pomoću užeta, vitla i kočnice (Bremsberg), a isto tako i kosinu, uz koju se na sličan način dižu drva s pomoću kakvog stroja (Aufzug). Čekrk se redovno upotrebljava u šumarstvu, kad treba u kratkom razmaku svladati razmjerno veliku visinsku razliku prenoseći velike gomile šumskih proizvoda nizbrdo, a izuzetno i uzbrdo. U svakom slučaju pogon na čekrku izvršuje gravitacija (čekrk-spuštaljka), a u drugom naročiti kakav pogonski stroj (čekrk-uspinjača).

1. Čekrk-spuštaljka. Sastoji se od gornje i donje stanice pa od strme pruge među njima. Linija pruge je u pravilu pravac, nagiba od 15 do 70%. Najpovoljniji je nagib 30 do 40%. Nagib gornjega dijela redovno je nešto veći od nagiba donjeg dijela pruge (poradi toga, da se svlada teret užeta praznih kolica i trenje mirovanja u času polaska). Linija gdjekad i odmiče neznatno od pravca kao u situaciji, tako i u uzdužnom profilu, no svaki je lom smjera ublažen lukom, po mogućnosti što većega polumjera. Dužina pruge rijetko preseže 500 m. Uz veću dužinu obično se grade dva čekrka ili više njih (jedan ispod drugoga). Donji stroj čekrk-pruge izvodi se poput donjeg stroja željezničke pruge. Izbjegavaju se veće zemljoradnje, naročiti viši nasipi, jer čekrk-pruga posvuda treba da leži na čvrstom, od pomicanja sigurnom tlu. Gornji stroj se sastoji od kamenog nastora, pragova, tračnica i sitnog materijala za spajanje kao kod željezničke pruge. Na kraću kosinu obično se polažu dvije usporedne pruge naskroz u razmaku potrebnom za mimoilaženje punih i praznih kolica. Na dužu kosinu stavljaju se danas redovno samo tri tračnice: dvije vanjske i zajednička nutarnja, koja se razilazi u dvije nutarnje tračnice samo na ugibalištu (sl. 1). Ako kola prelaze neposredno sa željezničke pruge na prugu čekrka, prelaženje sa dvotračne na trotračnu prugu omogućuje normalna skretaljka s pomičnim jezicima ili jednostavnija s pomičnim tračnicama prema shematskoj sl. 2. (Krajevi dvotračne pruge okreću se oko zglobova K tako, da jednom skreću kola lijevo, drugi put desno; točno i čvrsto pristajanje tih krajeva uz tračnice čekrk-pruge osigurava trnak T). U takvom slučaju kolosijeci čekrk-pruge jednaki su kolosijeku dvotračne pruge (redovno 0,76 m).

Uz veći nagib (> 40%), da se spriječi ispadanje natovarene robe, pa anormalno naprezanje odviše nagnutih kola, obično se upotrebljavaju naročita potkolica (sl. 3), a kolosijek čekrk-pruge izgrađuje širi (1,0 m) od kolosijeka šumske pruge (0,76 m). Do nagiba od oko 50% polažu se tračnice čekrk-pruge na poprečne pragove. Da se pruga ne omiče niz kosinu, poduprta je stupićima, zabitima u tlo barem uz svaki peti prag. Kameni nastor leži mnogo sigurnije, ako je obzidan na oba kraja, na visinu gornjeg ruba praga. Dostaje u tu svrhu 50 cm jaki suhozid, režaka zapunjenih na površini žbukom. Uz nagib veći od 50% tračnice leže sigurnije na uzdužnim podvalama, a ove opet zakačene na drvenim jarmovima ili na zidu. Strma je čekrk-pruga dakle skuplja. Poradi toga je strma pruga redovno kratka, a prosječan nagib dugačkih čekrk-pruga redovno je manji od 50%. Pogonsko žično uže, na kojem vise kolica ili potkolica, poduprto je valjčićima, montiranima diljem pruge na pragovima, u razmacima od 8 do 20 m. Na taj način giba se uže u određenom smjeru, ne puže i ne struže po tlu, manje se troši i ne uzrokuje suvišno trenje. Uže mijenja smjer prolazeći s kolicima kroz ugibalište, silazi s jednih valjčića i uspinje se na druge. To silaženje i uspinjanje olakšavaju zgodno istesane gredice (sl. 4), pričvršćene uz valjčiće, a smanjuju i trošenje pogonskog užeta. Pravilno vođenje pogonskoga užeta oteščano je na čekrk-pruzi, koja leži u krivulji ili krivuda: tu su, osim normalnih, potrebni još i naročito konstruirani čvršći valjčići i provodni točkovi. Puna i prazna kolica šumskog čekrka redovno vise danas na krajevima istog pogonskog žičnog užeta, koje obilazi dva pločasta vitla sa čvrstim vertikalnim osima, montirana na gornjoj stanici (sl. 5). Prije su se često upotrebljavali vitlovi u obliku bubnja sa čvrstim horizontalnim osima, ali kako ovi traže viši prostor za smještenje, upotrebljavaju se sve manje. Položaj užeta određuju i učvršćuju užljebine, urezane u obode jednoga i drugoga vitla, a uže je omotano toliko puta, koliko je potrebno, da se ne smiče oko vitla i uz najveću razliku opterećenja na jednom i drugom svom kraju. Puna kolica silazeći obrću vitao i dižu prazna kolica. Brzina kretanja uređuje se s pomoću kočnih ploča i paočanica ili čeličnih vrpca, montiranih ispod ili iznad svakog vitla na istoj osovini. Tako udešena kočnica s pomoću naprava za prenošenje rada priteže se ili otpušta ručnim točkom s mjesta, s kojeg je vidljiva cijela čekrk-pruga (k sl. 5). U slučaju potkolica obično je na čeonom zidu gornje stanice montirana još i naprava, koja automatski zahvati i zakvači potkolica, čim stignu do nje. Kod spuštanja ručnom polugom otkopčaju se najprije natovarena potkolica iz te automatske hvataljke, pa tek onda otpusti kočnica. Kod manjih uređaja smještena su i učvršćena vitla i naprave za kočenje u čvrstom drvenom ili željeznom okviru, a ovaj na drvenom postolju. Normalno se mimoilaze puna i prazna kolica u sredini čekrk-pruge. U izvanrednim prilikama može se ugibalište smjestiti i izvan te sredine, ako se upotrijebe konični i cilindrični vitlovi u obliku bubnja sa čvrstim horizontalnim osima, pa za puna i za prazna kolica zasebno pogonsko uže. Gornja stanica, t. j. vitlovi i kočnica s postoljem, nalazi se redovno u natkritoj drvenoj kućici. Na donjoj stanici, osim prijelaza u običnu šumsku prugu, nema naročitih naprava. U slučaju potkolica svršava čekrk-pruga pod razinom tla, duboko, koliko je potrebno, da se tračnice na potkolicama sudare u istoj visini sa tračnicama pruge, na koju se priključuje čekrk (sl. 3).

2. Čekrk-uspinjača. U načelu gradi se poput čekrk-spuštaljke. Redovno se upotrebljavaju vitlovi u obliku bubnja s horizontalnom osovinom. Kako prazna kolica silaze, a puna uzlaze, kakav pogonski stroj (na paru, ulje, elektriku, turbina i t. d.) treba da obrće vitao i pokreće uže s kolicima. Kod manjih uređaja može se gdjekad mimoići upotreba ovakvih skupih strojeva pa za pogon iskoristiti gravitacija ili voda tekućica. U prvom se slučaju umjetno pretvori čekrk-uspinjača u čekrk-spuštaljku: kamenom, vodom i t. d. natovarena naročito pogonska kolica spuštaju se i dižu puna kolica, a ova, kad se isprazne, spuštajući se dižu opet dovoljno rasterećena pogonska kolica. U drugom slučaju manju čekrk-prugu pogoni vodenica (vodeni točkovi).S. F-l.